Aleksandar Saša Milić iz Podgorice nije ni slutio da će njegov restoran “Bubamara”, koji je otvorio krajem 2014. godine u Nju Džerziju i koji je tako uređen da odiše zajedništvom kakvo je bilo u staroj Jugoslaviji, postati toliko popularan. Iako većina gostiju dolazi zbog  menija na kojem su, između ostalog, ćevapi, burek, uštipci (priganice), krempita ili đevrek, najveća atrakcija “Bubamare” koju zovu još i “mala Jugoslavija”, ipak je “zastava 750”, popularna “fića”, titogradskih registarskih oznaka, sva izlijepljena slikama iz života nekadašnje SFRJ.

“Kad smo otvorili restoran u opticaju su bila dva imena. Odlučili smo se za ime ‘Bubamara’ jer je meni drag čovjek tako zvao moju kćerku, a i u narodu se smatra da bubamara donosi sreću“, kaže za Portal Revije Fokus Saša Milić.

CIJELA YUGA JEDNA AVLIJA

Na zidovima “Bubamare” su fotografije i posteri svih jugoslovenskih glavnih gradova, zatim košarkaša, fudbalera, glumaca, muzičara…

Za fotografije na zidu kaže da pričaju neku priču.

“Mislim da je to jedan vremenski period koji teško da će više ikad ponoviti. Mogu tako da pričam jer sam imao srećno djetinjstvo bez predrasuda, bez opterećenja, nego sasvim normalno, kako i treba djeca da imaju. Jedna slika sa utakmice na kojoj se vidi na semaforu da Jugoslavija vodi protiv Zaira 9:0, gdje pišu imena igrača koji su dali golove, je samo moje neko viđenje koliko smo bili jaki i veliki kada smo bili svi zajedno”, kaže Milić.

Prednjače slike njegovog rodnog Titograda: Morača, obala Ribnice, hotel Crna Gora, Skaline, Kino kultura, stadion Budućnosti, igrači Budućnosti, počev od Vlada Milića, Gana Ćerića, Baćka Pavlovića, Caca Ljumovića, Guza Vujovića, Mojaša Radonjića, do legende Dejana Savićevića.

Na jednoj od fotografija u restoranu nalazi se i Milićev pokojni otac, inače bivši fudbaler.

„To je bila moja želja. Mi smo staropodgoričani, a on je igrao fudbal šezdesetih godina prošlog vijeka za Budućnost, a poslije za OFK Titograd. Bio je jedan od cijenjenih igrača Budučnosti. Igrao je centarfora. Čak je Budućnost prvi put dobila Hajduk na stadionu pod Marjanom 2:1 i moj tata je dao oba gola. Tako da se to pamti i želja mi je bila da stavim sliku tog tima, te generacije. To mi čini zadovoljstvo“.

AMERIČKI MEDIJI IZVJEŠTAVALI O “BUBAMARI”

Iako odiše motivima i simbolikom stare Jugoslavije, “Bubamara” je mjesto susreta ljudi koji su porijeklom i iz drugih balkanskih država. I svi su prezadovoljni.

„Imao sam namjeru da bude naše, jugoslovensko, kao kad sam bio klinac, da kod nas dolaze ljudi od Triglava do Đevđelije, Međutim, dolaze i iz Rumunije, Bugarske, Albanije… Dosta Turaka su naši gosti“, kaže Milić.

Što se tiče hrane, Milić kaže da mu je bila namjera da i na taj način dovede našu kulturu i mentalitet da je upoznaju Amerikanci.

Restoran “Bubamara” poznat je i po još jednoj stvari – turskoj kafi.

„To je kafa koju smo imali u Jugoslaviji u ono vrijeme i zvala se turska. Kafa nam je došla iz Turske i burek nam je došao iz Turske i ostao. Imamo mi toliko zajedničkog, tako da sam htio namjerno tako da ostane. Mnogo ljudi iz Turske dolazi zbog njihove kafe. A zbog te kafe i bureka smo bili na ABC channel 7 za Njujork i Nju Džerzi”, kaže Milić.

FIĆA UKRASILA “BUBAMARU”

On je svu dekoraciju restorana uradio sam, pa mu je tako na pamet došla i ideja da nabavi fiću i da je dekoriše na jedinstven način – jugoslovenski. Nju je parkirao ispred restorana u martu 2020. i od tada je najveća atrakcija.

„Fiću nikad nisam vozio, ali je to bilo prvi auto koji je napravljen u Jugoslaviji, iako je motor bio iz Italije. Tim slikama na fići htio sam da pokažem koliko smo bili veliki, i mislim da sam donekle uspio u tome, jer vidio sam da se mnogo ljudi zaiteresovalo za nju. Ima veliki pregled na društvenim mrežama i svi su oduševljeni njom“, priča Saša, koji želi da sa fićom ode i do Tajm skvera.

FIĆA POPULARNIJA ČAK I OD LAMBORDŽINIJA

Za Milićevu fiću vezana je i anegdota, u kojoj je taj mali i stari auto pobijedio lambordžini od 730.000 dolara.

“Moj prijatelj iz Bijelog Polja je dovezao ovdje lambordžini i parkirao se iza fiće. I svi gosti lokala su krenuli da se slikaju sa fićom, niko nije ni pogledao lambordžini.  Tako da sam prokomentarisao: ‘Zaludu ti Vesko sve te pare, ali fića je fića’“.

I AMERIKANCI ODUŠEVLJENI

Pored svega, u njegovom restoranu se pušta i domaća muzika i to ona iz perioda SFRJ.

„Htio sam da muzika u kafiću bude naša zabavna, od sedamdesetih do devedesetih, jer mislim da je to neko vrijeme na koje možemo da budemo ponosni. Mislim da muzika koja se slušala u to vrijeme ostala aktuelna i danas i da se sluša Merlin, Dino Dvornik, Parni valjak, Azra, Hari Mata Hari, Bijelo dugme, Riblja čorba, Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Oliver Dragojević… Ne bi se održala ovoliko da nije dobra“.

I gosti su prepuni hvale, što se vidi po brojnim komentarima. Uglavnom ističu dobru atmosferu, ali i hranu.

„Trudim se. To je porodični biznis i ne bih to postigao da nije supruge Snežane kojoj sam zahvalan, a trudimo se da zadržimo kvalitetnu hranu i uslugu, da gosti ne odu gladni, već siti i zadovoljni. Naši kolači nisu možda naizgled vau, ali su domaći, i sve mi pravimo. Poznati smo po bureku. Burek može da se kupi i u Njujorku, Kvinsu… ali mi ga pravimo na naš način”, priča Milić.

On navodi da su Amerikanci oduševljeni kada probaju naše kolače ili burek.

“Naša hrana je sasvim drugačija. Ima dosta toga zbog čega su ostali bez teksta. Naši uštipci, odnosno priganice, bureci, đevrek, ćevapi, hamburger… Prikazali smo našu tradicionalnu hranu. Čak nam 30 do 40 odsto stranaca dolazi iz Južne Amerike”, kaže Milić, koji je u eri kada se sve brzo mijenja i zaboravlja, uspio nešto rijetko – sačuvati duh jednog vremena i podijeliti ga sa svima koji kroče u njegov restoran. Bilo da dolaze zbog hrane, fiće, muzike ili samo da se prisjete djetinjstva, gosti odlaze puni utisaka – i uvijek se vraćaju.

Jer, kako naš ugostitelj voli da kaže – “Bubamara nije samo restoran, to je osjećaj doma, ma gdje on bio.”

Sead Hodžić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE FOKUSA