Muratović je rođen 1973. u Petnjici, a već duže vrijeme živi u Luksemburgu. Objavio je dvije knjige poezije: “Spremište za moju tugu” i “Pjesme noći”. Opsjednut je zavičajem i on se, kao lajtmotiv, prožima skoro kroz svaku njegovu pjesmu

ZAVIČAJU U POHODE

Blista Petnjica naša mala

I raširila ruke

Da primi svoju djecu iz daleka

Zaboravila na svoje muke.

Evo nas, zavičaju mili,

Evo nas iz bijelog svijeta,

Dođosmo tebi u pohode –

Vraća se pčela do svoga cvijeta.

A ti nam cvjetaj, o zavičaju mili,

Mi te zaboraviti ne možemo

Sve dok jednoga dana

Zauvijek ne potonemo.

Raste Petnjica naša

Rastemo i mi s njom

Ona je ma gdje da smo

Vječiti naš dom.

A kada dođe vrijeme povratka

Na duge pute kad se pođe

Tada nam kao nikad

Mučnina neka teška dođe.