Romi u bjelopoljskom naselju Strojtanica ne žive više pod čergama. Ni konje više ne timare. Ne čuju se više ni odjeci čekića koji udara u nakovanj. Odavno su strojtanički Romi sagradili kuće od „crvenih blokova“, ispred njih parkirali fordove, BMW-ove, mercedese… Cakle se metalik boje na septembarskom suncu. Sudaraju se zraci sa besprijekorno čistim šoferšajbnama. Odbijaju se i od masivnih minđuša djevojaka i od zlatnih zuba Safeta Selimovića. Šljašte suknje, zveckaju đerdani. Odozdo, iz kuće Feride Selimović, trešti muzika. Njenoj unuci Valentini je rođendan. Došli su i prijatelji iz beranskog romskog naselja Talum. Jutros rano “zaždili” svoje makine i pravac Bijelo Polje. Sve je, po običaju, rasipnički. Široka romska duša zna samo za pjesmu i igru.

„Veselje, bratko. Biće obilna trpeza i puno alkohola”.

– Fino živimo, vidiš kakvo je stanje. A sjećam se čergarenja. Dolje-gore. Dobro je bilo i to. Dobro. Al, ovo je bolje – kaže Ferida i žuri da dočeka goste.

Sjećanje na Šefka Selimovića, Mohikanca među Romima, izroni.

– Čerga je lutalica, bratko – pričao mi je Šefko jedne prilike. – Ne mož’ se skrasit’ na jedno mjesto. Sad je ovdje, sad tamo, sjutra onamo. Ali, pjesma je pod čergu, bratko – kazao mi je tada Šefko Selimović. Razapeo čergu pokraj potoka u bjelopoljskom selu Donja Crnča i bezbrižno sjedi pod njom. Odmah pored čerge, prevrnut tek napravljen bakrač. Malo dalje od nas, za kocem svezan pas žujov, kudrav, dugačke mu se kovrdže spuštaju na oči. Trže se sa klimavog koca. Pokazuje oštre zube. Zapjenio! Pogledujem iskosa, sjedjeći na ivici Šefkove postelje.

– Ne boj se, bratko. Svezan je. Neće da ujede. Družimo se mi. Zna on šta je čovjek, no dokon, pa laje. Dao mi ga jedan nastavnik o’zgo – pokaza rukom neodređeno.

Unutrašnjost čerge tipična. Posteljina zgužvana, a u postelji utisnut trag Šefkovog tijela. Iz dva velika zvučnika, priključena za rasklopljen kasetofon, čuje se muzika.

– Slušam muziku. Posl’o mi Branko iz Njemačke, najmlađi brat, da ga vidiš, bi ga pozn’o. Posl’o mi ova’ studio i jedno lijepo odijelo. E, šta će, grdan. Nema ni on.

Čupavi pas prestade da laje. Okreće se oko koca pokušavajuči da uhvati sopstveni rep.

– Radim kišobrane i kante. Krpim šporete. A da se kalaiše, nema ništa. Jeftino mi prolazu kazani. Evo ova’ ovde – pokaza tek napravljenu kantu – dva i po haura. Bio sam i u Njemačku. Radio tamo, dok me žena nije zajebala. Poslala mi telegram. Kaže, umro ti Ljubo. Aj, reko’ u p. materinu. Ja s telegramom kod glavnog, a on kaže – idi i curik. Kad ovamo, dijete me sreta živo. Kaže žena, evo ti ga babo ide, a on mi raširio ruke. Smije se. Ja ga uzmem, ali ga ne poznajem. Ova’ moj brat priđe i udari ženi dva šamara. Reko’, jako si. Te, reko’, neću više u Njemačku. Baci’ ženi ono para što sam donio. “Evo ti!” Te ona napravi kuću, ali nam je neko zapali…

Ispred Šefkove čerge razbacano nekoliko tek napravljenih bakrača, a u kazanu koji visi na verigama, kuva se meso.

– Za mene, puna kapa – navede Šefko bocu domaće rakije.

Trgnuh i ja malo.

– Dobra ti rakija – rekoh mu.

Romski Mohikanac se zadovoljno osmjehnu.

Na priču o Šefku, podsjetio me i Lim, koji protiče pored romskog naselja Strojtanica i podsjeća na nekadašnji život romski, kada bi sa prvim proljećnim kišama digli čerge i krenuli kroz Limsku dolinu. Negdje pored potoka razapeli bi čerge. Palili ogromne vatre, a iskre se rasprskavale u mraku, odlazile prema nebu i stapale se sa zvijezdama. Uz njih, provlačili su se taktovi muzike svirača čija su srca igrala od užitka. Crnooki Hivzo bi uzeo prim u ruke i zasvirao neku romsku. Tužnu, da duša zaboli. Da srce iskoči iz grudi. I sada Spasoje Selimović uzdrhti od meraka kada se sjeti Hivzove pjesme. A i on, Spasoje, ima pravo romsko grlo. Sjetan glas. Baš kao život romski.

„Hej Ciganko vragolanko….”, odjeknu Spasojev glas. Pomiješa se sa pjesmom sa radija iz kuće u kojoj Valentina slavi rođendan „Srećan ti rođendan, sunce moje malo…“

– A sada, jednu romsku. Hoćeš li da ti pjevam, kume, jednu romsku? – pita Spasoje. I ne sačeka odgovor, već zatreperi njegov glas: „Aketrimbž srnke nitihala nitil, sine, sine….“

– Ovo je tužna romska pjesma o roditeljskoj ljubavi, o teškom romskom životu, o čergama, o vedrom nebu, mjesecu i zvijezdama – veli Spasoje.

Poslije je htio da otpjeva jednu, kako veli, najzanimljiviju romsku pjesmu.

– Ljubavna je to romska pjesma – veli Spasoje. – Bezobrazna dozlaboga.

I htjede da je otpjeva, no žene naiđoše, a to nije za njihove uši. To se pjeva samo u muškom društvu. Uz dobru šljivovu rakiju i pečenu kokošku.

– Takav je život nas Roma – kaže Safet Selimovic i dodaje da, kao i ostali narodi, neki Romi žive dobro, neki loše.

– Uglavnom ovi što dobro žive radili su u inostranstvu. Oni i voze nove automobile. A mi koji smo ovdje, živimo samo od otpadi, kolko djecu da hranimo. Nekada imamo da jedemo, nekada nemamo. Slabo ima posla. Doduše, bude nekih sezonskih poslova preko Biroa rada i u Komunalno radi nekoliko Roma, ali šta mi ostali da radimo. Počela su naša djeca da idu u školu i to je dobro, lakše će dolazit do poslova – priča Safet.

Sa sokaka u romskom naselju Strojtanica prašinu podiže ford tranzit. To stiže Orhan Selimović iz Berana. Došao i on da čestita Valentini rođendan.

– Vidi ga kakav je, kao lutka – uzdahnu nekoliko mlađih Roma.

– Mi smo došli sa Taluma na ovo veselje ovdje. Valentini je danas rođendan i običaj je da pijemo, da pjevamo, da igramo, da se veselimo. Samo, ne smijemo da pucamo. Imamo harmoniku. I sve. Ima da grmi od pjesme – kaže Orhan.

I njemu svitkaju zlatni zubi.

To je, kaže, kod Roma znak prestiža.

Orhan priča da se sjeća nekadašnjeg života Roma i da je imao dobrog konja, međutim sada vozi forda.

– Odličan sam vozač, ali sam umio dobro i konja da jašem. Jeste, sad se bolje živi, ali prije je bilo zdravije. Razumiješ. Pili smo, ćerali konje – sjeća se Orhan.

Dolje, u slavljeničkoj kući, svirač rastegao harmoniku.

Kreće pjesma.

Spasoje Selimović, sa punom bocom rakije, nazdravlja gostima.

U blizini huči hladni Lim.

Kemal Musić

Foto: Stefan Vukićević i Kemal Musić