“Zamišljam kako šetam nikšićkim ulicama…” Jelisaveta je najstarija Crnogorka u Buenos Airesu, i živi za dan kada će biti među svojima

Ekipa Pobjede je zatekla u crnogorskoj ambasadi u Buenos Airesu kako čvrsto drži sliku svog đeda Radosava Savovog Stanišića i plače. Priznaje da ga nikada nije vidjela, da nikada nije kročila u Crnu Goru i da joj je životna želja da umre i počiva na zemlji crnogorskoj u Vinićima, u Bjelopavlićima. Sve to je rekla u dahu na tečnom crnogorskom, hiljadama kilometara od domovine, sa suzama u očima.

Foto: Pobjeda

Jelisaveta Blažova Stanišić potiče iz poznate crnogorske porodice Stanišića, a njen đed je bio perjanik kralja Nikole i jedan od najpoštovanijih Crnogoraca.

Danas u 88. godini ona grli sliku svoga đeda koji je nikada nije uzeo u naručje niti znao da postoji na drugom kraju svijeta. Bijela košulja i nebo plava plisirana suknja dokaz je besprekornog stila, a lice sa navršenih gotovo 90 godina svjedok je nesvakidašnje ljepote. Profesorica na medicinskom fakultetu priča za Pobjedu svoju životnu priču, koja je prožeta velikom nostalgijom za domovinom. Na pitanje kako se predstavlja – da li je Argentinka, ona kao iz topa odgovara: ,,Ne, ja sam Crnogorka“.

Ekipa Pobjede je zatekla u crnogorskoj ambasadi u Buenos Airesu kako čvrsto drži sliku svog đeda Radosava Savovog Stanišića i plače. Priznaje da ga nikada nije vidjela, da nikada nije kročila u Crnu Goru i da joj je životna želja da umre i počiva na zemlji crnogorskoj u Vinićima, u Bjelopavlićima. Sve to je rekla u dahu na tečnom crnogorskom, hiljadama kilometara od domovine, sa suzama u očima.

“Ono čega se prvog sjetim kada pomislim na moga oca Blaža je tuga. Uvijek je ovdje bio tužan. Živio je daleko od domovine, bez nade da će se ikada vratiti u nju. Sjećam se tog melanholičnog pogleda i njega koji nikada nije prihvatio ovu zemlju i zvao je svojom. To je i prenio na mene. Ni ja ovdje nikada nijesam pripadala, osjećala sam da je tamo neki drugi prostor, na drugom kontinentu, moje utočište i kako bih ispunila tu prazninu ja sam kroz čitanje knjiga naučila crnogorski jezik”,priča Jelisaveta.

Kaže da joj je tako domovina bila bliža, makar je mogla da čuje jezik Crne Gore za kojom je decenijama patila. Žao joj je što nema s kim da priča na crnogorskom.

“Svi moji rođaci Crnogorci ovdje su pokojni, sa onima u Crnoj Gori nemam kontakt i jedino mi je ambasador Stojović neko sa kim razgovaram na maternjem jeziku. Počesto pričam sama sa sobom. Na crnogorskom. I zamišljam kako šetam nikšićkim ulicama, srijećem moje rođake i toplo im se osmjehujem. Tu je i moj otac koji me čvrsto drži za ruku i govori kako smo napokon došli kući. Kaže mi – gledaj, to su sve naši, napokon smo među svojima. Onda se ponovo vratim u stvarnost i nastavim sa životom u tuđini”,  priča Jelisaveta.

Njena životna priča je tužna. Ostala je rano bez majke koja je bila od Vujačića i odgojio je otac Blažo gotovo sam. Rođena je u Buenos Airesu i nikada nije upoznala nikoga od očeve familije.

“Ova uramljena slika đeda je sve što mi je ostalo od moje porodice. Otac je ranjen u Prvom svjetskom ratu i kroz rad u Crvenom krstu je upoznao moju majku. Vjenčali su se i otišli za Argentinu. Sve veze sa Crnom Gorom su od tada pokidane. Naravno, ovdje je živjela majčina familija, moji ujaci, ali sa očeve strane nikog nijesam upoznala”, priča Jelisaveta.

Iako je studirala u Italiji i doktorirala u Švajcarskoj, nikada nije uspjela da dođe do Crne Gore.

“Ko zainat nikada nijesam imala dovoljno novaca. Sada ako odem više se neću vratiti. Izmicala mi je voljena Crna Gora cijelog života. Sada mi se čini da ćemo se ubrzo sresti u vječnosti”, kaže kroz suze ona.

Priča da djece nije imala i da se udala za dugogodišnjeg prijatelja koji je umro prije više od 40 godina.

“Ne žalim ni za čim, sem za domovinom, ali sam ubijeđena da će mi se ostvariti želja da umrem u Crnoj Gori. Već se pripremam za to”, kaže ona novinaru Pobjede uz pitanje kako izgleda Nikšić.

“Može čovjek doseći velike intelektualne visine, uspjeti u životu, imati sve što poželi. Ali, ne može pobjeći od sebe. Od mjesta sa kojeg je ponikao. Mora biti blizu kuće, mora biti među svojima da bi ta sreća bila potpuna. Nema sreće u tuđini. Ovako je samo brod bez sidra, koji luta morima. Vidi sve, doživi sve, ali ni u čemu istinski ne uživa jer zna da nijedna luka neće biti njegovo utočište. Nikada se neće smiriti, jer je smiraj samo u domovini. Ljudi lutaju, traže sreću negdje daleko, ubijeđeni da je tamo pod nekim tuđim suncem bolje, toplije, ljepše. Ali nije, najljepše je tamo odakle si. Bježanjem od domovine, bježimo od sebe. Argentina je prelijepa, ali to nije moja, niti očeva domovina. Naša kuća je daleko na Mediteranu”,  završava svoju ispovijest Jelisaveta.

Ispratila je goste uz poruku da pozdrave Crnu Goru i poljube svetu crnogorsku zemlju

“Srešćemo se opet. Ali, narednog puta u Crnoj Gori”, kaže Jelisaveta sa suzama u očima.

Izvor: Pobjeda


Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH
error: Content is protected !!