Prije skoro trideset dvije godine država Crna Gora gurnula je u ponor Ibrahima Čikića i brojne Bošnjake, a do dana današnjeg rasvjetljavanje tog zločina nije ni počelo. Niko od onih koji su početkom 1994. naredili i izvršili zločin nije odgovarao za monitrano hapšenje rukovodstva i članova Stranke demokratske akcije, brutalna premlaćivanja, mučenja i pokušaje da svima, a najviše Čikiću, slome i tijelo i dostojanstvo.

Policijska akcija “Lim” i danas je jedna od najsramotnijih rana savremene Crne Gore, koju niko deceniju po deceniju ne želi ni da pogleda, a kamoli zacijeli.

Dokazi postoje, svjedoci postoje, žrtve postoje, izvršioci su uglavnom još među živima i na slobodi, ali nedostaje, izgleda, političke volje.

Institucije su, kako kaže za “Vijesti” Ibrahim Čikić, “tri decenije živjele u samodovoljnoj šutnji, kao da je šutnja institucionalna strategija, a ne sramota”…

DOK SAM ŽIV – PROZIVAĆU IH

Dugogodišnji funkcioner Milo Đukanović, bezbjednjaci Boško Bojović, Zoran Lazović, Rade Aničić, Nikola Medenica… samo su neki od onih koje Ibrahim Čikić godinama označava najodgovornijim za zločin nad bošnjačkim narodom i njim samim. Tvrdi da niko od njih nije odgovorio na optužbe koje je javno iznosio.

“Zastrašujuća je ćutnja Specijalnog tužilaštva za ratne zločine povodom policijske akcije ‘Lim’, koja traje duže od trideset godina. Od vremena kada je Vladimir Šušović bio u tom tužilaštvu, pozivao sam ga da procesuira tu akciju i otkrije počinioce koji su izvršili stravičan zločin nad bošnjačkim narodom. Iako je, poslije više mojih javnih nastupa, obećao da će otvoriti istragu – nikada je nije otvorio. Tako je redom bilo i za vrijeme Vesne Medenice, Ivice Stankovića, da ih ne nabrajam sve… Niko nikada nije učinio ništa. Stanković je u jednom trenutku odbacio krivičnu prijavu za genocid podnijetu protiv Mila Đukanovića, ali je pod pritiskom međunarodne javnosti ponovo otvorio. Bio sam kod Lidije Vukčević, svjedočio preko četiri sata, uz prisustvo advokata Veselina Radulovića, ali se nikada ništa nije uradilo”, rekao je Čikić za “Vijesti”.

On dodaje da je očekivao da će nova vlast učiniti nešto, pogotovo dok je bila 42. Vlada, kada su, podsjeća, Milan Popović i Vanja Ćalović Marković predlagali lustraciju, a sve partije bile za to.

“Ipak, tadašnji potpredsjednik Vlade nije pokazao senzibilitet, a ti ljudi su napustili odbor u kojem su bili angažovani.”

Čikić tvrdi da Crna Gora nije mrdnula iz devedestih, kaže da misli da je sada i u gorem stanju.

“Jer tada smo imali Slavka Perovića i mnogo više antifašista nego danas. Bojim se da su posljednji događaji na Zabjelu, u Podgorici, Herceg Novom, Baru i ostalim gradovima Crne Gore, pokazali da je mobilizacija rulje po pitanju – ‘Turke na buljuke’, spremna da se organizuje za petnaestak minuta.”

Poručio je, ipak, da će odgovorne za policijsku akciju “Lim” prozivati dok je živ.

“I nikada, dok sam živ, neću prestati, iako sam imao fantastičnih finansijskih ponuda da prestanem sa ovim… Ne postoji sila, niti novac koji mene može odvratiti sa ovog puta i siguran sam da će dan obračuna doći.”

Govori i o decenijama progona svoje porodice, koja je bila označena kao državni neprijatelj. Sjeća se da je deset godina nakon hapšenja u Bijelom Polju većina ljudi iz njegovog grada bježala da ga ne sretne.

“Gledao sam ih kako pretrčavaju ulicu da me ne sretnu… Ekstremno mali broj njih je bio spreman da mi se približi i bio hrabar da bude uz mene. Prvi koji je prošetao Bijelim Poljem uz mene bio je pokojni Daśi Radović – legenda jugoslovenskog sporta. On je prvi držao glavu uspravno pored mene, čak me je odveo u četničku kafanu da vidi hoće li me neko mrko pogledati ili riječ progovoriti. Satima smo sjedjeli tu. To mu nikada neću moći zaboraviti. On je jedan od rijetkih koji me se nikada nijesu odrekli…”

ĆUTNJA NA TUĐE PATNJE DOVODI DO SVOJIH PATNJI

Vraćajući se na nekažnjivost onih koji su u policijskoj akciji “Lim” zlostavljali i mučili 21 člana SDA, kazao je da je i aktuelno tužilaštvo imalo dovoljno vremena da reaguje:

“Čudi me da nova vlast i novo tužilaštvo ništa ne radi po tom pitanju. Pogotovo što svi u Crnoj Gori znaju da je knjiga ‘Gdje sunce ne grije’ odlukom Ustavnog suda i presudom Višeg suda u Bijelom Polju proglašena javnim interesom građana i da je, između ostalog, u toj presudi rečeno da sam u najblažoj mogućoj formi opisao najsramniji dio novije crnogorske istorije…”.

Čikić je u knjizi pisao o torturi i montiranom procesu, a i zbog toga mu je suđeno.

“Imao sam fantastične ponude. Da knjiga ne ide u štampu. Da se ublaži. Da nestane. Ne postoji sila, niti novac, koji mene može odvratiti s ovoga puta. I kada umrem – knjiga će ostati za vijek vjekova. I mrtav ću ih prozivati, i na ovom i na onom svijetu. Svrha pisanja moje knjige je da se zlo iz prošlosti nikada ne ponovi, bilo kom pripadniku bilo kog naroda. Kada je bio aktuelan ‘državni udar’, tada sam znao da je to montirana policijska akcija, i s ponosom govorim da sam te ljude tada uzeo u zaštitu, iako oni mene nisu nikada. Nažalost, siguran sam da se ova akcija ni sada neće procesuirati, jer je ista ideologija i ista matrica danas kao devedesetih i bojim se da će svaki građanin Crne Gore dočekati u različitim oblicima ono što sam ja tada, jer šutnja na tuđe patnje dovodi do svojih patnji. To je Božji zakon i od toga se ne može pobjeći.”

HRONOLOGIJA

Crnogorska policija, u akciji “Lim”, krajem januara i početkom februara 1994. godine, uhapsila je kompletno rukovodstvo SDA za Crnu Goru i više njenih članova. Hapsili su ih pripadnici Specijalne jedinice MUP-a, pod komandom Vasa Baošića.

Tadašnja SDB saopštila je “da su optuženi htjeli putem oružane sile da naprave Nezavisnu državu Sandžak”.

U policijskom saopštenju od 31. januara 1994. godine, navedeno je: “SDB Crne Gore, u neposrednoj saradnji sa resorom Državne bezbjednosti Srbije, otkrio je da su ti ljudi, inače članovi SDA, organizovali vojne i paravojne oružane formacije kako bi stvorili preduslove za teritorijalno otcjepljenje, nasilnim putem i upotrebom oružane sile, dijela teritorije Crne Gore”.

U specijalnoj emisiji Televizije Crne Gore, emitovanoj istog dana, prikazano je otkopavanje oružja uhapšenih. Prikazana je i “neprijateljska štampa”, koju su optuženi čitali – nekoliko primjeraka “Monitora”.

Akcija “Lim” zvanično je počela 25. januara 1994. kada su crnogorski specijalci uhapsili Rasima Šahmana, nekadašnjeg poslanika u crnogorskom parlamentu, u tom trenutku sekretara SDA.

Svih 21 uhapšenih, po njihovom kazivanju, preživjeli su brutalnu torturu u policijskoj vili na Žabljaku, a nakon toga pritvoreni su u bjelopoljski zatvor, u jezivim ćelijskiim uslovima, bez grijanja, toaleta, kreveta i posteljine. Gotovo slijepog Čikića tjerali su da prizna da je imao ulogu snajperiste…

Uprkos izjavama uhapšenih da su bili podvrgnuti fizičkoj i psihičkoj torturi, niko iz tadašnjeg SDB-a i crnogorske policije nije odgovarao zbog toga.

U decembru 1995. godine okrivljene je abolirao tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović.

“NJEGA ĆEMO ŽIVA ODRATI”

Čikić je “Vijestima” prije dva dana rekao da vjeruje da tužilaštvo nikada, nijednog od odgovornih za zločin kakav “ljudski um ne može da zamisli”, nije saslušalo, uprkos prijavama i knjizi “Gdje sunce ne grije” u kojoj je do tančina opisao torturu.

“‘Stani, budalo! Stani, pa nećeš ga tako lako ubiti, mora on proći sve torture kroz koje mi takve propuštamo. Njega ćemo živa odrati, pa onda solju namazati, pa ovce i koze na njeg kroz šumu natjerati!’, dreknu Zoran na onoga koji me htjede zaklati, i stavi mi do znanja da nije tako lahko umrijeti kako sam ja sve do tog trenutka mislio. ‘Vodite ga u Foču, na obradu. Prije Foče Kornjači u Čajniče. Jasno, budalo?’, začu se glas Zorana, koji nastavi: ‘Dok ga budete vodili, nemojte sa njim ništa pričati, jasno? Čuješ li kako naši bombarduju balije tenkovima i topovima i kako pucaju naši dobrovoljci?’, obrati mi se Zoran. ‘Odavde se gađa Goražde, a ovdje vam i žene jašemo. Zbogom, braćo četnici’, reče i ču se zvuk motora đipa koji se udalji”, samo je djelić knjige Ibrahima Čikića u kom se opisuje uloga Zorana Lazovića, Rada Aničića i ostalih, u torturi sprovođenoj nad njim i uhapšenima u policijskoj akciji “Lim”…

ZASTRAŠUJUĆA ĆUTNJA SAMOZVANIH BOŠNJAČKIH VJERSKIH I POLITIČKIH VOĐA

Čikić naglašava svih ovih godina zastrašujuću šutnju “samozvanih bošnjačkih vjerskih i političkih vođa” o onome što su ratnih devedesetih preživjeli njihovi sunarodnici.

“Nikada, ama baš ni jednom jedinom riječju, iako su imali prilika ili provokacija od određenih novinara da se izjasne povodom policijske akcije ‘Lim’, nisu pomenuli taj slučaj. Ne tražim pominjanje Ibrahima Čikića, nego procesuiranje organizatora i odgovornih izvršilaca za torturu…”.

Upitan ko su najodgovorniji za taj zločin, kazao je da dokumentacija govori da je ta akcija brižljivo planirana u Kraljevu:

“Bilo je prisutno kompletno rukovodstvo tadašnje Vojske Jugoslavije i naravno, članovi vlada Crne Gore i Srbije. Zna se ko su odgovorni – Milo Đukanović pod brojem jedan, jer to bez njega nije moglo da prođe. On je tada bio član Vrhovnog savjeta odbrane i dao je saglasnost za to, a onda i ostali koji su učestvovali u tome. Što se tiče izvršioca, znam da su me tada spektakularno, u prostorijama Crvenog krsta kada sam otišao da podignem pomoć, hapsili Zoran Lazović, Rade Aničić i ovaj koji ima etno selo u okolini Mojkovca, sa 50 policajaca do zuba naoružanih. Nikola Medenica me udario kada su me doveli u policiju i smijao mi se što ne mogu da hodam od batinanja.”

SDT ĆUTI O POLICIJSKOJ AKCIJI “LIM”

Iz SDT-a gotovo mjesec ne odgovaraju na pitanja “Vijesti” da li su i kada formirali predmet u kom bi utvrdili da li je nad Čikićem i ostalima izvršen zločin protiv čovječnosti, za koji on optužuje tadašnje državno rukovodstvo, sudiju, tužioca, kao i brojne policijske funkcionere.

“Da SDT istinski želi raditi svoj posao, prioritet svih prioriteta u Crnoj Gori je policijska akcija ‘Lim’. Pogotovo što imaju prvorazrednu optužnicu u vidu knjige ‘Gdje sunce ne grije’… Zar može biti žešća optužnica od te knjige, koju sam ja ranije i dostavio Tužilaštvu? Vjerovatno ćutnja samozvanih bošnjačkih vjerskih i političkih vođa i ćutnja kompletnog naroda dovodi do toga da oni vide da su Bošnjaci nezainteresovani, pogotovo aktuelne samozvane bošnjačke vođe i onda su relaksirani. Vide da kad Bošnjaci to ne traže, nema potrebe da se pokreće, jer je Ibrahim Čikić individualac, za koga se bošnjački narod ne zalaže jer se ne uklapa u njihovu koncepciju.”

Dodaje da ipak svi zanemaruju činjenicu da se ne radi samo o njemu, jer je, prema navodima Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava Sandžaka, u policijskoj akciji “Lim” torturu prošlo 17.500 ljudi, a stotinu hiljada njih napustilo Sandžak…

“Više su mi pomogli i veću sam sam podršku imao od istinskih prijatelja Srba i Crnogoraca koji su se maksimalno trudili oko mene, stali u moju odbranu i pisanom riječju i javnim govorima i to im nikada neću zaboraviti. I dan danas je stanje takvo… Mislim da to govori dovoljno da je glavni posao svih koji se bave nacionalnim pitanjima svih naroda u Crnoj Gori, isključivo lični interes i lično bogaćenje, a narod ih ne interesuje koliko lanjski snijeg.”

Izvor: “Vijesti”

Foto: Ibrahim Čikić (privatna arhiva)