Univerzitetskog profesora, semiotičara i filozofa proslavio je 1980. roman “Ime ruže”, (Il nome della rosa), srednjovjekovna misterija, majstorska prerada djela Artura Konana Dojla, sa Šerlokom Holmsom smještenim u Italiju 14. vijeka, samo naizgled detektivska priča koja je u punom sjaju nagovijestila Eka eruditu i pisca enciklopedijskog znanja. Planetarnu slavu koju mu je donio knjiženi prvijenac teško je podnio, još više razočaran ekranizacijom u režiji Žan-Žak Anoa

Piše: Nina Vujačić (Vijesti)

Mislim da  Barbara Kartland piše ono što čitaoci očekuju. Mislim da je pisac trebalo da piše o onome što čitalac ne očekuje. Stvar je u tome da ih ne treba pitati šta   im je potrebno, već ih mijenjati …  proizvesti vrstu čitaoca koju želite za svaku priču, tako je svoj postupak opisao Umbeto Eko, filozof i pisac koji je stvorio cio univerzum književnog neočekivanog i zauvijek promijenio poimanje kulture i generacije čitalaca širom svijeta. 

Eko, koji je bolovao od raka, umro je u 84. godini u svom domu, u petak veče.

Univerzitetskog profesora, semiotičara i filozofa proslavio je 1980. roman “Ime ruže”, (Il nome della rosa), srednjovjekovna misterija, majstorska prerada djela Artura Konana Dojla, sa Šerlokom Holmsom smještenim u Italiju 14. vijeka, samo naizgled detektivska priča koja je u punom sjaju nagovijestila Eka eruditu i pisca enciklopedijskog znanja. Planetarnu slavu koju mu je donio knjiženi prvijenac teško je podnio, još više razočaran ekranizacijom u režiji Žan-Žak Anoa.

U rodnoj Italiji Eko se prvo  proslavio kao parodičar i vrhunski satiričar.  Prvi je rastrgao striptiz i TV spikere, mnogo prije nego što je iko čuo za Rolana Barta, a psihoanalizom stripa “Tintin” i detaljnim raščlanjivanjm   “Simpsonovih”,  bavio se mnogo  prije nego što je popkultura postala omiljeni postmodernistički sport. S jednakim žarom na svojim predavanjima analizirao je romane o Džejmsu Bondu, popularne stripove, fotografije Merilin Monro, sve u jednom dahu. Kada je cijeli svijet mreža znakova, smatrao je Eko, sve vapi za tumačenjem teksta. Granične manifestacije kulture ne treba zanemariti, objašnjavao je: u 19. vijeku Teleman je smatran daleko značajnijim kompozitorom od od Baha; po istoj logici, za 200 godina, Pikasovo djelo može biti smatrano inferiornim u odnosu na reklame za koka-kolu. Zato je u svojim djelima kombinovao različite uticaje – od T.S.Eliota do strip junaka Čarlija Brauna, uz neprevaziđenu lingvističku prefekciju i mnogo neprevaziđenog humora i gorke satire, koji  savlađuju jezičke barijere.

Univerzitet u Bolonji, na čijem je Filozofskom fakultetu predavao, bio je poznat  kao  uporište italijanskog “crvenog” aktivizma, što ga nije naročito oduševljavalo. Ipak, Bolonja je obezbijedila Eku iz  prve ruke neprocjenjivo iskustvo  političkog ekstremizma i zavjere.

Tako je njegov drugi roman, “Fukoovo klatno” (1988), priča o teoriji zavjere,  triler smješten usred nejasnih i smutnih tajnih društava. Malo po malo, saznajemo mnogo o templarima, Kabali, rozenkrojcerima, ali i o vjerskim obredima vezanim za afričko podneblje, o ritualima koji se izvode uz pratnju bubnjeva, o značenju plesa i ulozi vračeva. Eko je tu vidio savremene političke paralele s ovim i drugim sektama –  P2 masonska loža i ekstremni lijevi  ogranak  Crvenih brigada odlikovali su se sličnom tajnovitošću i fanatizmom.  U cijelom svom kasnijem radu, književnom i teorijskom, Eko će pokazati veoma italijansku naklonost prema zavjeri  i misteriji.

Iako ga je Salman Ruždi u recenziji u “Obzerveru“  sasjekao riječima, “čitaoče, mrzim ga”, svi su se pitali šta slijedi poslije “Fukoovog klatna”. Svoj treći roman, “Ostrvo dana pređašnjeg” (1994), Eko je napisao  po  strogim književnim pravilima i sadržao je još više akademskog cjepidlačenja  i komplikovane učenosti. Sve u svemu,  “Ostrvo” se čita kao stilska vježba, s naglaskom na formu i  kompoziciju, a ne na osjećanja i izražavanje.

Njegov četvrti roman, “Baudolino”, smješten u srednjovjekovni Konstantinopolj,   dokumentaristički opisuje surovo razaranje istočne prijestonice Rimskog carstva koju izvode krstaši, potragu za mitskom zemljom prezvitera Jovana i relikvijom nad relikvijama – glavom Svetog Jovana Krstitelja. Glavni junak, Baudolino je lažljivac koji, iako rođen u običnom narodu, ima tu privilegiju da ga je usvojio  Fridrih Barbarosa, imperator Svete rimske carevine. Baudolino se školuje u Parizu, ratuje po Evropi zajedno sa Fridrihom, a onda smišlja jedan projekat, jednu svoju priču, koja postaje prava, istinita, jer on u nju želi da vjeruje i zato što je gradi kao da je stvarno prava.

Kada je 2004. godine objavljen “Tajanstveni plamen kraljice Loane”, Eko je objavio da će to biti njegov posljednji roman (“Pet je dovoljno”). Međutim, uslijedilo je “Praško groblje” (2010) gdje se vraća omiljenoj teoriji zavjere, ovaj put zlokobnim “Protokolima sionskih mudraca” i navodnom željom Jevreja da  vladaju svijetom. Prošle godine Eko je objavio roman “Nulti broj”, mračni triler o novinarstvu, gdje je novinska redakcija prikazana kao jazbina iz koje se lansiraju spinovi, novine su pokrenute ne radi informisanja nego radi manipulisanja i diskredititovanja i, što je najvažnije, zato da bi vlasnik imao idealno oružje za ucjenjivanje moćnijih od sebe i ulaznicu u povlašteni krug gdje se izvanredno zarađuje. Baveći se opet teorijama zavjere, manipulisanjem i mračnom stranom medija Eko je u ovom  romanu ispisao sjajnu analizu našeg doba.

Upozoravao je na “vječni fašizam” i strepio od njega, smatrao da kulturna razmjena ne može da eliminiše rasizam i ksenofobiju, niti znanje o drugim kulturama može da ukine nepovjerenje prema drugima, ali omogućava da shvatimo kako interkulturalno razumijevanje može da doprinese prevazilaženju konflikata, smanjenju nedostatka razumijevanja i izgradnji nove vrste bratstva među ljudima.

Recept – kako napisati roman

Na pitanje kako napisati roman, Eko je odgovorio: “Prvo bih u kompjuteru letimično pregledao oko stotinu romana, naučnih tekstova, Bibliju, Kuran i nekoliko telefonskih imenika (mogu odlično da posluže za davanje imena). Recimo oko sto-sto dvadeset hiljada strana. Onda bih sve tekstove nasumice ispremještao, pomiješao, uz par izmjena, na primjer sve što počinje na A bih izbacio. Tako bih imao roman koji je istovremeno i lipogram. Zatim bih sve strane odštampao štampačem i pažljivo pročitao nekoliko puta, a najvažnije odlomke podvukao. Zatim bih sve papire natovario na kamion i odvezao do najbliže peći za spaljivanje otpadaka.

Dok bi tako papiri goreli, sjedio bih ispod drveta sa olovkom i parčetom papira u ruci, i pustio misli da lutaju sve dok mi ne padne na pamet nekoliko redova, kao što su, na primjer: ‘Mjesec juri visoko na nebu, šuma šušti’. Naravno, to ne bi bilo nalik na roman već na haiku. Ali to nije ni važno. Najvažnije je početi”.