U Bijelom Polju je prije nekoliko godina umrla jedna od posljednjih crnogorskih virdžina – Stanica Marinković. Ova čovjek – žena proživjela je dva života. Jedan kao Stanica Marinković. Drugi, kao Stanoje Marinković. A, ponekad, ni sama nije znala ko je: Stanica, ili Stanoje. Čovjek ili žena, muško ili žensko.

Strašna uloga virdžine zapala je Stanicu, nakon što njena majka ni na petom porođaju nije „donijela“ muško. A u Crnoj Gori – muško je svetinja. Kad se muško rodi, iznese se puška pred vrata, pa se planinama i stijenjem prolomi plotun i glas ode do u nebesa da se nekom rodio – sin.

Kad se Stanica Marinković rodila u bjelopoljskom selu Zaton, u kući Marinkovića prvo je zavladao neki zlokobni tajac. Njen otac Petko sjedio je na tronošcu i pušio, naslonjen na pušku. Stanica, tek rođena, ležala je pored majke koja je plakala. Onda je otac ustao, otvorio prozor i ispalio plotun u vazduh. Odjeknula je planina, a kroz selo se pročula priča da se Petku konačno rodio sin.

KOŽNI KAPUT BLAŽA JOVANOVIĆA

Pojava virdžina ili tobelija, odnosno ženske djece rođene u porodicama bez muških glava, karekteristična je za podneblje Crne Gore, Hercegovine, Kosova i Albanije, odnosno krajeva gdje se najduže zadržao patrijahalni način života. Staničin otac, Petko – Šale Marinković, jako je želio da ima sina. Vremena su bila teška i držalo se mnogo stoke, kako bi se prehranila porodica. Tako je Stanici pripala teška uloga – virdžine. Teška, kao fizički radovi koji su je čekali. Ali Stanica se lako prilagodila i otkada je prohodala, nije se odvajala od oca.

“Bilo nas je osam sestara, a četiri su bile starije od mene”, pričala je Stanica.

„Hajde, sine, da uhvatimo volove, treba da oremo“, tako joj se obraćao otac.

„Bilo mi je žao da otac drži ralicu, pa bih ja orala a on išao pred volovima. Radila sam sve fizičke poslove. Na vršalicu sam dizala snopove i stavljala u mašinu. I kosila sam sa ocem. A kad bi nam sijena nestalo, nas dvoje bi išli u sječu grana sa lišćem. Zimi bismo išli u drva. Sjekiru otac, sjekiru ja. Tako svakog jutra. Ženske poslove su radile moje sestre“, govorila je ona.

Njen otac Petko imao je oko 300 ovaca i muška snaga mu je bila neophodna.

“Naše ovce bile su najbolje u Crnoj Gori i kao nagradu mom ocu je tadašnji predsjednik Crne Gore Blažo Jovanović dao kožni kaput“, prisjećala se Stanica.

ZA STANICU NIJE BILO POVRATKA

Nakon osme kćerke u porodici Marinković rodio se sin. Međutim, za Stanicu nije bilo povratka. Navikla se da bude muško – i gotovo. Prisjećala se kako su je jednom nagovorili da obuče suknju, kad je sa komšinicama trebalo da ide na sabor u obližnjem selu Brzava.

„Ubijediše me da obučem suknju. Kad dođosmo na sabor, ono se okupi narod oko mene, kao da sam neko čudovište. Neprijatno mi je bilo, te zamolih jednog komšiju da mi pozajmi bicikl i odoh da se presvučem. Kad obukoh pantalone, kao da se ponovo rodih. ‘Kako ćeš kad ostariš?’, pitali su me. ‘Jer, babe ne nose pantalone’. Ali, makar tu se Bog na moju stranu nakloni, pa danas babe ne nose samo suknje“, govorila je Stanica.

Majka ju je ubjeđivala da ne nosi pantalone, a ocu je bilo svejedno.

“Ali ja sam navikla tako, pa sam se i šišala kao muškarac. Više sam se družila sa muškarcima i sve sam na veseljima izbjegavala da sjedim pored žena. Žene su pričalice i alapače, oće da ogovaraju. Kad se nešto prinese za meze, one sve to zbiršu, a mene je bilo stid. Voljela sam da sjedim sa ljudima, od njih bar mogu nešto naučiti”, pričala je Stanica, koja nije znala ni da plete ni da veze. Al, zato, uz gusle da zapjeva niko nije mogao sa njom. I dok su njene vršnjakinje na sijelima i igrankama kradom razmenjivale poglede s momcima, Stanica ih je guslanjem zabavljala.

“Džemper nijesam imala, a sestre neće da mi opletu. Kažu pleti sama. Ja odem na posijelo, uzmem gusle, a đevojke: jedna rukav, jedna leđa, jedna skute, opletu mi džemper za jednu noć“, pričala je nekadašnja virdžina.

TOBOŽ, VELE, ŽENI JE LAKŠA LOPATA

Kao i svaki muškarac, Stanica – Stanoje voljela je radne akcije. Posebno se sjećala izgradnje puta Ljubljana – Zagreb. Kramp je bio njen glavi alat.

“Tobož, vele, ženi je lakša lopata. Meni je bilo svejedno! Kad sam se vratila sa te radne akcije, zaposlila sam se u Vunarski kombinat. Na poslu su me svi zvali Stanoje. Čak me i direktor tako zvao. Moji su me zvali Dagić i Dago.”

Iako je znala da gusla, uvijek je željela da svira harmoniku. Zbog toga je od prve plate kupila je dugo željeni instrument. I naučila da svira.

„Komšinica Mara me jednom pitala: ‘Hol mi svirat na svadbi’? Velju, hoću, vala, što da ti ne sviram! Kad ono, ubrzo, udade se Mira, ja harmoniku na leđa i kod njena svadbu. Kasnije kad je moj brat Vučeta išao u gimnaziju, stanovao je kod mene i čim bih otišla na posao, on bi uzimao harmoniku, a knjigu zapostavio, te ja harmoniku zbog njega prodadoh.“

Voljela je Stanica ujutra da „trgne“ i pokoju rakiju.

„Popila bih pokoju čašu. Kad bih došla iz druge smjene, morala sam imati piva u frižideru. Od umorštinje bih popila po jedno“, pričala je.

Kraj života, Stanica – Stanoje Marinković, jedna od posljednjih crnogorskih virdžina dočekala je u stančiću koji je dobila od Vunarskog kombinata, nakon 34 godine radnog staža. Izašla bi ponekad da prošeta, ili da kupi nešto nakon što joj poštar penziju donese. Ponekad bi svratila do prijateljice u trafiku, prelistala novine, popričala sa njom i ponovo se vratila u svoj stan na trećem spratu zgrade Vunarskog kombinata.

Cijelog života se borila da joj u starosti bude toplo, no duboku starost dočekala je uvijena u ćebe, pored električne grijalice. Jer, šporet je dala bratu, nadajući se da će sebi kupiti novi. Računi za struju, vodu, smeće, komunalije, nemilosrdno su pristizali. Odlagali kupovinu šporeta. I televizora. I najosnovnijih životnih namirnica!

Jednog dana, ugasio se život Stanice Marinković. U njenom stanu, na trećem spratu zgrade Vunarskog kombinata u Bijelom Polju, ostala je da treperi priča o jednoj od posljednjih crnogorskih virdžina.

Sead Hodžić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PRETHODNE PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS