Sjećanje Adema Bakovića na 6. februar 2011: Led je pukao, u sekundi sam se našao u ledenoj vodi Plavskog jezera

Poznati fotograf i planinar iz Plava Adem Baković (70) doživio je pravu dramu na jezeru, u želji da fotografiše neobične oblike koji se pojavljuju u ledu. Nije obraćao pažnju gdje staje, i u jednom momentu mu je led pod nogama pukao, a on se u trenutku našao pod vodom…

Zaleđeno Plavsko jezero ove zime bilo je najveće prirodno klizalište u Crnoj Gori, a možda i regionu.

Led debljine oko pola metra, na površini od oko dva kvadratna kilometra, privukao je brojne građane Plava i okoline, ali i posjetioce susjednih gradova da dođu i prošetaju jezerom. Oni odvažniji preko jezera su se vozili biciklom, četvorotočkašima, motornim sankama, automobilima, ali i pinzgauerom.

Poznati fotograf i planinar iz Plava Adem Baković (70) doživio je pravu dramu na jezeru, u želji da fotografiše neobične oblike koji se pojavljuju u ledu. Nije obraćao pažnju gdje staje, i u jednom momentu mu je led pod nogama pukao, a on se u trenutku našao pod vodom.

„Zanio sam se slikajući figure i nisam obraćao pažnju na led. Sve se desilo u sekundi. Vidio sam da više nemam kud, ni naprijed ni nazad. Led je pukao. Propao sam sa cijelom opremom, fotoaparatima. Kad me voda izbacila na površinu uspio sam da izbacim torbu preko leda. Razmišljao sam: ako pokušam da izađem led će se polomiti, izgubiću snagu i izmoriti se… I završiću… Bojao sam se da se ne stvori širok krug vode oko mene. I onda nisam htio ništa da radim. Nisam pokušavao da izađem iz vode nego sam se samo držao za led raširenih ruku. Pomalo sam vertikalno pomjerao noge, kao kad se pliva, da se održavam na površini. I onda sam zvao u pomoć”, sjeća se za Portal Revije Fokus Adem.

SPASAVANJE TRAJALO 35 MINUTA

Šetajući po zaleđenom Plavskom jezeru i prisjećajući se tog događaja, Baković pamti trenutke provedene u ledenoj vodi i akcije spasavanja koja je trajala oko 35 minuta. Do prvih kuća Šarkinovića bilo je oko 500 metara. Adem kaže da je u ovoj nesreći imao i sreće što je dan bio tih, bez vjetra, pa su se njegovi pozivi u pomoć mogli čuti.

„Prvi je do mene stigao Dževat Šarkinović sa plastičnim kajakom kojeg je dovukao preko leda. Ali, nije mogao mnogo da mi pomogne, jer je u njega mogao da stane samo on. Dodao mi je konopac, ali sam odmah otišao pod led. I zato sam morao da bacim konopac, i nastavim i dalje da se držim za led. U tim trenucima, iz pravca Ljuče, preko jezera, krenula su još dva momka Šarkinovića, vukući čamac preko leda. Na oko 50 metara od mene pokušavali su veslima da slome led, ali nisu uspjeli. Onda su preko leda gurali čamac do mene. Tek kad su došli sasvim blizu, mogli su da me izvuku. Interesantno je to što su oni bili u čamcu i led pored mene nije pukao, čak ni dok su me izvlačili iz vode. Ja sam, izgleda, naišao na jedno malo mjesto gdje je led bio tanak i tu propao. Čak se ni led oko mene nije izlomio dok sam se držao”, objašnjava Adem i ističe da je, kada se dese ovakve situacije, najvažnije da čovjek ostane pribran i da ne paniči.

Ono što je ovog iskusnog fotografa i planinara privuklo da ode preko jezera je fotografisanje figura u ledu stvorenih od mjehurića metana koji nastaje raspadanjem biljaka u vodi. Za takvo nešto, objašnjava Baković, potrebno je da led bude čist, da nema snijega preko njega i da je dovoljno debeo da se može hodati preko njega. Snimanje je počeo na zapadnoj strani jezera, kod Šarkinovića latka.

“UVIJEK BUDITE NA OPREZU”

“Tu sam ostao do kasno poslije podne, i odatle sam planirao da se vratim kući. Kružna linija do kuće je bila oko tri kilometra, a ja sam htio da skratim put i da idem preko jezera. Sve se dešavalo u mjestu zvanom Berberać, između ‘ostrva’ i posljednje krivine koju pravi rijeka Ljuča. Dok sam se kretao snimao sam te neobične oblike u ledu koje pravi ‘smrznuti’ metan, i naletio na tanak tanak led. Na momenat sam vidio da je led ispod mene debeo samo par centimetara. Sve se desilo u trenu. Instinktivno sam pokušao da iz džepa pantalona premjestim mobilni telefon u košulju, da se ne okvasti, kako bih pozvao u pomoć. Ali, u tom momentu sam već propao u vodu preko glave i skroz potonuo”, prisjeća se za Portal Revije Fokus Baković.

Samo nekoliko metara od mjesta gdje je propao, kaže on, vidljiva je bila trasa kojom se prolazilo sa ove strane jezera prema drugoj obali, u pravcu Vojnog sela. Malo prije no što je propao u jezero, tuda su prošla petorica ljudi. Svi su bili visočiji i teži od njega. Međutim, on nije išao tom putanjom nego se kretao lijevo-desno, tražeći nove detalje u ledu. Zato, Adem upozorava sve one koji idu u šetnju preko zaleđenog jezera da uvijek budu na oprezu i da uvijek imaju na umu to da je, iako je velika površina jezera zaleđena, na pojedinim mjestima led tanak i uvijek može iznenada da pukne.

Dok je trajala akcija spasavanja, pozvani su vatrogasci i Hitna pomoć, koji su došli na Šarkinovića latak. Odatle su ga prebacili u Dom zdravlja, gdje je primio infuziju, popio čaj, i nakon pola sata se vratio kući.

“To je bila nedjelja, a ja sam već ujutro bio na poslu. Moj kolega Šaban Balidemaj, sa kojim sam radio u istoj kancelariji, sjedi naspram mene i čita ‘Vijesti’ – članak ‘Drama na Plavskom jezeru’. I dok to čita, pomjera novine i gleda čas u mene, čas u tekst. I pita me: ‘Jesi li ti ovo… Pa, kako… I tu si… Počeli smo da se smijemo. Vjerovali ili ne, nakon toga se nisam ni prehladio, niti sam se zakašljao. Ništa. Nikakav problem nisam imao, iako sam pola sata proveo u hladnoj vodi”, kaže Adem.

SJUTRADAN OPET OTIŠAO NA JEZERO

U njegovoj fotografskoj karijeri, koja traje već 57 godina, preko jezera je prelazio, kako kaže, stotinu puta, sam i sa društvom. Ali, i pored velikog iskustva, čak i na opasnijim terenima na kojima je boravio tokom planinarenja, nezgoda mu se dogodila na jezeru. To ga, ipak, nije obeshrabrilo, i već narednog dana je ponovo otišao na jezero da fotografiše.

“Koliko se sjećam, prva vožnja po zaleđenom Plavskom jezeru je bila 7. februara 1989. godine, skoro dvije nedjelje poslije čuvenog Plavskog mitinga. Prvi vozač koji je vozio auto preko leda je bio rahmetli Čako Purišić. On je sa ‘jugom 45’ prokrstario jezero uzduž i poprijeko. U autu smo bili Husko Šahmanović i ja. I to imamo zabilježeno fotografijama i video snimcima. Tada je debljina leda bila oko 40 centimetara. Što znači da je i kamion mogao da ide preko leda”, kaže Adem kroz smijeh.

Međutim, iako ta debljina leda može da izdrži i vožnju automobila, on svima koji žele da prelaze jezero i da se duže zadrže na njemu preporučuje da obavezno ponesu dodatnu opremu (gumeni čamac ili dušek, spasilački prsluk i slično) koja bi u slučaju nezgode mogla da im pomogne.

Dva kvadratna kilometra ledene površine na Plavskom jezeru i ove zime su privukla brojne posjetioce koji su svojim foto-aparatima i kamerama zabilježili ovu neobičnu i interesantnu zimsku idilu u podnožju Prokletija. Na svu sreću, tokom ove sezone nije se dogodila nijedna nezgoda. Ipak, uvijek treba biti na oprezu i ne dovoditi u opasnost ni svoj, ni tuđi život, kako se uživanje u šetnji preko jezera ne bi pretvorilo u nešto što niko ne bi želio.

Edin Jadadić

PROKLETIJE DOBILE VEĆU OCJENU NEGO ALPI

 Adem Baković kaže da je jednu od inspiracija za bavljenje fotografijom crpio iz inata, jer u velikim, luksuznim monografijama bivše Jugoslavije ili Crne Gore nikada nije bilo nijednog snimka Prokletija, Plava ili Gusinja.

“Zna se šta posjeduju Plav i Guisnje i njihova okolina, da to nema premca na Balkanu. Neću reći u Evropi i svijetu, jer svuda ima lijepih krajeva. Ali, što se tiče Crne Gore… Parafraziraću doktora Radomira Lakušića koji je na jednom naučnom skupu posvećenom turizmu i zaštiti prirode rekao: ‘…Kada bi se napravila vaga i na jedan tas stavila sva ljepota Crne Gore, a na drugi ljepota Plava i Gusinja, debelo bi pretegao drugi tas…’. To ilustruje sve. Ali, nažalost, nije bilo volje ni u Titovo vrijeme, a pogotovo sad, da se nešto promijeni. Da Prokletije napokon dobiju adekvatan status za razvoj turizma na osnovu svojih prirodnih potencijala i ljepota koje posjeduju. Negdje 80-ih godina Ujedinjene nacije su preko svog centra u Ženevi radile na projektu ‘Južni Jadran’. Taj projekat je obuhvatao i planinski dio, ne samo more. Analizirani su potencijali za razvoj zimskog turizma. Prokeltije su dobile pet zvjezdica, a Alpi u Sloveniji samo tri, Bjelasica i Durmitor samo jednu. Zar to ne pokazuje kakvi su potencijali Prokletija? To nisu radili stručnjaci koje smo platili mi iz Pava u Gusinja, nego oni iz Ujedinjnih nacija. Ali, ljudi u Crnoj Gori zaduženi za razvoj zimskog turizma za te svari nisu imali sluha, nego je prednost data Bjelasici i Durmitoru. Na osnovu čega, to oni znaju”, kazao je Baković.

STAZE NA PALJEVIMA PROJEKTOVAO TVORAC KOPAONIKA

“Paljevi su vrhunska lokacija za skijanje – od rekreativnog do takmičarskog, u svim alpskim disciplinama. Takvu lokaciju nema nijedna planina u Crnoj Gori. Staze su travnate, nisu krševite kao na Durmitoru, gdje treba da padne metar snijega da bi se pokrilo kamenje i da bi se moglo skijati. Ovdje je dovoljno da padne 30 centimetara”, kaže Baković.

Godine 1983/84. su dolazili i predstavnici Razvojnog centra iz Celja da provjere gdje bi na Prokletijama bile najbolje staze za rekreativno i takmičarsko skijanje. Procijenili su da bi Paljevi za to bili najpogodniji.

“Jedan od najvećih stručnjaka Jugoslavije kada su u pitanju skijanje i razvoj zimskog turizma, Slobodan Mitrović, je za Paljeve rekao da su idealna lokacija za skijanje i zimski turizam. Mitrović je tvorac Kopaonika, koji je napravljen po njegovim projektima, i sada je najveći zimski centar na Balkanu. On je trasirao staze koje su potom prokrčene, napravljen je put do staza… Odjednom je došlo do preokreta zahvaljujući kratkovidoj politici tadašnjih funkcionera na vlasti i onih oko njih. Prokletije su postale samo usputna tema o zimskom turizmu, a sada čak ni usputna. U Kolašinu često nema snijega i nabavljaju se topovi za vještački snijeg, a na Prokletijama snijega ima u izobilju do maja”, rekao je Baković.

Do pojave prvih ski liftova na Bjelasici i Žabljaku, gotovo sva prvenstva Crne Gore održavana su na Paljevima. Plav je davao prvake Crne Gore u skijanju u svim konkurencijama.

“Ali, onog momenta kada je napravljena prva žičara na Durmitoru, na Žabljaku, prestala su sva takmičenja. Skijaši više nisu htjeli da idu pješice sa dna staze do vrha, da se umaraju, što je normalno. Tako je Plav ostao bez zimskog turizma i sportskih takmičenja”, sa sjetom se Baković prisjeća prošlih vremena.

LAJKOVI ZA SLIKE STIŽU IZ TASMANIJE, ČILEA, SA ALJASKE…

Prve fotografije Baković je napravio još kao trinaestogodišnjak u foto sekciji osnovne škole u Plavu. Interesovanje ga nije napuštalo, pa ga fotografija prati cijelog života. Prošao je sve faze razvoja ove umjetnosti – od crno-bijele i razvijanja, pojave kolora, sve do digitalnog doba. Njegove fotografije prirodnih ljepota Prokletija nalaze se svuda po svijetu, u domovima brojne plavsko-gusinjske dijaspore. I neumoran je. Svoje fotografije Prokletija, Plava i Gusinja objavljuje i na Facebook stranici i na Instagramu. Kaže da je Instagram dobra varijanta koja onome ko se bavi fotografijom pruža mogućnost da ih izloži, ali i da budu ocijenjene.

“Na osnovu lajkova se može steći uvid u to da li je neka fotografija interesantna široj javnosti ili ne. Mene je iznenadilo to da su lajkovi stigli čak iz Tasmanije, sa Aljaske, iz Čilea… To su snimci Hridskog, Visitorskog, Plavskog jezera, Ali-pašinih izvora, Grebaja, Ropojane”, kaže Baković.

On se nada i vjeruje da za Prokletije dolaze bolji dani i da će na to presudno uticati otvaranje puta preko Albanije za Podgoricu.

“Plav je do sada bio u nezgodnoj situaciji jer je bio izlovano mjesto do kojeg se moglo doći, ali dalje nigdje. Druga stvar koja je limitirala razvoj turizma je udaljenost od većih gradskih centara u regionu – Podgorica, Peć, Novi Pazar, Kraljevo, Čačak… Nema većih gradova u krugu od 100 kilometara čiji bi stanovnici dolazili u Plav i Gusinje na vikend. To bi značajno ubrzalo razvoj turizma. Nadam se da će otvaranje puta prema Skadru, a možda i prema Podgorici, dovesti turiste iz ova dva grada, u kojima su tokom ljeta nepodnošljive vrućine, a na Prokletijama ih čeka pravo osvježenje i uživanje. U tom smislu, bojim se da mi ovdje nismo još spremni da dočekamo i prihvatimo veliki broj posjetilaca. Zato je preporuka svim hotelijerima, privatnim ugostiteljima i onima koji se bave turizmom da se već sada ozbiljno pripreme za to vrijeme. Ako prve posjetioce ne prihvatimo na adekvatan način, bojim se da će to biti negativna reklama i da će to usporiti dolazak turista i loše djelovati na druge”, poručio je Baković.

UPOZORENJA: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE FOKUSA

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!