Da je sretnete u Kotoru, sigurno bi zapazili njeno dugo, lijepo lice osamnaestogodišnje djevojke. Bez šminke, svijetlog tena i duge tamne kose zavezane u rep.

Šemsa Musić je rođena u Plavu, ali je duži dio svoga života, od prvog osnovne, provela u Resurnom centru u Kotoru, specijalizovanoj ustanovi za gluvonijeme. Tu su, jedna za drugom, došle i njene tri mlađe sestre, od kojih najmanja ima 11 godina.

Njihovi roditelji su gluvonijemi.

Kako se to obično kaže, život ni Šemsu ni njene sestre nije mazio. Nekome sa druge strane “zvučnoga zida” treba dosta mašte i volje da zamisli najranije djetinjstvo ove djevojke širokih, radoznalih očiju, provedeno u kući u kojoj nema ili je malo glasova, u kojoj gazduje tišina i gdje se sva osjećanja, ljubav, tuga, radost, ljutnja ili ushićenje izražavaju na drugačiji način, gestovnim jezikom… Valja zamisliti toliko drugačiju svakodnevicu, bez bučnih rođendana, novih godina, porodičnih okupljanja… Neke drugačije dječije igre, bez cike i vriske, više sa mlađim sestrama nego sa vršnjacima, koji te svakako vide kao “različitu”.

DECENIJA UPORNOG RADA: Ali, danas, nakon deset godina truda i odricanja, kada Šemsa stavi kuvarsku kapu i opaše kecelju, ova maturantkinja, vitka visoka djevojka, postaje prava “majstorica od kužine”. I ukazuju se novi horizonti, nove mogućnosti i otvaraju neka šira vrata, pa i ona od hotela Ridžent u tivatskom Porto Montenegru, gdje bi trebalo da počne da radi od narednog proljeća.

Šemsa je ekipu Portala Analitika dočekala u zbornici Resurnog centra. Sa njom su Jelena Avramović, pedagog psiholog u centru i Željko Vukasović, koordinator praktične nastave. Zbunjena i preplašena; u nelagodi stišće prste pod stolom i treba dosta vremena, strpljive priče, da se ova vrijedna i odgovorna djevojka, opusti.

Na sreću, Šemsa je imala samo manji problem sa sluhom, a nije ni nijema. Njen problem sa govorom više je posljedica toga što u porodici nije imala “uzor”, nije od mame ili tate naučila prve riječi, kako to biva sa ostalom djecom. I ostao je strah u izražavanju, stid i nelagoda nekoga ko nije svoje prve riječi razmijenio sa majkom.

“Kod mame i tate sam gledala i naučila gestovni jezik. Razgovarala sam sa babom, a sa roditeljima samo gestom”, priča Šemsa pod maslinom na klupi u dvorištu centra gdje smo se kasnije preselili nakon što je dobila opravdani čas zbog posjete novinara.

“Mi smo uglavnom bile kući, i družile smo se među sobom, društvo nas nije prihvatalo. Nije lako u maloj sredini”, kaže bez traga gorčine.

Otac je nekad radio u Plavu u pogonu Oboda, koji se zatvorio. “Roditelji se ranije držali nešto stoke, ali sada više ne. Primaju nešto od socijalnog. Tata ima 53 godine, a mama 50,” kaže.

Sve ove godine, kući je išla za zimski i ljetnji raspust, a mama i tata su redovno posjećivali svoju djecu, sve četiri ćerke rano odvojene od kuće. Dolazak u Kotor bio je ogromna promjena ali, tu je našla drugove i drugarice, nove prijatelje, sa sličnim ili još težim problemima.

Njeni nastavnici ne kriju divljenje Šemsinim napretkom od vremena kada su je prvi put sreli.

“Bile su to u početku kratke rečenice, ne sasvim ni formirane. Potreban je ogroman trud i njen i nastavnika, da se dođe do nivoa koji Šemsa danas pokazuje. Kod djece sa problemima sluha i govora, strada apstraktni način razmišljanja. Govor nije samo izgovorena riječ, njime se razvija cijeli spektar kognitivnih sposobnosti. Ta djeca imaju poteškoća da shvate i uoče finese u izražavanju, visinu tona ili intonaciju izrečenog, što u svakodnevnom govoru daje ponekad i drugačiji smisao, čak i suprotan formalnom značenju riječi. Zato lakše razvijaju smisao za konkretne stvari”, objašnjavaju Vukasović i Avramović.

ŠEMSINI PUTEVI PREKO OKEANA: Ali, ima još jedna bitna osoba u Šemsinom životu, možda presudna za njen stručni razvoj i za mogućnosti koje se otvaraju pred njom. Goran Milić, ugostitelj, koji u Santa Barbari, u Kaliforniji, vodi luksuzni restoran Divino. Ovaj filantrop već više godina stipendira učenike sa posebnim potrebama iz svog rodnog kraja, dovodi ih na praksu u njegov restoran, kako bi se kalili za buduću profesiju.

Šemsa je dva puta po mjesec dana provela na praksi u “Divinu”. Milićeva kulinarska akademija postala je cijeli koncept po kojem se učenici kuvarskog smjera usavršavaju na mjestima o kojima mogu da sanjaju, da kupe znanje od iskusnih majstora kuhinje.

Tako je Šemsa iz Plava, djevojka sa teškoćama u govoru, vidjela Holivud, i šetala šetalištem u Santa Barbari, koje ju je oduševilo. To što su se Santa Barbara i Kotor pobratimili, samo je olakšalo ovu priču o humanosti, preobražaju nostalgije u jedan veliki altruistički gest, o upornosti jedne skromne djevojke kojoj sudbina nije bila previše naklonjena.

“Naučila sam tamo da pravim soseve, pašte, razne pite”, kaže Šemsa. Vukasović je svaki put sa tom djecom, jer se koristi i gestovnim jezikom, pa ima ulogu “prevodioca”.

“Ja sam oduševljen svime što sam tamo vidio. Ta su djeca željna svega, znanja i novih iskustava. Inače, osobe sa problemima sluha i govora izuzetno se dobro razumiju. Gestovni jezik u svijetu ima razlika, ali i svoje standarde, u nekim segmentima je univerzalan, pa njime lako komuniciraju i oni koji potiču iz različitih zemalja. Impresivno je kada vidite kako se u čas slome sve nepremostive jezičke barijere koje stoje pred nama koji koristimo riječ kao sredstvo izražavanja”, objašnjava Vukasović.

JEDNA KARBONARA OD RUČNO URAĐENIH TALJATELA: “U Divino dolaze Meksikansci, Amerikanci… Radi se po 12 sati dnevno. Ali, naučila sam da spremam i domaću paštu sa jajima, razne sosove, sendviče… U Americi puno koriste dresinge, prelive za salate, a ja to ne volim,” kaže Šemsa. Goran Milić je, dodaje, “dobar i strog”. On ju je i preporučio za Ridžent.

Van kuvanja, buduća kuvarica voli da prošeta i da “popije kavu” u Kotoru. Njen je dan isplaniran u detalje. Nakon nastave se druži, “prošeta” po internetu na računaru u zajedničkim prostorijama, igra pomalo odbojku. Ljeti kupanje sa društvom ispred Fjorda i u 10,30 uveče – u krevet. Da…Ide i na praksu u restoran Kataro, gdje dobija i džeparac od 100 eura za mjesec. Kaže da joj je dovoljno.

Šemsini snovi razlikuju se od snova ostalih djevojaka njenih godina. Njena najveća želja je da, nakon mature, kada će morati da izađe iz centra, ostane da živi i radi u Kotoru – što bliže sestrama. O upisivanju neke više kuvarske škole za sada ne razmišlja.

U cijelom Resurnom centru je između 40 i 50 djece od prvog osnovne do mature. U Šemsinom odjeljenju je osmoro, četiri mladića i četiri djevojke. Matursko veče proslaviće kao i generacije pred njima – u menzi, uz jela koja im za taj dan, odnosno veče, pripreme “teta kuvarice”. Malo će se družiti, a onda poći u diskoteku Maksimus.

Kada legne u krevet, razmišlja o roditeljima i sestrama i – strijepi. Ridžent, sve te jahte i sjaj još nije vidjela uživo, možda samo na internetu. Ne taji da strahuje od promjena koje je čekaju kada bude morala da izađe iz ustanove koja joj je bila dom i u kojoj je veliki dio njene porodice, kada ispod njenih ruku budu izlazila jela koja koštaju kao tri socijalne pomoći njenih roditelja.

Put od Kotora do Tivta biće za nju mnogo duži od cijeloga puta koji je prošla do sad. Životne tišine naučile se je da bolje uočava, intenzivnije osjeća mirise… Jedan djevojački biser sa sjevera Crne Gore, rastao na Mediteranu.

A kada bi, jednoga dana, nekoga dočekala u svojoj kući, spremila bi mu, kaže, pastu karbonara od ručno spremljenih taljatela.

Biće i to Šemsa, biće i to.

Gordana BOROVIĆ (Portal Analitika)