Nekada je maj bio najradosniji mjesec u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Razni praznici, proslave, priredbe organizovane su širom zemlje. Onima koji se sjećaju tog vremena posebno je ostala u sjećanju Štafeta mladosti, manifestacija u kojoj je, tokom 43 godine, svaki treći Jugosloven bio aktivni učesnik. Neposredan povod za organizovanje Štafete bila je odluka Centralnog komiteta Saveza komunističke omladine Jugoslavije da se 25. maja 1945. posebnim programom proslavi rođendan Josipa Broza Tita.

POSLIJE TITA – MIŠKO

Prva štafeta mladosti krenula je iz Kumrovca, rodnog mjesta Josipa Broza. Svake naredne godine štafeta je polazila iz drugog mjesta, iz druge republike, obilježavajući datume događaja iz istorije jugoslovenskih naroda i narodnosti. Štafetne palice nošene su širom Jugoslavije, po nekoliko mjeseci, unaprijed utvrđenim maršrutama. Štafetu su nosili i ronioci pod vodom,  planinari su je iznosili na najviše vrhove, sa njom su padobranci iskakali iz aviona, mornari je prenosili preko mora, a one minijaturne i najlakše nosili su golubovi pismonoše. U početku, putem radija, a kasnije i u televizijskim izvještajima, javnost je svakodnevno informisana o kretanju štafete i pratećim programima i proslavama.

Na vijest o smrti Josipa Broza Tita, 4. maja 1980, Predsjedništvo konferencije Saveza socijalističke omladine Jugoslavije odlučilo je da Štafeta mladosti prekine svoj put.

Naredne godine, sa zavjetom Jugoslovena da će i ubuduće biti čvrsti i nepokolebljivi na Titovom putu, štafetnu palicu, ispod portreta Josipa Broza, posljednji nosilac predao je predsjedniku Saveza socijalističke omladine Jugoslavije.

“Na stadionu JNA bilo je 70.000 ljudi. Opšta euforija. Skandira se Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu. Štafetu nosi momak iz Vojvodine, a ja sjedim u loži gdje je sjedio Broz. Oko mene su bile sve istorijske ličnosti: Mojsov, Krajger, Kopitar, Marković, Đuranović, Hodža, Alimpić, Stambolić, Marković. Onog omladinca dočekao sam u stilu svog prethodnika, izgrlio ga i izljubio, a nakon toga pročitao govor koji su mi pomagali da napišem čuveni pjesnici Pero Zubac i Dragomir Brajković. Čitav stadion je aplaudirao, a ja sam dao riječ predsjedniku Predsjedništva SFRJ Sergeju Krajgeru“, prisjeća se Miodrag Miško Vuković, koji je prvi nakon Titove smrti primio štafetu.

Vuković se 1981. nalazio na dužnosti predsjednika omladine Jugoslavije.

„Predsjednik Predsjedništva stajao je sa moje desne strane. Imao je tremu i znoj mu je oblio čelo. Počeo je da govori i već u prvoj rečenici je pogriješio. Umjesto da omladini čestita priredbu, predsjednik je čestitao privredu. U svečanoj loži imalo je jedno dugme kojim se aktivira vatromet. Kada se Krajger zbunio, aktiviran je vatromet i na stadionu je nastalo opšte narodno veselje“, priča Vuković.

NA STADIONU JNA SE RAĐALE LJUBAVI

I dok su se u loži čelnici SFRJ kleli da neće skrenuti sa Titovog puta, na stadionu JNA se rađala jedna ljubav koja je kasnije krunisana brakom. Drugarica Vesna  Medunjanin i drug Rafet Hot, koji danas žive u Njujorku, upoznali su se upravo za vrijeme putovanja na slet u Beograd.

„Tačno prije 34 godine delegaciji Omladinske organizacije opštine Plav je pripala čast da prisustvuje proslavi Dana mladosti na stadionu JNA u Beogradu, koja se održavala prvi put bez predsjednika Tita. I tako, među 30-tak omladinaca i omladinki iz Gusinja i Plava, čast da prisustvuje pripala i meni, tada dvadesetdvogodišnjem fudbaleru ’Jezera’ iz Plava. Nijesam ni slutio koliko će putovanje u Beograd biti značajno za moj život. Sudbina je htjela da baš tada upoznam moju životnu saputnicu Vesnu Medunjanin sa kojom sam se, nakon trogodišnje veze, vjenčao. Danas imamo dva sina, Edvina i Edina“, prisjeća se Rafet.

LJUBAV PREMA TITU BILA “BEZ GRANICA”

Poznati novinar Sead Sadiković prema Titu ima poseban odnos.

“Kao djeca smo, ne samo ja, već i mnogi moji vršnjaci, imali ozbiljnu dilemu da li više volimo svoje roditelje ili tog velikog državnika. Naravno, radi se o virtuelnoj stvarnosti, jer prilično je nerealno i neprirodno toliko mnogo voljeti nekoga koga nikada nijeste ni sreli.”

A Sadiković je imao priliku da ga sretne uživo i to na dan kada se otvarala pruga Beograd – Bar.

“Imao sam priliku da mu u ime pionira Bijelog Polja predam cvijeće. Moj veliki san je propao zbog jednog banalnog razloga – zabolio me zub! Vilica mi je bila utrnula, obraz naduven, pa nijesam bio reprezentativan primjerak onih zbog kojih ‘zemlja koja ima takvu omladinu ne mora da brine za svoju budućnost’. Istina, mene je tada više bolio zub nego svi problemi čovječanstva o kojima se drug Tito nesebično brinuo.”

Petnaestak godina kasnije Tito je umro i sahranu su skoro svi gledali preko TV-a. U trenutku kada su ga uz himnu polagali u grobnicu, Sadiković, mladalački neodgovoran, nije osjetio obavezu da stojeći mirno isprati taj čin.

“Ležao sam udobno zavaljen, ne bilo primijenjeno, baš kao rahmetli Tito. Otac, koji me do tada nikada nije ošamario, a bilo je to tek nekoliko godina nakon što sam konačno razriješio dilemu da ga volim više nego Tita, zviznuo mi je šamarčinu! Na istu stranu koja mi je otekla kada sam Titu u Plavom vozu trebao da predam cvijeće.”

ISELJENICI NE ZABORAVLJAJU TITA

Iako je od Titovog dolaska u Bar prošlo nešto više od četiri decenije, Slavko Vukić se i danas sjeća tog događaja.

“Bilo je to 1969. godine. Tito je u Bar došao Plavim vozom, a zatim je do luke prevezen automobilom. Mi smo ga vidjeli izdaleka kad je prošao.“

Jedan od simbola nekadašnje Jugoslavije je bio i automobil „yugo“. Kada je Slavko krajem 80-tih godina prošlog vijeka došao u SAD omiljeni jugoslovenski automobil je u ovoj zemlji bio sredstvo za podsmijavanje.

„Po preporuci sam došao kod jednog čovjeka u Nju Džerzi da se zaposlim. On je imao auto servis, gdje je na samom ulazu oko drveta bio savijen ’yugo’. Gazda mi je rekao da je namjerno njim udario u drvo i savio ga, kako bi pokazao da je to automobil lošeg kvaliteta“, prisjeća se Slavko, koji je, za razliku od “yuga”, imao puno više sreće u SAD.

Rifat Ibrahimagić se, “kao da je juče bilo”, sjeća Titovog dolaska u glavni grad Crne Gore. 

“Stajao sam ispred svoje krojačke radnje u Ulici Marka Miljanova u Titogradu kada je naišla kolona vozila sa drugom Titom. Svi smo bili izašli da ga pozdravimo, a Tito nam je kroz prozor automobila mahao. Bilo je to jedno lijepo vrijeme, kada smo svi živjeli dobro. Tito je svuda bio dobrodošao”, kaže Rifat, koji ima samo riječi hvale za najvećeg sina naroda i narodnosti SFRJ.

Stariji Gusinjani i Plavljani i danas žale što je Tito u posljednjem trenutku odustao od dolaska u njihova mjesta. Bilo je to 1949. godine.

“Pričali su mi stariji ljudi da je tada u Gusinju sve bilo spremno za doček Maršala. Danima su trajale te pripreme. Ljudi su iz svojih kuća iznijeli ćilime i krpare i prostrli po kaldrmi. Napravljena je velika bina, mjesto je skroz uređeno, a onda je, kao grom iz vedra neba, odjeknula vijest da Tito neće doći”, kazao nam je prije tri godine rahmetli Hamdija Bicić. 

Kako je tada ispričao, te 1949. godine na granici prema Albaniji bila je veoma napeta situacija. Svakodnevno su u ova dva mjesta stizale albanske izbjeglice koje su spas od diktature Enver Hodže  tražile u Jugoslaviji.

“Tito je tada došao do Andrijevice. Izašao je na pet minuta da se pozdravi sa narodom, a onda je trebalo da krene kod nas. Međutim, odustao je. Postoje neke informacije da su ljudi koji su brinuli za Titovu bezbjednost procijenili da bi zbog velikog broja izbjeglica i blizine albanske granice mogao biti ugrožen njegov život. Zbog toga je odustao od dolaska, tako da je mnogo naroda ostalo razočarano što ih nije posjetio najveći sin naših naroda i narodnosti”.

BJELOPOLJSKA PETOKRAKA I DALJE SIJA

Nakon 35 godina od Titove smrti sve rjeđe se mogu vidjeti obilježja iz tog perioda. Titove fotografije su odavno skinute sa zidova, dok su brojna obilježja komunističkog perioda odavno uništena.

Jedno od rijetkih koje je uspjelo da opstane je petokraka na brdu Ćukovac u Bijelom Polju. Pokojni Dušan Kljajević je odbranio od “napada potomaka fašističkih saradnika”, a njegove kćerke formirale su nevladinu organizaciju za zaštitu ovog obilježja. O tome je snimljen čak i dokumentarni film.

Crna Gora je danas poznata i po “Generalnom konzulatu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije” u Tivtu, na čijem se čelu nalazi Marko Perković.

„Bila jednom jedna zemlja, zemlja velikog srca. U njoj i za nju je živio njen narod. Zemlja se zvaše Jugoslavija. Jednoga dana srce te zemlje se uspavalo. Danas je nema, ali njen narod još uvijek je tu, polako je pokušava obnoviti, probuditi. Bude je pjesmama, pričama, mnogo čime. Najhrabriji od njih se oglašavaju i ohrabruju druge da je brže probude“, piše generalni konzul SFRJ iz Tivta u jednoj od svojih čestitki povodom Dana mladosti.

On je imao posebno zadovoljstvo da svojevremeno bude na sletu, i to kada je Crnogorka Vjera Begović – Radović imala čast da uruči Saveznu štafetu drugu Titu.

“Kao učenik Vojne gimnazije ‘Bratstvo-jedinstvo’ u Beogradu učestvovao sam te godine na sletu. Zbog same činjenice da lijepa, ponosna i dostojanstvena Crnogorka Vjera Begović predaje štafetu drugu Titu, svi su bili ljubomorni na mene i druge Crnogorce! Nezaboravno“, kazao je generalni konzul Marko Perković, koji svakog 25. maja organizuje proslavu Dana mladosti u Tivtu.

Vjera Begović – Radović, koja je 1975. godine na stadionu JNA u Beogradu, u ime naroda i narodnosti Jugoslavije, uručila štafetu Maršalu, prije tri godine prisjetila se za “Vijesti” tog događaja.

“Sedmicama sam se pripremala. Bilo je i kondicionih treninga, jer je trebalo istrčati uz stepenice do lože gdje su, pored Tita, bili najveći komunistički funkcioneri Jugoslavije. Postojao je i strah da zbog bolesti neće doći na stadion i u tom slučaju bilo je predviđeno da štafetu predam u Bijelom dvoru. Bojeći se da zbog treme ne pogriješim, organizatori su predložili da pročitam već spremljen tekst, što sam prilično samouvjereno odbila, a teksta pozdrava i danas se sjećam od riječi do riječi”.

Improvizacija, prisjeća se Vjera, bila je dozvoljena na koktelu nakon svečanosti.

“Jedva sam čekala da izbliza vidim druga Tita. Ostavio je na mene utisak jednostavnog čovjeka. U spontanoj atmosferi za tu priliku organizovanog koktela, dobila sam zlatni sat sa posvetom. Predajući sat, Tito me poljubio u obraze dva puta, a ja sam iskoristila prilku da mu kažem da se kod nas ljube i treći put. On se nasmijao, rekao: ‘Bravo, Crnogorko’, i dodao da vjeruje u mladost i da će ona biti budućnost zemlje“, kazala je za “Vijesti” Begović – Radović, istakavši da je zlatni sat draga uspomena i da još radi.

Priča o Crnogorki koja je uručila štafetu drugu Titu obišla je sve od Vardara do Triglava.

“Čast da uručim štafetu tada je bila obaveza za mene, da opravdam očekivanja. Moja fotografija bila je na bilbordima, na naslovnicama u vodećim jugoslovenskim časopisima, ljudi su me prepoznavali na ulici i godinama poslije toga. Istina, pravda, mir, znanje odzvanjali su svuda, i društvo je u tom periodu cijenilo takve ljude. Napustila sam partiju 1989. godine, odbijajući da učestvujem u rušenju, protiveći se nacionalizmu i populizmu. Mi smo bili generacija naučena da gradi. Do tada se cijenio rad, moral i znanje, a slava je nestala kada je u narednim godinama materijalno nadvladalo duhovno i započeo zaborav”, kazala je Begović-Radović, koja danas radi kao profesorica na Pravnom fakultetu u Podgorici.

Valja na kraju podsjetiti da su, kada je drug Tito umro, svi u ondašnjoj Jugoslaviji plakali. Slika prekinute utakmice između Hajduka i Crvene Zvezde na Poljudu, kada je objavljena tužna vijest, obišla je svijet.

Sedam godina poslije Titove smrti prestalo je proslavljanje Dana mladosti. Završna priredba, održana 1987. godine, nosila je naziv “Upalite svetlo”. Posljednji nosilac Štafete mladosti bila je “pionirka širokog osmjeha“ Rejmonda Bročaj iz Gnjilana, koja je predala štafetu Haimu Redžepiju,  tadašnjem predsjedniku Omladine Jugoslavije.

Desetak godina nakon Titove smrti mnogi Jugosloveni su prekršili zakletvu i skrenuli sa njegovog puta, a epilog su desetine hiljada mrtvih i nestalih, stotine hiljada raseljenih osoba i ko zna koliko izgubljenih domova…

Danas, četvrt vijeka od kršenja zakletve Titu, rijetki su primjeri “bratstva i jedinstva” naroda i narodnosti nekadašnje nam domovine.  

ARHIVA FOKUSA

Sead Hodžić

Foto: Fokus & Vijesti

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ NAŠE PISMENE DOZVOLE