Autor: Erol Avdović 

Jedan od najupečatljivijih razgovora sa slavnim ličnostima koje sam imao u svojoj novinarskoj karijeri bio je onaj s Muhamedom Alijem u njujorškom hotelu “Roosevelt” na Petoj aveniji i 45. ulici, u prostranom apartmanu u kome je odsjeo, u septembru 1992. godine.

 VELIKA SLAVA

Tog kasnog ljeta radio sam na mjestu glavnog producenta za Balkan u Ujedinjenim narodima u Njujorku za londonsku TV mrežu WTN (World Wide Television News) i imao pune ruke posla presrećući balkanske političare u zgradi Svjetske organizacije na Ist riveru.

Gotovo da nije bilo dana da nismo pokupili izjavu ili dobili ekskluzivni intervju, što od predsjednika, što od prvih diplomata novopečenih članica UN-a Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, ali i predstavnika krnje Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), koji su u UN-u bili ništa manje traženi.

Svi su govorili o ratu u Bosni, uključujući i mnoge svjetske lidere i javne ličnosti, kakav je bio svjetski šampion bez premca Muhamed Ali, koji je, ne izustivši nijedne riječi – bio najuvjerljiviji. Ne bi se Muhamed Ali, tada, prije gotovo četvrt stoljeća, ni osvrnuo što mu je intervju zatražila poznata britanska TV mreža koja je svojim televizijskim pričama snabdijevala medije na svim merdijanima gdje je uživao najveću planetarnu slavu, rekli su mi iz šampionovog osiguranja.

No, kad mu je neko od njih prenio da bi intervju s njim radio novinar iz Sarajeva, odmah su me pozvali u njegove odaje. Bosna je tada otvarala sva profesionalna, često potpuno zabarikadirana vrata, pa se tako preda mnom otvorila i Alijeva kapija. Osjetio sam njegovu pripadnost pravednoj bosanskoj borbi za humanizam, koju kao svjetski humanista nije mogao propustiti.

Prije nego što sam sa strahopoštovanjem prešao njegov prag, razmišljajući da ću vidjeti čovjeka koji je i kroz cijelo djetinjstvo bio moj superheroj, rekli su mi da zapravo s Muhamedom Alijem, zbog poodmaklog stadija Parkinsonove bolesti, neću moći razgovarati, ali da će ekipa WTN moći snimati naš susret. Znali su, kao i ja, da će to biti emotivno upoznavanje.

Sjedio je na kraju svog ležaja i pružio mi ruku. S blagim osmijehom, razlivenim poput arhipelaga na njegovom plemenitom licu, na kome nije bilo niti jedne bore ili ožiljka, stavio mi je odmah do znanja da me prihvata kao prijatelja. Dugo je zadržao svoj pogled na meni dok sam mu se predstavljao, zahvaljujući mu što je na strani Bosanaca. Već se bio pojavio na konferenciji za novinare u UN-u da tamo svojim prisustvom, iako opet bez riječi, ukaže na stradanje Bosanaca.

POSEBAN NOVČIĆ

“Look” (pogledaj), šapnu mi odjednom šampion svijeta Muhamed Ali, pokazujući mi onom zdravijom, neukočenom rukom poseban novčić kojim je izvodio svoje mađioničarske vještine.

– Sad će Vam gospodin Ali demonstrirati jedan od mađioničarskih trikova i to možete snimati – reče mi jedan od njegovih pomoćnika.

Zagledao sam se u svjetskog šampiona, a velika kamera je već uveliko “zujala” iza mojih leđa.

– Ovako varaju Bosnu… zapamti, prevara – rekao mi je sasvim tiho superšampion, baš u trenutku kad je novčić, jednim okretom dlana, nestao iz njegove ruke, a on nam svima pokazao praznu šaku.

Ne skidajući onaj blaženi osmijeh s lica, gledao je u mene opet bez ijedne riječi, tražeći znak da sam shvatio poruku. Jesam! Potvrdio sam mu kimanjem glave, na šta je veliki Muhamed Ali opet ponudio svoju ruku da se rukujemo.

BIO JE U PRAVU

Sutradan je njegov mađioničarski trik s novčićem osvanuo na svjetskim TV mrežama, uz navode da je svjetski šampion u Njujorku jednom bosanskom novinaru “ispričao” kako međunarodna zajednica zavarava da će intervenirati u BiH. Muhamed Ali je bio u pravu.

Izvor: Avaz