Đed Momo sa bratovom unukom Laurom (Foto: Damira Kalač)

Iz auta je izašla lijepa žena pedesetih godina. Đed Momo, veseljak od 96 ljeta, je čekao u dvorištu, pred kućom ćerke Cice, gdje su se Bulatovići i njihove porodice toga dana okupili da dočekaju gošću izdaleka. Kad je vidio da ide prema stolu, đed Momo ustade i, pomažući se štapom, krenu prema njoj.

“Hola”, kad je čuo kako izgovara pozdrav na španskom, starac raširi oči od sreće, zagrliše se i ona sreća se natopi suzama. Zagrlio je đed Momo gošću jako, koliko jako mogu da zagrle ruke nekoga ko skoro cio vijek čeka da mu se najdraži vrati izdaleka. Činilo se da zagrljaj i suze traju vječnost.

Stigla je Laura. Unuka njegovog brata Radomira, stigla je iz daleke Argentine, da umjesto svog đeda kojeg je poznavala po imenu Rafael, poslije skoro jednog vijeka, zagrli đeda Moma.

Momo je, kad je Radomir odlazio na put, bio tek petogodišnjak. Nije prestajao da se nada da će se njegov brat nekad vratiti u Crnu Goru, u rodna Rovca.

“Nikad nije kasno”, reče mi đed Momo kasnije toga dana, kad sam pitala je li srećan, što poslije 91 godinu vidi makar nekog od potomaka starijeg brata, koji je preminuo 1988. godine. Kompletan tekst, čiji je autor Damira Kalač (damirakalac.me), možete pročitati OVDJE.