Kasna jesen 1956. godine u plavsko-gusinjskom kraju bila je tiha, obavijena mirisom svježeg vazduha i dima iz ognjišta. Noć se već spustila na selo Bogajiće, a iznad planinskih vrhova treperile su zvijezde, nagovještavajući vedar jesenji dan. Tišinu te novembarske večeri iznenada je prekinuo pucanj iz puške, znak da je u porodici Cecunjanin rođen novi nasljednik. Bio je to stari običaj – radosna vijest se nije samo dijelila među komšijama, već se oglašavala cijelom selu, pa i dalje, da svi znaju da se porodica uvećala.

Roditelji, Huso i Ljuljka, sa ponosom su svom tek rođenom sinu dali ime Šukrija, što na arapskom znači „onaj koji se zahvaljuje – blagodaran“. I zaista, njegov život će kasnije biti oličenje tog imena – zahvalnost za prilike, upornost da se uspije i spremnost da pomogne drugima.

“GDJE AMERIKA POZDRAVLJA SVIJET”

U to vrijeme, život u plavsko-gusinjskom kraju bio je ispunjen borbom za opstanak. Siromaštvo, ograničene mogućnosti i neizvjesna budućnost pritiskali su mladiće, tjerajući ih da sanjaju o dalekim krajevima gdje bi mogli pronaći bolji život. Amerika – ta daleka, gotovo mitska zemlja – bila je simbol nade i novih početaka. Priče o onima koji su se iz nje vraćali u skupim odijelima, s džepovima punim dolara i svijetom u očima, samo su rasplamsavale želju da i oni kroče na tlo obećane zemlje i okušaju sreću u svijetu koji je nudio nebrojene mogućnosti.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka, sudbina će odvesti i Šukriju tim putem. Još uvijek dječak, s nadom u srcu, poljubio je uplakane roditelje, posljednji put prošao kroz uske sokake svog rodnog sela i sa grupom svojih zemljaka krenuo u nepoznato.

Do tada nigdje iz svog mjesta nije išao, a o dalekoj Americi je slušao od svojih rođaka kad bi došli iz tog dalekog svijeta u Bogajiće.

„Otac i majka nijesu vjerovali da ja stvarno želim da idem u Ameriku. Mislili su da je u pitanju dječje maštanje, pa su tako pristali da se potpišu za moj pasoš. Kad je došlo vrijeme da krenem, bili su iznenađeni. Ubjeđivali su me da odustanem“, prisjeća se Šukrija za Portal Revije Fokus.

Sa još stotinak svojih zemljaka iz Plava i Gusinja stigao je u Italiju.

„U toj grupi bili su Ismet Balić, Ferat, Haso, Hakija, Nazif i Bajram Koljenović, Ramo Đurković…, mnogo žena i djece. Već ranije su nas naši ljudi upozoravali da nam Italijani mogu ukrasti djecu tako da smo na njih dobro pazili. Sa stanice su nas kamionima prevezli do izbjegličkog kampa, gdje su me na konak primili Idriz Đombaljić i Smajo Džurlić, koji su već u Italiji čekali dozvolu za odlazak u SAD.“

Nakon tri mjeseca boravka, u Italiju je došla Šukrijina majka sa namjerom da ga vrati kući.

„Nijesam htio da se vratim. Sviđala mi se Italija, a za mene je bilo najvažnije da se ne vratim u Bogajiće. Majka je bila dvije nedjelje kod mene. Nakon tri mjeseca od majkinog povratka za Plav konačno sam dobio papire i kartu za Ameriku – u jednom pravcu.“ 

Bio je maj 1971. godine kada je Šukrija stigao u SAD. Na aerodromu Džon Kenedi, čiji je slogan „Gdje Amerika pozdravlja svijet“, dočekali su ga tetkići Đombaljići i daidža Naso Koljenović.

„Nakon dolaska, živio sam u Bronksu kod tetka Redžepa Đombaljića. Dema Balidemaj mi je pomogao da se zaposlim kod Džona i Nuha iz Ulcinja, koji su u Bronksu imali svoj restoran. Počeo sam da radim kao perač posuđa, a pravio sam i salate. Gazde su prema meni bile fine i korektne, znali su moju situaciju i trudili su se da mi pomognu.“

OD OBIČNOG RADNIKA DO VLASNIKA ŠEST RESTORANA

Bila su to za iseljenike teška vremena, u pitanju je bila prva generacija gastarbajtera iz Plava i Gusinja u SAD, pa je malo ko znao engleski jezik.

„Mnogo smo se mučili, putovali smo vozovima, slabo je ko znao jezik, a trebalo je popunjavati razne formulare, upisati djecu u školu, otići u bolnicu i slično.“

Nakon posla u Bronksu počeo je da radi u jednom italijanskom restoranu na Menhetnu. Imao je, kako kaže, sreću što je za vrijeme boravka u Italiji prilično dobro naučio italijanski jezik. To mu je pomoglo prilikom rada u italijanskim restoranima, gdje je skoro čitavo osoblje bilo porijeklom iz ove zemlje.

„Radio sam u nekoliko prestižnih restorana na Menhetnu, čiji su gosti bili Frenk Sinatra i mnoge druge poznate ličnosti. Volio bih da istaknem da sam radio i u restoranu na Menhetnu čiji je vlasnik naš čovjek i moj prijatelj – Bruno Selimaj.“ 

Šukrija nije siguran kolika mu je bila prva plata u Bronksu, misli da je u pitanju suma od 40 dolara nedjeljno. Međutim, kada je počeo da radi kao konobar u restoranima na Menhetnu zarađivao je više nego dobro. Radeći u raznim restoranima naučio je sve poslove. Počeo je kao perač sudova, da bi na kraju bio vlasnik nekoliko restorana.

Prvi restoran-piceriju je kupio 1984. godine.

„Imao sam prijatelja Italijana koji je živio u Jankersu. Njegov sin je radio sa mnom u restoranu na Menhetnu i onda su mi oni predložili da u partnerstvu kupimo piceriju i kuću u Bridžportu, država Konektikat. Cijene nekretnina su tada bile više nego povoljne. Kupili smo piceriju i ja sam tada bio jedini čovjek sa naših prostora u ovom gradu a i šire. Kasnije sam od svog partnera kupio njegov dio vlasništva i postao jedini vlasnik picerije i kuće.“

ČOVJEK ČIJA DJELA GOVORE VIŠE OD RIJEČI

Šukrija ističe da su naši ljudi napravili veliku grešku jer su prvi zarađeni novac ulagali u Crnu Goru, a često su postajali štediše YUGO banke.

„U Njujorku su se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka kuće od šest familija mogle kupiti za četrdesetak hiljada dolara. Dobar automobil je koštao oko 4.000 dolara. Međutim, mnogi nijesu iskoristili tu priliku. Od prvog zarađenog novca kupovali su imanja u svom rodnom mjestu.“

Pored toga što je ulagao u nekretnine, Šukrija se trudio da pomogne svoju rodbinu i prijatelje. Nakon što bi ih doveo u SAD, zapošljavao bi ih u svojim restoranima gdje bi naučili ugostiteljski posao, a kasnije im pomagao da se osamostale i otvore sopstvene restorane.

„Sve je bilo povezano. Ja dovedem jednoga, a onda on poslije dovede druge. U jednom periodu sam imao čak šest svojih restorana, tako da su mnogi naši ljudi radili kod mene. Trudio sam se da pomognem koliko god sam mogao. Nego, o tome ne želim da pričam. O čovjeku najbolje govore njegova djela“, kaže  Cecunjanin.

ŠUKRIJA I SELIMA – LJUBAV KOJA TRAJE POLA VIJEKA

Selima Cecunjanin, kćerka Saliha i Nailje Čekić, sa roditeljima je stigla u Sjedinjene Američke Države 1972. godine, kada je imala svega 12 godina. Njena porodica, poput mnogih drugih iz Plava i Gusinja, u potrazi za boljim životom odlučila je da napusti rodni kraj i okuša sreću u Americi, zemlji koja je u to vrijeme mnogima bila sinonim za nove početke.

U tom nepoznatom, ali obećavajućem svijetu, sudbina je ubrzo spojila Selimu sa mladićem koji će postati njen saputnik za cijeli život – Šukrijom Cecunjaninom. Upoznali su se četiri godine kasnije, 1976. godine. Selima je tada imala 16 godina, a Šukrija 19. Iste godine su se zakleli jedno drugome na vječnu ljubav i započeli zajednički život u Americi.

Zajedno su prošli kroz sve prepreke koje je donio život u inostranstvu, gradeći svoju porodicu i osiguravajući budućnost svojoj djeci. Sledeće godine Šukrija i Selima Cecunjanin ponosno proslavljaju svoj zlatni jubilej – 50 godina braka.

DOBROTA KOJA NEMA GRANICA

Šukrija i njegova supruga Selima Cecunjanin, rođena Čekić, imaju dva sina, kćerku i sedmoro unučadi. Sva njihova djeca su u SAD stekla fakultetske diplome.

No, ono po čemu su Šukrija i njegova porodica zaista prepoznati jeste njihova nesebičnost i spremnost da pomognu. Cecunjanini su poznati kao veliki humanisti, uvijek spremni da pruže ruku onima kojima je najpotrebnije. Šukrija je neizostavni dio iseljeničke zajednice i redovan donator u brojnim humanitarnim akcijama. Na čelu je organizacije „Prijatelji Plava“ u SAD, koja se aktivno bavi pomoći ljudima u rodnom kraju, pomažući im da prebrode teške životne situacije.

Koliko je njegova dobrotvornost tiha, ali snažna, možda najbolje govori priča porodice iz Peći. Kada su se svojevremeno obratili potpisniku ovih redova, želeći javno da zahvale čovjeku koji im je život promijenio iz temelja, priča koja je isplivala bila je nevjerovatna.

Naime, predstavnica lokalne crkve u Konektikatu, kojoj je Šukrija bio donator, kontaktirala ga je s molbom – jedna porodica s Kosova treba da dođe u Ameriku, ali nema nikoga da ih dočeka niti da im pomogne. Bez imalo dvoumljenja, Šukrija je rekao „Da“.

Bio je tu od prvog trenutka – dočekao ih je na aerodromu, pronašao im stan i godinama plaćao kiriju, obezbijedio im posao i čak ih lično vozio na posao dok nisu stali na noge. U Americi, gdje je svaki trenutak dragocjen, gdje se živi užurbanim tempom, on je pronašao vrijeme i snagu da postane oslonac ljudima koje do tada nije ni poznavao.

Porodica iz Peći je bila toliko dirnuta njegovom velikodušnošću da su insistirali da objavimo njihovu priču. Čak su nam dali fotografiju na kojoj su zajedno sa svojim dobrotvorom, želeći da cijeli svijet vidi čovjeka koji im je promijenio život. Najstariji član porodice, teško bolestan i iscrpljen, kroz suze nam je pričao o Šukrijinoj požrtvovanosti i bezgraničnoj dobroti…

Ali kada je Šukrija saznao da želimo objaviti priču, zamolio nas je da to ne činimo.

“Malo mu je njegove muke i bolesti, još da se meni javno zahvaljuje. Neka on ozdravi, to je sad najpreče”, rekao nam je tada čovjek velikog srca, iskreno i skromno, kao i uvijek.

Bilo je to prije petnaest godina. Poštovali smo njegovu želju i ćutali.

Danas, dok pričamo priču o njegovom životu, o njegovom radu, njegovim humanim djelima, vjerujemo da je došlo pravo vrijeme da ovaj čin dobrote, poput drugih koje je učinio, ne ostane u tišini.

Jer ako postoje ljudi čije se ime treba pamtiti, čija djela ne smiju ostati skrivena, onda je Šukrija Cecunjanin jedan od njih.

Sead Hodžić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI NAŠE REDAKCIJE