Potresna priča o sudbini 22-godišnjeg mladića iz Goražda Alena Muhića, proteklih mjeseci obišla je svijet, posebno u toku i nakon završetka snimanja filma o Alenovom životu  „Stupica nevidljivog djeteta“ u režiji Šemsudina Gegića. 

Film, koji je izazvao ogromno interesovanje javnosti, prati životnu priču Alena Muhića, kojeg je majka Bošnjakinja, žrtva silovanja iz Foče, ostavila nakon rođenja u goraždanskoj ratnoj bolnici 1993. godine, a da ga nije ni podojila, ni ime mu dala. Bebe koja ju je podsjećala na užas koji je preživjela u Miljevini željela se riješiti i prije porođaja, međutim bilo je prekasno, obzirom da je u Goražde stigla u kasnijem stadiju trudnoće. Punih sedam mjeseci o Alenu se brinulo medicinsko osoblje, a među njima i domar bolnice Muharem Muhić koji ga je povremeno donosio kući.

Nedugo nakon toga, porodica Muhić odlučila je da ga usvoji, a Muharem i supruga Advija zavoljeli su ga kao svoje rođeno dijete, ne odvajajući ga  od svoje dvije kćerke, Alenu su pružili ljubav i dom.

Istina o njegovom porijeklu na vidjelo je izašla kada je Alen imao deset godina, a desilo se to sasvim slučajno, prilikom prepirke sa djecom u dvorištu, kada je saznao da je usvojen.

Ma koliko je okolina u to vrijeme bila okrutna, zahvaljujući podršci i razumijevanju porodice, Alen je taj period hrabro prebrodio i sa rediteljem Gegićem prije deset godina snimio  i dokumentarac „Dječak iz ratnog filma“. Toliko godina poslije, pojavila se želja da upozna svoje biološke roditelje i to pred kamerama.

Film je završen, a da u tome nije uspio, jer ni otac ni majka nisu se željeli susresti s njim, no Alen je tragajući za rodnim identitetom pokazao neviđenu hrabrost i snagu, kada je za razliku od drugih koji su doživjeli istu ili sličnu sudbinu, odlučio da traži odgovore i priča o sebi.

I kada je mislio da je na sve stavio tačku, nakon premijere filma, desio se neočekivani preokret koji je ponovo uzburkao Alenov život…

Prošlo je nekoliko dana od dugo očekivane bh. premijere igrano-dokumentarnog filma „Stupica nevidljivog djeteta“. Utisci se nisu ni slegli, a desilo se nešto neočekivano?

– Na premijeri u Goraždu zaista je bilo previše emocija. U jednom trenutku sam čak i zaplakao, što mi se nije desilo ni tokom snimanja, kada nisam bukvalno pustio nijednu suzu, za razliku od Armina Omerovića. Bilo mi je teško kada sam za potrebe filma obilazio kuću moje biološke majke, ali nisam plakao.

I taman kada sam mislio da će te emocije da se slegnu i da se smiri ta prašina, naredni dan, u roku od 24 sata, dobio sam poruku na Facebook od tetkića s majčine strane, da se javila moja biološka majka i da je ostavila novi broj telefona, da želi da kontaktira sa mnom i da se upoznamo, što me je zaista potreslo. U momentu kada sam mislio da je sve završeno, izgleda da je ovo sad jedan novi početak

 U toku snimanja filma, kada si pokušavao stupiti u kontakt sa majkom, kakve su bile njene reakcije, obzirom da znamo da je svrha filma bila upravo da upoznaš svoje biološke roditelje?

– Mi smo pokušavali na sve moguće načine doći do majke. Međutim, uvijek kada bi saznali njen broj telefona i kada bi bilo kakav poziv bio iz BiH, ona bi odmah promijenila broj telefona, mijenjala bi i mjesto stanovanja da je ne bi pronašli. Čak smo pokušali i preko gospođe Bakire Hasečić i Udruženja „Žena- žrtva rata“ i opet se dešavalo isto. Ona očito nije bila spremna da stupi u kontakt sa mnom. Međutim, ja sam poslije premijere dao izjavu da je ne osuđujem ni za šta i da joj je sve oprošteno.

 Da li će doći do vašeg susreta? Dobio si njen broj telefona, jeste li u međuvremenu stupili u kontakt?

– Ja sam takođe dao svoj broj telefona i teško je prognozirati ko će koga prvi nazvati, ne znam. Sve su prilike da ćemo se upoznati u maju  mjesecu, kada bi ona trebala doći iz Amerike, gdje sada živi. Ne znam da li će to sve biti zabilježeno kamerama, a to svakako više nije dio filma, jer je on završen. Možda bude neko naknadno snimanje ako ona pristane. Nakon premijere filma rekao sam da sam stavio tačku na potrebu za biološkim roditeljima. Međutim, ovo što se desilo nisam očekivao.

Biološka majka sada mene traži, ne ja nju. To je, moram priznati, koliko prijatno toliko i neugodno iznenađenje. Nakon silnih pokušaja i traganja za njom, svih proteklih mjeseci, ona se pojavi i kaže nalazim se tu i tu i hoću da se upoznamo. Malo je nezgodno, sve se preokrenulo za 24 sata.

 Ukoliko do tog susreta dođe, šta misliš kako bi on mogao izgledati, kako ćeš reagovati?

– Vjerujte da sam to toliko puta zamišljao, ali zaista teško je pretpostaviti. Ne poznajem je, ne znam kakve su njene emocije, kako će ona reagovati. Pogodio me je i sam susret sa tetkom, njenom sestrom, koja mi je najbliži rod, a koju smo pronašli u toku snimanja, i to je za mene bio veliki korak. Nadao sam se da će nam bar ona dati bilo kakve informacije.

Međutim, ni njih dvije nisu bile u dobrim odnosima jer, kako sam saznao, ta tetka je moju biološku majku nagovarala da kada dođe u Bosnu, mene upozna, što je  ona godinama odbijala. Opet kažem, razumijem je, bila je dugo na liječenju i psihički nije bila spremna na susret sa mnom. I susret sa tetkom nekako je na početku  bio previše hladan. Međutim, na kraju smo se i zagrlili. I u jednom dijelu filma ona se izvinjava, što to nije uradila odmah, ali valjda su je nadjačale emocije. Kako će to izgledati sa biološkom majkom, teško je reći, ali je sigurno da će biti jako emotivno.

Koliko mi je poznato, nekada davno, kada si bio jako mali, bilo je momenata kada je tvoja biološka majka željela da te vidi?

– Koliko je meni poznato, ona je nekada davno dolazila u Goražde i željela da stupi u kontakt sa mnom, da dođe u našu kuću. Međutim, moji roditelji nisu tada bili za to, zbog toga što ja još nisam znao da sam usvojen. To sam saznao u četvrtom razredu osnovne škole. Iskreno, ne znam ni kako će oni sada podnijeti moj susret sa biološkom majkom.

Ni na početku snimanja ovog filma mama Advija i otac Muharem nisu bili za to. Posebno za mamu je to bio šok, jer je mislila da ukoliko pronađem biološke roditelje da ću njih napustiti, otići da živim u Ameriku i slično. Trebalo mi je nekoliko mjeseci prije početka snimanja da ih ubijedim da se to neće desiti, jer to su za mene nepoznati ljudi, nikada ih u životu nisam vidio ili sreo, kao ni ostale krvne srodnike. I sada od susreta s majkom ne očekujem ništa. Izgubljeno vrijeme se ne može vratiti. Dakle, ne osuđujem je, ali joj ništa i ne tražim. Sve što mi je bilo potrebno pružili su mi moji roditelji.

Za razliku od biološke majke, stav tvog biološkog oca se nije promijenio. Od njega ni traga, ni glasa?

– U toku snimanja filma, Šemsudin Gegić je bio na korak do toga da dođe do upoznavanja. Međutim, on je to uporno negirao i nije želio dati ni broj telefona niti se sastati sa bilo kim iz ekipe koja je radila film. Naša veza s njim bio je gospodin Lutvija Šukalo iz Foče  koji se s njim poznaje. Radmilo je čak bio pristao da se upoznamo, međutim kada je do toga trebalo doći, rekao je da on mene ne smatra svojim sinom, da on nije počinio nikakav zločin, da zna ko je moj biološki otac, navodno neki njegov prijatelj i da će on reći ko je to uradio.

Međutim, ja sam još 2006. godine uradio DNK analizu, poslije prvog filma, kada je on uhapšen i ona je pokazala da je on biološki otac. Čak me je priznao i na sudu, vjerovatno da bi mu se smanjila kazna koja mu je bila izrečena od 5,5 godina, da će mi davati određenu alimentaciju do moje 18 godine. Sud mu je zabranio da on stupi u kontakt sa mnom ukoliko ja ne izrazim želju da se upoznam s njim i evo kada sam želio, on je to odbio. Znam da je prodao kuću i stan u Foči i otišao u Srbiju da živi.

Ako nekad dođe vrijeme da tvoj biološki otac promijeni mišljenje, da li bi tada bio spreman na susret s njim?

– Ja sam očekivao da ću se prije upoznati s njim, nego sa majkom koja je proživjela te strahote i patnje u životu i razumijem je. A Radmilo koji je prvo prihvatio na sudu, a sada negirao sve činjenice i odbio da se upoznamo, još više u meni budi mržnju i bijes prema njemu. Ali, ukoliko dođem do bilo kakvih informacija, definitivno ću otići da se upoznam s njim i to će biti bez kamera. Obećao sam i svojim roditeljima i gospodinu Gegiću, da ću ukoliko dođe do tog susreta, biti pribran koliko-toliko i neću burno reagovati.

Međutim, za razliku od majke koja je nakon premijere smogla snage da napravi prvi korak, čisto sumnjam da će se to desiti  s njegove strane jer su sigurno putem medija do njega došle moje poruke kojima ga osuđujem i želim da završi u zatvoru. Možda izbjegava reagovati i zbog svoje porodice, jer ne znam koliko oni znaju. Možda je sve ovo skrivao od njih, mada vjerujem da su i oni upoznati, jer je on imao i presudu, prvo kojom je osuđen na pet i pol godina zatvora, a potom oslobođen. U filmu su uz dozvolu suda i prikazani video isječci sa njegovog suđenja.

I tokom snimanja prvog filma o tebi prije deset godina, i sada si pokazao nevjerovatnu snagu i hrabrost da se suočiš sa svojim životom.

U ono vrijeme kada je rađen prvi film, bilo mi je iznenađenje, čuj ja glumac, dok s druge strane, obzirom da sam bio mali, nisam bio svjestan svoje sudbine, osim saznanja da sam usvojen i o tome sam slobodno pričao kao da je to nešto najnormalnije. Većina djece bila je ljubomorna što sam ja glumac u filmu, a ne oni. S druge strane, drugi film je bilo puno teže snimiti, mnogo je emotivnih scena koje sam psihički prilično teško podnosio, tako da sam u određenim momentima želio da prekinem snimanje filma i cijeli taj proces upoznavanja sa roditeljima.

Bilo je raznih pritisaka i različitih komentara na društvenim mrežama tipa „Zašto ih tražiš, ovo su tvoji roditelji, koji su te odgojili i napravili čovjeka od tebe“. Međutim, podrška većine ljudi mi je dala za pravo da i dalje mislim da  postupam ispravno, a iskreno ovoliku podršku, posebno građana Goražda, nisam očekivao, posebno mlađe ili moje generacije. U ono vrijeme kada sam saznao da sam usvojen, dok sam bio dijete, bilo je uvreda, provokacija koje su se nerijetko završavale čak i tučom, a danas sam zaista iznenađen koliku podršku imam, to nisam očekivao. 

Nijedan negativan komentar nisam čuo u svom gradu, ali najbitnija mi je, svakako, podrška mojih roditelja i prijatelja. Istina je da mi i podrška najmanjeg djeteta  znači mnogo, mada sam, iskreno, preopterećen porukama na društvenim mrežama.

Nevjerovatno je interesovanje ljudi i kao i u svemu, ima  pozitivnih  i negativnih komentara. Dok me jedni podržavaju, drugi me svojataju govoreći „Nisi ti musliman, ti si naš, Srbin“  i u takve rasprave se zaista ne upuštam. Nisam ničiji, ja sam svoj, a porodica Muhić me je odgojila kao muslimana i to ću i ostati.

Tvoja potresna životna priča, pretočena na filmsko platno, otvorila je brojna pitanja ali i ponukala mnoge koji su doživjeli istu ili sličnu sudbinu, da ti se jave, pa čak i traže savjete.

Istu noć kada sam objavio informaciju da će se snimati film, na Facebooku sam dobio nekoliko stotina prijatelja. Javilo mi se toliko usvojene djece koja ne znaju ko su im biološki roditelji i da im je život pakao. Javilo mi se nekoliko djece koja su prošvercovana u Italiju, gdje se bave prostitucijom. Čak su mi se javile i žene koje su silovane.

Jedna od njih imala je samo 11 godina kada joj je počinjen taj stravični zločin, dok je sa 12 godina rodila, a potom su joj Srbi uzeli dijete o kojem ni danas ništa ne zna, da li je uopšte živo, zna samo da je bila djevojčica. Sjećam se i gospođe koja mi se obratila za pomoć, jer je i sama usvojila dijete prije šest godina i nije znala kako da mu kaže da je usvojeno. Nakon što smo satima pričali telefonom, nije mi bilo teško, otišao sam u Sarajevo kako bi se sastao s njom i prepričao kako je to bilo u mom slučaju. Nekoliko dana pred premijeru mog filma javili su mi da su mu rekli istinu.

Definitivno se potvrđuje da si ti „heroj našeg vremena“ kako su te mnogi nazvali, uključujući i tvog kolegu iz filma, Armina Omerovića.

Uvijek me pitaju da li mislim da će se nakon prikazivanja ovog filma još neko usuditi na ovakav korak, da javno progovore, da svoju priču  podijele sa drugima. Moram reći da je mene obavezao prvi film koji je radio gospodin Gegić. Činjenica je da ja nisam jedino dijete koje je ostavljeno, a zatim usvojeno, takvih je na stotine hiljada.

Mnoga ni danas ne znaju da su usvojena, da im je majka silovana, ubijena tokom rata. Čisto sumnjam da će se bilo ko usuditi na ovaj korak, mada bih volio da ja nisam jedini. Možda im bar pomognem da lakše podnesu saznanje da su usvojeni, jer bilo je takvih ljudi koji su mi govorili da vide u meni svjetlo na kraju tunela i da sam im jedina nada da im pomognem. Uvijek sam za to spreman.

Nažalost, nemaju svi koji su doživjeli istu ili sličnu sudbinu, sreću da imaju ovako divne roditelje…

Na svu sreću, ja sam ipak sretan u životu, uspio sam izvući tanji, a ne deblji kraj i što sam zahvaljujući mojim pravim roditeljima postao ovo što sam sad. Ipak, najviše znači podrška porodice koja me je odgojila kao svoje rođeno dijete, i stalno to pominjem i zahvaljujem se Bogu što mi je dao ovako divne ljude, jer  nažalost, mnoga djeca, moje ili slične sudbine, nisu imala tu sreću.

Pa čak i moj otac Muharem je imao sličnu životnu priču. Majka mu je umrla kada je imao pet godina, otac je ubrzo doveo maćehu i on se tako mali počeo boriti za komad hljeba. Mislim da je to jedan od razloga koji ga je podstakao da mene usvoji i da mi pomogne, kako ja ne bih doživio ono što je on. To je zaista bila prava hrabrost  u vrijeme kada je rat bjesnio u Goraždu, jer nije bilo ni vode, struje, pelena, ničega, i zamislite u takvoj situaciji se neko javi sa željom da usvoji bebu. Na tome ću im dok živim biti zahvalan.

Zahvalan sam i svojoj djevojci Dženani Gabela, koja  mi je bila podrška cijelo ovo vrijeme kada sam često psihički posustajao. Bila je uz mene, držala me za ruku i hrabrila da istrajem, a obzirom da sam tokom snimanja filma umjesto roditelja pronašao i kuma, Armina Omerovića, kada dođe vrijeme, svoju ljubav prema Dženani potvrdit ću pred matičarom (smijeh). Prioritet mi je da dobijem stalno zaposlenje i to nadam se, u ustanovi koja je bukvalno obilježila moj život.

Sudbina je htjela da od rođenja budem vezan za Kantonalnu bolnicu u Goraždu. Tu sam donesen u majčinoj utrobi, rođen, ostavljen. Sedam mjeseci sam živio u bolnici čiji se domar odlučio da me usvoji. Nakon što je on 2008. otišao u penziju, ja sam upisao medicinsku školu i danas kao medicinski tehničar radim na istom odjelu koji je u vrijeme mog rođenja bio porođajno odjeljenje.

Sudbina je zaista čudo. Kako je jednom prilikom rekao Šemsudin Gegić, režiser ne može napisati scenarij kakav život može ispisati.

Elma Geca

Izvor: www.balkans.aljazeera.net