Potresno: Pogledajte poruke Srebreničana koji nijesu preživjeli genocid (VIDEO)

Iza kamere je bio Velid Delić iz Srebrenice, koji je izgubio život 1995. godine. Delić je volio da snima i pronalazio je načine da snimljene poruke pošalje u daleke zemlje svojim rođacima i komšijama koji su pobjegli od rata u BiH 1992–1995. Opkoljenu Srebrenicu snimao je od 1992. godine do 11. jula 1995. godine. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni

Velid Delić

Video-snimci koje je sačinio Velid Delić, jedna od žrtava masakra 1995. godine, pokazuju život u gradu tokom ratnih godina – sa potresnim porukama ljudi koji nisu preživjeli.

“Ćao Eda, Adine, Belma, sve vas volimo ja i moj braco. Puno smo vas poželjeli”, mašući kameri govori jedan čovjek koji drži bebu u rukama.

“Eki, ba, pošalji nam koju markicu”, šale se dva prijatelja pred objektivom kamere.

“Pozdravi ko bude vidio nas”, kaže jedna sredovječna žena brišući suze.

“Mislim da će ova traka stići u Dansku, u Njemačku, preko naših prijatelja, Šveđana… Tako da naši ljudi vide ovo tamo. To će, ja sam ubijeđen, obići svijet”, kaže joj čovjek koji drži kameru.

A iza kamere je bio Velid Delić iz Srebrenice, koji je izgubio život 1995. godine. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.

Delić je volio da snima i pronalazio je načine da snimljene poruke pošalje u daleke zemlje svojim rođacima i komšijama koji su pobjegli od rata u BiH 1992–1995.

Opkoljenu Srebrenicu snimao je od 1992. godine do 11. jula 1995. godine, dok je grad bio u rukama bosanskih Srba na čelu sa Ratkom Mladićem, haškim optuženikom za ratne zločine.

Stanovnici Srebrenice uputili su se ka obližnjoj bazi mirovnih snaga UN-a da potraže zaštitu holandskih “plavih šljemova” – koji su bespomoćno gledali kako su Mladićeve trupe izdvajale muškarce za pogubljenje.

U masakru, koji su u svojim presudama međunarodni sudovi okarakterisali kao čin genocida, život je izgubilo oko 8.000 muškaraca i dječaka, Bošnjaka, čiji su posmrtni ostaci bili sakriveni u brojnim masovnim grobnicama na tom području.

Stručnjaci sudske medicine još pronalaze kosti, koje su izmiješane. Potom se putem DNK analize identifikuju žrtve, kojima se svake godine 11. jula upriličava ukop u memorijalnom centru u Potočarima, u blizini Srebrenice.

Ove godine će, pored hiljada već sahranjenih žrtava, biti položeni posmrtni ostaci 70 novoidentifikovanih, među kojima neće biti Velid Delić i njegov otac Suljo.

Ali video-snimci ostaju.

Na njima su posljednje riječi mnogih Bošnjaka koji su bježali iz Srebrenice, a koji su samo nekoliko dana kasnije pobjegli u smrt.

“Te su nam kasete život značile”, kaže za BIRN Delićeva sestra Nermina Lakota, koja je u to vrijeme kao izbjeglica bila u Njemačkoj.

Na video-snimcima je prikazan svakodnevni život u Srebrenici u periodu koji je vodio ka najgorem zločinu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Nekoliko godina kasnije, inserti ovih snimaka našli su se u dokumentarnom filmu poznatog sarajevskog filmskog stvaralaca Harisa Prolića pod nazivom “Srebrenički kenotaf – posljednja Velidova traka”.

“MI SMO DOBRO”

Kada su snage bosanskih Srba 1992. godine opkolile Srebrenicu, Velid Delić i njegova sestra su radili u lokalnoj fabrici.

“Kada je počeo rat, ja i moj drugi brat Reuf imali smo porodice, imali smo malu djecu. Velid i moj otac su nam rekli da trebamo otići i odvesti djecu, jer nismo znali šta se događa”, prisjeća se Lakota.

Prvo je pronašla utočište u Sloveniji, dok je njen brat otišao kod prijatelja u Srbiji, “sve dok nije postalo previše opasno za njega da ostane tamo”.

Kasnije je Lakota otišla u Njemačku, a njen brat je završio u Danskoj.

Velid Delić se nikad nije oženio i odlučio je da ostane sa roditeljima u Srebrenici.

“Ne znam kako je dobio kameru, ali mislim da mu je jedan od onih stranaca, možda novinar, ili pripadnik UNPROFOR-a dao”, kaže Lakota.

Delić bi trake sa snimcima slao u inostranstvo preko članova UNPROFOR-a koji su odlazili iz BiH.

“Mi smo dobri i zdravo kod kuće svi. Deda, baba, ja… Eto, puno vas sve volimo i pozdravljamo”, kaže Velid na video snimku koji je snimio 14. februara 1994. godine.

“Teško mi je da pričam o Velidu”, kaže nam Lakota drhtavim glasom.

Na tren staje, duboko uzdiše i nastavlja.

POSTHUMNO ODLIKOVAN ZA HRABROST

“Bio je velik čovjek. Bio je vrlo sposoban, talentovan u svemu što bi pokušao. Posthumno je odlikovan zlatnom policijskom značkom za hrabrost”, priča nam ona.

Sudeći po snimcima koje je napravio, Delić je bio prilično poznat u gradu. Na snimku od 15. decembra 1993. godine vidi se kako ga na ulici stanovnici pozdravljaju i šale se s njim.

Drugi snimak prikazuje ručno napravljen generator za proizvodnju električne energije pomoću vodenog točka. Sklopilo ga je nekoliko komšija od otpadnog materijala kako bi dobili struju, koja je u ovom gradu gotovo sve vrijeme tokom rata bila odsječena.

“Slikaj mene, ej, slikaj mene”, uzvikuje grupa malih dječaka, uzbuđenih zbog kamere, dok se igraju među ruševinama u jednoj ulici u Srebrenici.

Među snimcima je i onaj kada se Velid šali sa svojim najboljim prijateljem, obućarom Salihom Mustafićem.

Mustafićevo tijelo takođe do danas nije pronađeno.

Na drugom, koji datira od 6. januara 1994. godine, Delić sjedi i pije kafu sa svojom majkom Semkom i ocem Suljom.

“Mirsada, Nermina, Selmo, hajde da popijemo kahvu”, govori Semka Delić.

“Neka vide moji oni tamo šta mi radimo, da za vrijeme rata pijemo kahfu. Neka vide da smo dobro i zdravo”, kaže Suljo Delić.

Njegovi posmrtni ostaci još nisu nađeni.

Lakota i njena porodica živjeli su u malom njemačkom gradu Kreuztalu. Pokušala je preko Crvenog krsta da pošalje humanitarni paket u Srebrenicu, ali nikada nije mogla. Snage bosanskih Srba koje su držale Srebrenicu pod opsadom puštale bi samo konvoje UN-a, ali i njih nakon dužih pregovora.

“Na snimcima su uvijek govorili da su dobro, vjerovatno da nas utješe”, kaže Lakota.

POTRAGA I DAJE TRAJE

Pošto je Lakota imala telefon, mnogi Bosanci koji su u Njemačkoj živjeli u njenoj blizini koristili su ga kako bi razgovarali sa svojom porodicom, kad god je to bilo moguće.

Jednog dana njen kum ju je nazvao preko satelitskog telefona, koji su mu, kako ona pretpostavlja, ustupili vojnici UNPROFOR-a u Srebrenici.

“Rekao mi je da su stanovnici Srebrenice održali sastanak u pošti i da su odlučili da neće napustiti Srebrenicu i da će je braniti”, prisjeća se ona.

“Sljedećeg dana Srebrenica je pala”, priča ona.

Više se nije mogao uspostaviti kontakt. Lakota je pokušavala da nazove koga kod je mogla.

“Tada je moj suprug nazvao ženu našeg kuma koja je bila u Zagrebu, a ona mu je rekla: ‘Zašto sada zovete, kad su svi pobijeni?’ Odmah sam pala u nesvijest. Morali su pozvati doktora”, kaže Lakota.

Kako je tačno Velid Delić poginuo i dalje se ne zna.

“Nekakvih priča je bilo, koja je od njih tačna, ja ne znam”, kaže nam ona.

Najbliža istini čini se priča čovjeka koji joj je rekao da je bio prisutan kada se to dogodilo.

Da bi izbjegli egzekuciju, oko 15.000 ljudi iz Srebrenice krenulo je pješice kroz šumu prema Tuzli, koja je bila pod kontrolom bosanske armije.

Neki su na tom putu uhvaćeni i ubijeni od pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), koji su znali ponekad da oblače uniforme UN-a ukradene od holandskih mirovnjaka, zajedno sa njihovim vozilima.

LAKOTA SE NADA DA ĆE PRONAĆI BRATOVE KOSTI

Čovjek joj je rekao da su 8. avgusta pripadnici VRS opkolili njegovu i Delićevu grupu koja se, dok su bježali, odmarala u šumi.

Na mjestu koje im je ovaj čovjek pokazao forenzičari su pronašli posmrtne ostatke. Lakota je radi analize za identifikaciju dala svoj DNK, međutim, nije bilo podudarnosti za njenog brata.

Kao i mnogi drugi, ona se još nada da će jednog dana biti pronađene kosti njenog brata i oca i da će ih dostojno sahraniti.

Porodice žrtava iz Srebrenice čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni, smatraju da porodice koje su pronašle svoje najmilije imaju veću sreću od njih.

Oni mogu da gledaju snimke svojih sinova, očeva i braće kako pričaju i smiju se, ali ne mogu posjetiti njihov grob, kao što to može porodica Asima Tepića, koji se pojavljuje u Delićevim snimcima.

“Nadam se stvarno boljoj budućnost”, govori Tepić na jednom snimku.

Njegovi posmrtni ostaci ukopani su 2000. godine.

Izvor: Balkan Insight

 

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!