Zahvaljujući sjećanjima Mirze Idrizovića, danas možemo sklopiti potpuniju sliku o tome ko je bio Zulfikar Džumhur. Noćobdija u svakom slučaju, ali više od toga čovjek živog duha i bogate mašte, koji se nije libio koristiti rafiniranim humorom i jetkom ironijom da ismije oholost i glupost vlasti. Idrizović pamti mnogobrojne Zukine doskočice, vesele igrokaze koje je izvodio u gluhe noćne sate, sarkastične odgovore “budžama u brk”, ali još više njegove titansku radnu energiju i asketsku radnu etiku. Zuko je bio pažljiv čitalac, odgovoran pisac, smion televizijski autor. S Idrizovićem je imao sjajnu duhovnu komunikaciju i nikad mu nije predstavljalo problem biti koautor u njegovim filmskim poduhvatima

U gustu i čekinjastu bradu zaraslog lica, grubog, pomalo muklog glasa, mršav do granice izgladnjelosti, Zuko Džumhur čak je i pojavom ispunjavao očekivanja onih koji su ga sretali, a koji su se prije susreta s tim osebujnim čovjekom upoznali s legendom koja ga je slijedila na svim njegovim putovanjima. Kamo god bi došao, privlačio bi pažnju prvo svojom neobičnom pojavom i dok bi se opušteniji i neukiji svijet smijao njegovom obješenjaštvu, oni koji su, osim s legendom, bili upoznati sa Zukinim pisanijama, smijuljili bi se vodeći računa da ne uvrijede svog gosta. Jer, ono što običan svijet nije znao i nije želio saznati, zadovoljavajući se uživanjem u Zukinim praktičnim šalama i bogatom narodnom govoru, bilo je ono najvažnije u njegovom javnom djelovanju. Bio je to čovjek s nevjerovatnom lucidnošću i nevjerovatnim darom za živo pripovijedanje i to su bili osnovni razlozi zašto je prijateljevao s najumnijim ljudima svog vremena.

Sve je u Zukinom životu već odavno postalo legenda, pretočilo se u usmenu predaju, postalo predmet priča i prepričavanja i svaki put njegov život obnavljao se čudesniji, fantastičniji i nevjerovatniji. Pa, ako je život i proveo tražeći neprekidno da uz pjesmu, piće i ukusnu hranu drži duge melanholične besjede, u kojima su se spajale ljepote Orijenta i evropska učenost, njegovo djetinjstvo nije se mnogo razlikovalo od života drugih dječaka njegove generacije. Možda je bilo malo više upravljano strogim pogledom starijih muškaraca koji su od čovjeka zahtijevali da ispunjava one drevne obaveze muškosti, dakle, da uvijek bude iskren u govoru, da mu namjere budu čestite i da se hvata u koštac sa životom bez ikakvih predrasuda. Poštenje i čast bili su visoko na ljestvici moralnih vrijednosti koje su se pažljivo njegovale u imamskoj porodici konjičkih Džumhura i baš je iz tog porodičnog kosmosa Zuko u život ponio lekcije o ljudskosti, koje, bez obzira na to koliko njegove putešestvije bile duge i teške, nikad nije odbacio kao suvišan teret.

Zukina prva ljubav i trajna životna strast bilo je slikarstvo, naročito kariktaura, a oblikovanje šaljivih likovnih minijatura s vremenom je doveo do savršenstva. Njegove ilustracije bile su jednostavne i ekspresivne, a njihova aluditivnost uvijek je bila kristalno jasna i nedvosmislena. No, svaka figuralna predstava objavljena u nekim od jugoslovenskih novina bila je svjedočanstvo Zukine revolucionarne pobune jer se u uglednoj ulemanskoj porodici Džumhura nije blagonaklono gledalo na njegov likovni rad. Zukin otac bio je imam, čovjek posvećen tradiciji, odan zakonima vjere bez trunke sumnje i možemo samo pretpostavljati s koliko je ljutnje i strepnje gledao na šaljive figuralne predstave koje je oslikavao njegov sin. Od svih legendi isprepletenih oko Zukinog neobičnog lika nije ostala zapamćena nijedna koja bi barem djelimično osvijetlila taj komplikovani odnos između oca i sina, koji su se, nedvojbeno, u jednom trenutku našli na različitim stranama tumačenja svijeta, nesposobni premostiti provaliju razlika koja se razjapila između njih.

PUTOPIS POSTAJE VRHUNSKA KNJIŽEVNOST

Koliko god je Zukin neuredni i nekonvencionalni život privlačio pažnju znatiželjnih, a njegova boemština prelazila granice očekivanog, pretvarajući se u nezaustavljivo velik narativ, ta slika nije pokazivala ono najvažnije. Naime, ta razgoropađena društvena priroda skrivala je melanholika veoma osjetljivog na društvena i politička zbivanja i Zuko se već rano u svojim karikaturama doticao i onog što je bilo zabranjeno i onog što je bila socijalistička dogma. Kasnije, sazrijevajući i mijenjajući predmet svog umjetničkog i intelektualnog interesovanja, ta jetka satirična crta gubila se u njegovom djelu i na njeno mjesto dolazila je suptilnija, izgrađenija i uređenija misao o životu, prostoru i ljudima. I dok je u crtežu bio Dioniz, razigran, polemičan, izazivački nastrojen prema autoritetu, u putopisnim zapisima postajao je Apolon, pisac prepun metafizičke energije, putopisac koji je bilježio život ljudi i njihovu sjedinjenost s prošlošću.

Danas, kultnom knjigom “Nekrolog jednoj čaršiji”, Džumhur je jugoslovenskoj kulturnoj javnosti dokazao istinu u koju je do tog trenutka samo on vjerovao. S tom knjigom putopis postaje književnost, forma literature koju će nakon Zuke mnogi pokušavati pisati, ali nikome neće poći za rukom da u jednom zapisu s putovanja objedini stilsku perfekciju, jednostavan, a istovremeno raskošan opis i mudrost narodnog pripovjedača. Sve ono što je kao svoju putopisnu poetiku definisao u toj knjizi Džumhur će ponavljati i u kasnijim knjigama, a duh tog egzotičnog Orijenta, koji nije neka daleka i nedostižna fikcija nego život naše svakodnevice, opisaće u pričama “Pisama iz Azije”, potvrđujući kako, uz maštovito izlaganje i primjerene reminiscencije, i putopisna reportaža može biti vrhunska umjetnost.

Zukina slava rasla je nezustavljivo i upravo je on zaslužan za popularizaciju žanra putopisne reportaže i kada je na Televiziji Sarajevo počeo, u saradnji s talentovanim režiserom Mirzom Idrizovićem, snimati putopisne priče Hodoljublja, nije ni slutio da će to postati najveći televizijski projekt bivše Jugoslavije. Taj serijal putopisnih reportaža, u kojima je originalnost Zukinog naratorskog genija spojena s Idrizovićevom vizuelnom lucidnošću, postaće toliko popularan i glasovit da će oba autora, za veoma kratko vrijeme, postati ono po čemu se Televizija Sarajevo razlikovala od svih drugih jugoslovenskih televizijskih emitera. Nezabilježen pristup u televizijskoj obradi sadržaja, specifična elokventnost naratora i osjećaj režisera da svaku riječ dopuni vješto odabranim kadrom učiniće Hodoljublja formatom koji je ne samo u reporterskom, nego i u umjetničkom smislu nadilazio format televizijske reportaže.

U tom dokumentarnom serijalu Džumhur je bio izvanredan, a njegova opuštena pojava i osjećaj za prirodno ponašanje u vještačkom televizijskom kadru učinile su ga prepoznatljivom televizijskom figurom. Bogato znanje i umjeće da uvijek izabere najzanimljivije detalje dajući svojim putopisnim pričama neviđenu perspektivu pokazali su Zukinu pravu narav i ako je do pojave Hodoljublja bio doživljavan kao duša boemskog života jugoslovenskih republičkih prijestonica, nakon pojavljivanja na televiziji svima je postalo jasno da je riječ o čovjeku jedinstvenog talenta. Sada se svako mogao uvjeriti s koliko je dara i prefinjenosti Zuko bio u stanju spajati zanimljive istorije egzotičnih geografskih predjela.

ANDRIĆEV PREDGOVOR

Tih godina rodiće se i veliko prijateljstvo između dvojice saradnika i upravo zahvaljujući sjećanjima Mirze Idrizovića danas možemo sklopiti potpuniju sliku o tome ko je bio Zulfikar Džumhur. Noćobdija u svakom slučaju, ali više od toga čovjek živog duha i bogate mašte, koji se nije libio koristiti rafiniranim humorom i jetkom ironijom da ismije oholost i glupost vlasti. Idrizović pamti mnogobrojne Zukine doskočice, vesele igrokaze koje je izvodio u gluhe noćne sate, sarkastične odgovore “budžama u brk”, ali još više njegove titansku radnu energiju i asketsku radnu etiku. Zuko je bio pažljiv čitalac, odgovoran pisac, smion televizijski autor. S Idrizovićem je imao sjajnu duhovnu komunikaciju i nikad mu nije predstavljalo problem biti koautor u njegovim filmskim poduhvatima.

Zuko je pisao scenarije koje je Idrizović filmovao i taj njihov zajednički rad spada u ono najblistavije što je televizijska i filmska umjetnost Bosne i Hercegovine ikad snimila. Kao najveći kompliment Zukinoj ličnosti Idrizović je u svom “Spomenaru” zapisao da je imao sreću da napusti ovaj svijet prije nego što je užas rata uništio Jugoslaviju i razorio Bosnu i Hercegovinu, što nikako ne smije čuditi, jer je Zuko bio čovjek koji je volio život i ljude, osoba koja je podjednako uživala u tišini bibliotečkih holova, u kojima je tragao za drevnim mudrostima, i buci žučnih rasprava, gdje je svoje mišljenje sučeljavao s idejama sagovornika.

Danas je, na veliku žalost i poniženje Zukinom bogatom djelu, uspomena na tog osebujnog stvaraoca svedena na profanu i trivijalnu sliku boema i nemirne skitnice. Uz tu sliku, kao najveći paradoks nerazumijevanja Zukinog talenta, spominje se predgovor koji je Ivo Andrić napisao za “Nekrolog jednoj čaršiji”, ali malo ko je u stanju iz Andrićevih riječi iščitati suštinu Zukinog pripovjedačkog talenta. Za hvalu je pojava Džumhurovih izabranih djela koje je krajem 2018. objavila sarajevska izdavačka kuća “Buybook”. Time je učinila mnogo u rušenju tog ružnog i netačnog mita, jer je svima onima koji Zuku poznaju samo kao boema bjelodano pokazala da je to pisac koji je iza sebe ostavio bogato i važno djelo.

Jasmin Agić (Al Jazeera)