Napuštajući brdovitu zapadnu Srbiju 2013. godine, Miloš Plazinić (42) uputio se u zemlju fjordova, trolova i vikinga, a nije ni slutio da će njegov budući posao biti udaljen više od 150 kilometara od obale, supruge i ćerke. Ovaj Čačanin već sedam godina radi kao industrijski mehaničar/operater na jednoj od naftnih platformi u Norveškoj, zemlji koja je, prema brojnih istraživanjima rađenih poslednjih godina, jedna od najboljih država za život i rad na svijetu. Iako je odlikuju visoke cijene, Norveška ima i izuzetno dobar životni standard i relativno male socijalne, ali i rodne razlike.

Zajedno sa porodicom Miloš Plazinić nastanio se u gradu Stavanger, po veličini i značaju četvrtom u ovoj nordijskoj zemlji, u okrugu Rogaland u Zapadnoj pokrajini. Kada je došao u Norvešku govorio je samo engleski, tako da je prvo radio kao obezbjeđenje. Kasnije je naučio jezik i mogućnosti za pronalaženje bolje plaćenog posla, koji je približan njegovoj struci automehaničara, su se povećale.

Plazinić otpočinje razgovor za NIN da rad na naftnoj platformi funkcionise drugačije od običnog radnog rasporeda na zemlji, koji traje od ponedjeljka do petka. Smjenski rad odvija se u rotaciji – dvije nedjelje na platformi i od tri do četiri nedjelje odmora, što zavisi od same firme.

„Smjene su podijeljene na dnevnu i noćnu. Obično je dnevna od sedam ujutru do sedam uveče, a noćna, naravno, od sedam uveče do sedam ujutru. Radi se 12 sati, 12 se odmara. U tih 12 sati dok se radi, imamo dvije pauze za kafu od po pola sata, i jednu pauzu za ručak od sat vremena”.

BEZBJEDNOST NA PRVOM MJESTU

Plazinić dodaje da je rad na platformi potpuno bezbjedan ako se striktno poštuju pravila. Ističe kako Norveška ima visok standard bezbjednosnih protokola koji se „jednostavno moraju poštovati”.

„Zaštitna oprema je obavezna – kombinezon, određe čizme koje zadovoljavaju standard, rukavice, naočare, šljem sa zaštitom za sluh. Bezbjednosni protokoli se čitaju pred svaki posao koji treba da se obavi. Na primjer, jedna od mjera koja se koristi je crno-žuti ili crveno-beli plastični lanac kako bi se ogradilo mjesto na kom je u toku popravka određenog dijela sistema. Crno-žuti znači da ako neko ko nije uključen u tu radnju, a mora da prođe tu, da mora biti oprezan tokom prolaska, dok crveno-bijeli znači potpunu zabranu ulaska u ograđeni prostor. To se pravilo striktno poštuje i niko ne pokušava da ga prekrši. Posledice mogu biti kobne, a za takvu neku grešku bili bi poslati kući bez šanse za povratak na bilo koju platformu”.

Plaforme su dosta automatizovane, te se veliki broj operacija obavlja samo uz nadzor sa zemlje preko kompjutera. Kada se produkcija ulja pusti u pogon, tu za operatera za odražavanje više nema nekog posla, sve dok neki dio treba da se zamijeni ili podmaže. Kako kaže naš sagovornik izgranja platformi je uglavnom manuelna, dok je sam njen rad potpuno automatizovan i kontroliše se iz kontrolne sobe koja ne mora uopšte da se nalazi na samoj platformi, „već na zemlji u bazi kompanije vlasnika bušotine”.

Plazinić za NIN kaže da se rad na naftnoj platformi nije značajno promijenio od kada je počeo da radi do danas, „uglavnom su to iste procedure kod svih naftnih kompanija koje operiraju u Sjevernom moru”.

O samom procesu bušenja i eksploatacije nafte na platformi, NIN-ov sagovornik odgovara da „proces bušenja zahtijeva poseban tim ljudi (roughneck) koji su obučeni samo za taj posao, za koji se ide u trogodišnju školu i zahtijeva poprilično stručne ljude usko povezane sa mehanikom i hidraulikom”.

Iako nije mogao puno da otkriva, jer nije radio te poslove, kaže da je proces dosta složen od samog drilovanja, preko betoniranja rupe, do primanja ulja u sistem.

„Na primjer, ulje koje dolazi, dolazi pod pritiskom, znači ne postoji pumpa koja izvlači ulje ispod dna mora. Ulje samo želi gore, jer je lakše od vode. Za tako nešto se mora imati posebna oprema koja može da stabilizuje i iskontroliše toliku količinu pritiska i kroz sisteme ga proslijedi na dalju proceduru prerade i prečišćavanja, da bi na kraju proizvod bio upotrebljiv i spreman za slanje ka rafinerijama, to može biti cargo tankerima, ili cijevima, koje su posložene po dnu mora od same platforme do rafinerija na kopnu. Posao tih ljudi je i nešto više plaćen, kako zbog rizika posla tako i zbog stručnosti samih radnika”.  

Kada je reč o zaštiti životne sredine Plazinić ističe da je „Norveška vrlo posvećena ekologiji i očuvanju mora gdje se platforme nalaze. Gleda se da se sve opasne materije skladište pravilno i pošalju na zemlju na dalje prečišćavanje”.

Interesovalo nas je da li se za vrijeme njegovog boravka na naftnoj platformi dogodila kakva vanredna situacija.

„Dva puta za dvije nedjelje boravka se radi vježba evakuacije na svakoj plaformi. Simulira se vandredna situacija i svi smo dužni da se evakuišemo u čamce za spasavanje. Vježba traje od pola sata do sat. Kada prebroje da su svi na mjestima, objavljuju da je vježba završena. Za sada nisam imao nekih ozbiljnijih situacija. Jednom smo morali vandredno da se evakuišemo, jer je brod za snabdijevanje platforme zbog talasa udario u konstrukciju platforme, ali nije bilo većih posledica. Uglavnom kada se desi da se alarm aktivira, nikada ne znate odmah šta se desilo, pa vas to i najviše brine u tom trenutku”.

„Kada završite kurs za helikopter, ne znači da ste dobili posao na platformi”

Što se tiče zapošljavanja procedura je dosta slična kao i kod bilo kog drugog posla. Radna biografija, propratno pismo, referenca sa prethodnog posla…

„Da biste otišli na bilo koju platformu morate proći obuku evakuacije helikoptera u slučaju nezgode i zdravstveni pregled”.

Obuka za helikopter traje tri dana i sastoji se iz teorijskog i praktičnog dijela.

„U praktičnom dijelu se simulira nezgoda sa improvizovanim helikopterom koji se prevrće u bazen, dok ste vi vezani sigurnosnim pojasom pod vodom. Oblači se specijalno nepromočivo odijelo, koje štiti od hladnoće, koje na sebi ima dosta opreme koja može pomoći u slučaju nesreće, a tu je i aktivni lokator koji u toku leta aktivan sve vrijeme”, objašnjava Plazinić.

I dodaje: „Odijelo se zadužuje pred sam ulazak u helikopter i dužite ga sve vrijeme boravka na platformi u svojoj kabini. Razdužuje se po povratku na kopno tj. na heliport”. Naglašava da nije prijatno biti vezan pod vodom, kao ni sam čin prevrtanja i oslobađanja od pojasa, te da, ukoliko neko počne da paniči, odmah u pomoć dolaze instruktori.

„Kurs je potpuno bezbjedan. Cilj vježbe je doživjeti što sličniju situaciju moguće nezgode i uvježbati šta treba uraditi, i kako spasiti sebe i kolege. Helikopteri veći dio puta do platforme lete iznad vode, zato je i takav kurs. Takođe, kurs obuhvata i gašenje požara”.

Sagovornik kaže da, kada se jednom dobije licenca za upotrebu helikoptera, ona važi naredne četiri godine, a da je nakon toga potrebno da se izdvoji jedan dan kako bi se ponovile samo ključne vježbe programa. Pored toga neophodno je obaviti i zdravstveni pregled. Provjerava se vid, sluh, pritisak… Sistematski se radi na svake dvije godine.

„Jednom kada imate ove neophodne stvari, spremni ste da se transportujete do platforme i dovoljno ste zdravi da budete tamo. Znači ako imate kurs za helikopter i potvrdu da ste zdravi, to ne znači da ste obezbijedili radno mjesto na platformi”, posebno naglaša Plazinić.

„Da budem još precizniji, ako uspijete da se zaposlite na platformi, imate sve neophodno da do tamo dođete, što je svakako plus na eventualnom intervjuu za posao, ne i presudno. Ako posjedujete vještine koje kompanija zahtijeva oni će sami ponuditi da plate sve što vam je neophodno od kurseva za odlazak na platformu. Inače, obuka košta oko 1.000 eura, a zdravstveni pregled oko 200”.

Na platformama povremeno sreće ljude sa naših prostora i ističe da je uvijek lijep osjećaj sresti zemljaka i „progovoriti koju našu riječ sa nekim”.

MONOTONIJA I MIR

Koliko mu je bilo teško da se navikne na život na otvorenom moru i kako se nosi sa izolacijom od spoljnog svijeta, Plazinić za NIN odgovara da je život na otvorenom moru poprilično dosadan, jer je svaki dan dosta sličan, sa istim ljudima i nema nekih velikih dešavanja.

„To zna da bude poprilično monotono, sem ako sretnem nekog sa naših prostora, što se ne događa često, ali naleti po neko. Izolacija od spoljnog svijeta doduše ponekad i prija jer dobijete svoj mir”.

Upitan da navede prednosti i mane posla industrijskog mehaničara/operatera na naftnoj platformi, Plazinić kaže da je prednost to što je dobro plaćen i da kada se završe dvije radne nedjelje, nemate nikakvih obaveza prema radnom mjestu sledeće tri-četiri nedjelje.

„Dešava se da morate na neki kurs u slobodnom periodu, ali to se unaprijed dogovara i vrijeme na obuci je, naravno, plaćeno. Mane ovog posla su da dvije nedjelje nisi kod kuće i nisi fizički prisutan kod svoje porodice ili prijatelja. Naravno, lijepo je kada si slobodan, tu si sve vrijeme, ali te dvije nedjelje kada nisi tu, a dešava se rođendan djetetu ili bilo šta što se tiče socijalnog života, jednostavno sve to se dešava bez tebe. To je cijena koja mora da se plati za takav način života”, ističe sagovornik.

Osobine koje bi morala da posjeduje osoba koja želi da radi na platformi je da poštuje procedure, „da ne misli ‘e ne, mora to tako, ovako može brže ili bolje’, što prosječan Balkanac skoro svaki dan otprilike tako pomisli”. Budući radnik na naftnoj platformi morao bi da se odrekne i alkohola, a pušenje je dozvoljeno samo na određenim mjestima.

NAKNADA ZA SPAVANJE U VAŠEM KREVETU

Vrijeme odmora, tačnije preostalih 12 sati, svako organizuje za sebe, a kako naš sagovornik ističe, na platformi ima raznih aktivnosti – od bioskopa, bilijara i stonog tenisa, preko radionice za hobi i čitaonice, do teretane, saune…

„Svaki radnik ima svoju kabinu za spavanje sa ličnim kupatilom. Soba je mala, krevet, mali sto i stolica, TV i ormar za stvari. Soba je slobodna dok si na poslu, ali ponekad kada je dosta ljudi na platformi, postoji jedna procedura koja se zove hot-bed. To znači da, dok je dnevna smjena na poslu, noćna spava u istoj kabini”.

Naš sagovornik kaže da se nikada ne sretneš sa osobom koja spava u tvojoj sobi, kao i da se ona čisti detaljno posle korišćenja. Jedina obaveza koju ima osoba čija je soba jeste da skloni lične stvari i posteljinu u ormar.

„Za takvu proceduru se dobija nadoknada od oko 100 eura po danu, jer nemaš pristup kabini u radno vrijeme, npr. ako želiš da odmoriš malo posle ručka”, priča Plazinić.

Kada je more nemirno, odnosno kada je bura, Plazinić kaže da se radnici ili odmaraju po svojim sobama, ili se druže. „Norvežani, na primjer, dosta čitaju knjige. Danas je popularna teretana, tako da skoro svi vježbaju ili trče da ostanu u kondiciji dok su van kuće”.

S druge strane, povratak na kopno za našeg sagovornika uvijek predstavlja lijep osjećaj, koji upoređuje sa vojskom.

„Svaki put kao da se ‘skidaš’ iz vojske po ko zna koji put”. Kaže da slobodno vrijeme provodi uglavnom sa porodicom, koje se uželi, da odmara, obilazi prijatelje ili putuje.

OPREZ PRILIKOM ZAPOŠLJAVANJA

Plazinić upozorava da prilikom zapošljavanja na naftnoj platformi treba biti oprezan ukoliko se posao traži preko agencija. Iako postoje legalne agencije koje zapošljavaju osoblje na platformama i potpuno su bezbjedne za saradnju, postoje i one koje se uglavnom pojavljuju na društvenim mrežama i koje treba izbjegavati, naglašava sagovornik i za NIN objašnjava kako da ih prepoznamo.

„To se uglavnom svodi na sam kontekst oglasa. Ako u oglasu stoji tipa, želiš da radiš na bušotini za neki nerealan novac i da ti nisu potrebne nikakve posebne vještine ni obuke, takav oglas je uglavnom spam koji želi da ti izvuče neki sitan novac koji si spreman da oprostiš za eventualnu šansu za takvim poslom. Oglasi prave sadržine će napisati šta je potrebno za određeno radno mjesto i koje kvalifikacije. Jednostavno, ako neko nije iz neke grane industrije koja je povezana sa bilo kojim poslovima ove vrste, kao takav nema šta da traži tu. Znači ne može zidar ili prodavac, uz dužno poštovanje tih struka, da traži posao u sferi za koju nema znanje ili vještine”.

Kaže i da najčešće dobija pitanje „ima li bilo šta da radim tamo”, ali stvari „na zapadu ne funkcionišu tako”.

„Znači na platformama nema posao da se, na primjer, pretovaraju burići sa naftom, to ne postoji. Mehaničar, električar, automatiker, elektroničar, kuvar, majstor za skele itd, sve to zahtijeva dodatne kurseve gdje možeš da dobiješ dozvolu za izvođenje radova. Kursevi nisu jeftini, kreću se i do nekoliko hiljada eura, zavisno od potrebe”.

EDUKACIJOM U KORAK SA SVIJETOM

Plazinić ističe da mu na poslu najviše nedostaju porodica i prijatelji. U Srbiju dolazi dva-tri puta godišnje, ali ne razmišlja o povratku jer mu je porodica, supruga i ćerka, u Norveškoj.

Pitali smo ga i da li postoji nešto što bi iznenadilo ljude kada bi saznali o radu na naftnoj platformi, na šta odgovara da ljudi uglavnom misle da je rad na platformi opasan.

„Svakako bi se iznenadili da je bezbjednije raditi tu nego bilo gdje na zemlji, jer svi brinu o bezbjednosti. Takođe, na primjer, sam produkt koji se izvlači iz zemlje nigdje ne možete skoro vidjeti kada proizvodnja krene, sve operacije su u zatvorenim sistemima i nema direktnog kontakta sa uljem koje se proizvodi”.

Naftna industrija i dalje igra glavni faktoru u svijetu, sve se i dalje proizvodi uz pomoću nje, smatra sagovornik upitan o budućnosti ove grane privrede, „i dalje se grade platforme širom svijeta, u Norveškoj ih ima na preko 50 mjesta u Sjevernom moru”.

Kao najvažnija lekcija koju je naučio baveći se ovim poslom Plazinić ističe stalnu edukaciju.

„Svijet ide naprijed sa novim inovacijama, a mi moramo da ostanemo u korak sa tim. Kod nas generalno vlada mišljenje, završio sam školu i to mi je dosta za života. Ne, naprotiv. Moramo u korak sa svijetom naprijed, inače svijet ode bez nas. Što više edukacije, veće su šanse za boljim i plaćenijim poslovima”, zaključuje Miloš Plazinić za NIN.

Izvor: Nin.rs

Foto: Privatna arhiva