Piše: Mladen Obrenović

Njihovi su glasovi nekad ispunjavali domove u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Pratili su u živom prijenosu prvoligaške nogometne utakmice zajedničke države, radili to tako vješto da niti jednog trenutka svih onih 90 minuta „najvažnije sporedne stvari na svijetu“ nije bilo dosadno. Upućeni u ono o čemu izvještavaju, imali su posebnu dinamiku i imaginaciju, vješto dočaravajući svaki detalj s nogometnih terena. I bili su slušani, jer subota ili nedjelja popodne, ovisno kad su se utakmice igrale, bila je rezervirana za Vreme sporta i razonode.

Okupljeni u tom jedinstvenom formatu radijski reporteri iz cijele Jugoslavije doista su pridonijeli da jedno vrijeme bude drugačije, ljepše i idiličnije. Glasova Radivoja Markovića, Marka Markovića, Miodraga Stojiljkovića, Jordana Ivanovića, Mirka Kamenjaševića, Ede Pezzija, Borisa Đorđioskog, a posebno Ivana Tomića i danas se mnogi sjećaju. Upravo je Tomić svojim vickastim, na brzinu smišljenim stihovima ostavio duboki trag u toj vrsti sportskog novinarstva i bio uzor mnogim mlađim kolegama.

I danas se prepričavaju njegove brojne rime, a neke od najslavnijih su: „Ljudi moji, ovo nije Partizan, nego Partizančić – ovo vam je kao loto bez Suzane Mančić“, „Majko mila da vidiš Halila [Sulejman Halilović], poletio k’o da ima krila“, za trenera Miroslava Blaževića je govorio da ima „lice Delona, a dušu demona“, a najslavnija je ostala „mala varka Mlinarića Marka“.

Drugi slavni lik bio je Mirko Kamenjašević, čija su javljanja s Grbavice i Koševa bila ispunjena tipičnim sarajevskim humorom, a bilo je i psovki koje su se znale oteti u program. Ipak, posebno je ostao poznat po jednoj rečenici, posvećenoj slavnom Asimu Ferhatoviću i njegovim driblinzima: „Dragi slušaoci, dok Hasetu ne oduzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija“.

NAJDUGOVJEČNIJA EMISIJA

Emisija Vreme sporta i razonode traje već 55 godina što je, kako kažu na Radio Beogradu, svrstava u red najtrajnijih emisija u lokalnim, ali i europskim okvirima. Za originalna rješenja dobili su mnoge nagrade, a format su osmislili tako da ne donosi samo nogometne prijenose, nego i glazbene, te humoristične sadržaje. U posljednje vrijeme sve je manje prijenosa, jer se utakmice igraju u raznim terminima i na znatno manjem prostoru, a sve je više aktualnosti iz javnog i kulturnog života.

„Svaki reporter, a imao sam fantastične kolege, imao je svog tonca i svi su bili na vezi stalno, pa sam mogao da ih pozovem svakog trenutka i da mi javi šta se dešava na stadionu na kojem se nalaze. Drugi deo je bio muzika, a treći je deo bio zabavni u kojem su učestovali humoristi, uglavnom Mija i Čkalja. Sve je to doprinelo slušanosti“, prisjeća se Svetislav Vuković, umirovljenik spiker, novinar, voditelj i urednik Radio Beograda koji je 15 godina proveo u Vremenu sporta i razonode.

I danas je svjestan tadašnje popularnosti emisije, pa navodi podatke iz istraživanja koja su im potvrdila najmanje 3-4 milijuna slušatelja po svakoj emisiji, ali i „pisama kojih je dolazilo na tone“.

„Nisam imao nikakvu tremu. Uzbuđivalo me je ono što trebam da uradim. Bio sam svestan naše popularnosti i da sam deo svake porodice, jer nas je mogao da sluša svako. Oni koji ne vole fudbal, imali su muziku, a oni koji ne vole nijedno imali su humor. Hteli – ne hteli, slušali su sve, a tako smo povezali veliki broj slušalaca“, objašnjava.

Priča i kako su im se, za rješenje kombiniranih prijenosa i ideju emisije, divili i oni s mnogo većim iskustvom u radijskoj tehnologiji, jer su u svakom trenutku mogli biti povezani sa čovjekom za mikrofonom na bilo kom stadionu, ali i sa svakim na planeti, kako kaže, tko je imao telefonski priključak i pustiti ga u program.

NEDOSTAJU LJUDI, A NE VREMENA

Na pitanje što mu više nedostaje – ta vremena ili ljudi u njima, odgovara kako su to ljudi. Isti odgovor ima i Edo Pezzi, doajen sportskog novinarstva koji ni danas ne miruje.

„Ljudi mi nedostaju više nego vremena, jer otići na Grbavicu, na Koševo ili Čair, otići na takvu utakmicu koja je bila neizvjesna do kraja i kojoj niste mogli predvidjeti rezultat, bilo je nešto za što se živi. Svašta si mogao doživjeti i ja sam doslovno živio od nedjelje do nedjelje“, prisjeća se Pezzi.

Za njega je radio poseban medij, iako je radio i u novinama i na televiziji, a svjestan je i svoje te popularnosti kolega.

„I danas me fascinira koliko ljudi pamte ta vremena, jer to su bili prijenosi puni dinamike, malo drugačiji nego sada. Spadam u generaciju novinara koja se više bavila strukom, a manje svim stvarima kojima se danas bavi novinarstvo, pogotovo portali i žuti mediji, kao što su priče tko je s kojom curom ili manekenkom, koliko je tko dobio novaca za koji transfer. Bavili smo se isključivo profesijom i bili smo drugačiji“, tvrdi.

Na konstataciju da su tadašnji radijski, ali i televizijski reporteri, te njihove kolege iz tiskanih medija postavili temelje sportskog novinarstva, koristeći i svoje znanje, ali i imaginaciju, dodaje kako je bitno bilo poznavati struku, biti ozbiljan u svemu.

„Još kad te neki trener pita za savjet, jer zna da imaš pojma o onome što pričaš, znači da si pogodio u profesiju. Sve ostalo spada u kreaciju novinarskog izražavanja gdje jednu stvar možete percipirati na dosadan i suhoparan način, da uspavljujete ljude pred radijom ili to radite slikovito, na jedan dinamičan način kad sve to dobija ritam. Samo se trebalo dobro pripremiti“, smatra Pezzi.

Po njemu, danas se mladi reporteri pripremaju na krivi način i „misle da je priprema samo prelistati internet i doznati sve one nevažne detalje o nekom igraču“.

„To što na terenu ne vidi da momčad igra pogrešno i što bi trebalo napraviti da se dođe do preokreta, koji igrač zna osnove nogometa, ništa im ne znači. Danas su igrači toliko tehnički neobrazovani da se često puta fasciniram. Imaju snagu i trku, ali nemaju kreaciju. Ako nešto naprave iz prvog dodira – napravili su. Treći dodir lopte ne postoji kao nekad u vrijeme Jerkovića, Džaje, Osima koji su bili virtuozi“, zaključuje Pezzi.

Izvor: Al Jazeera