Danas se obilježava 29. godišnjica genocida u Srebrenici, a tim povodom u Memorijalnom centru Potočari biće sahranjeni posmrtni ostaci još 14 identifikovanih žrtava genocida. Na vječni počinak ispraćaju ih hiljade ljudi, uključujući porodice i preživjele žrtve genocida. Jedna od njih je doktorica Fatima Dautbašić-Klempić, koja je bila dio tima Ratne bolnice u Srebrenici 1990-ih. Danas se u Potočarima desio i emotivni susret doktorice Fatime i Belme, koja je došla na svijet upravo u Ratnoj bolnici tih ratnih godina.

“Nešto na šta smo ponosni je naša Belma“, kazala je za N1 doktorica Dautbašić-Klempić, podsjetivši da je ova sada mlada žena koja ima svoju porodicu, rođena u izuzetno teškim uslovima u kojima je funkcionisala tadašnja Ratna bolnica.

“Bio je zimski period kad se rodila, othranili smo je u gnijezdu od vate, uz peć na drva, hranili je na špric, na sondu, nekad davali mlijeko u prahu, nekad kravlje, ono što smo imali, jer majka nije imala dovoljno mlijeka da prehrani dijete“, nastavlja Dautbašić-Klempić.

Belma je rođena na carski rez, pošto je porođaj krenuo prijevremeno, u sedmom mjesecu trudnoće. Imala je tek 1.550 grama kada se rodila, a usljed nedostatka adekvatne hrane i lijekova, još je smršala.

“U svemu tome je rasla i vezali smo se za nju i držali smo je još osam – devet mjeseci u bolnici. Bila je dobro, ali bilo nam je teško da ode, jer smo znali da je u kućama gdje žive ljudi jako malo hrane, loši su uslovi i plašili smo se da će poslije izgubiti na težini, umrijeti od neuhranjenosti… Zvali smo je Graciela“, sa osmjehom se prisjeća doktorica.

Ponavlja da Belmu smatraju velikim uspjehom osoblja Ratne bolnice.

“Imali smo još beba ali Belma je bila prva, za nju smo bili posebno vezani. To je nešto posebno, da vidim danas da ima svoje dijete koje polazi u 4. razred osnovne škole. Njena majka je umrla prije nekoliko godina i osjećam se kao dijelom odgovorna za nju jer nema majku“, dodaje Dautbašić-Klempić.

Inače, situacija tokom perioda demilitarizacije bila je strašna, prema riječima bivše ratne doktorice. Medicinari nisu imali neophodni materijal i radili su improvizovano kako bi ispoštovali medicinske principe i pomagali ljudima. Nakon demilitarizacije situacija je postala nešto bolja, budući da je to omogućilo dolazak Ljekara bez granica, koji su unosili u Srebrenicu potreban materijal, a ponekad dovodili i ljekare od kojih su učili i koji su im pomagali.

“To je bio strašan period na koji smo ponosni”, ističe.

Medicinsko osoblje nesebično je davalo sve od sebe i smatrali su to svojom odgovornošću, nastavlja Dautbašić-Klempić.

“To je bila i bolnica i naša kuća, a i naša odgovornost. Svi ranjenici su postali dio naše porodice, i to je tako i danas. Mnogi su poginuli i nestali, i to nam dođe kao veća bol jer jednom smo ih uspjeli spasiti, a onda su ubijeni na svirep način”, dodaje.

Izvor: N1

Foto: Screenshot/N1