Skender Bajrović: Onaj Pariz koji sam tražio je moja Ljubljana, kad bih imao još jedno djetinjstvo volio bih da ga preživim na Cetinju
„Imao sam sreću da sam imao jako dobre pedagoge koji su mi bili podsticaj da idem u taj svijet pedagoga i slikara. Rođen sam u Gusinju 1955. godine, ispod Prokletija. Tu sam završio prvi razred“, ispričao je Bajrović. Tada je njegov otac dobio posao na Cetinju, pa su se iz starih kuća uselili u stan. Tu je završio osnovnu i dvije godine srednje škole, a potom su odselili za Skoplje.
„Imao sam dar zacrtanje i sreću što sam imao velikog učitelja Mihaila Mila Pavlovića. Moje likovno putovanje je bilo toliko lijepo i srećno na Cetinju. Kad bih imao još jedno djetinjstvo volio bih da ga preživim na Cetinju. Na Cetinju sam upoznao i književnost i filozofiju, a moram istaći i druženje. U srednjoj školi smo imali prvi atelje u tom bloku sa pobratimom Vojom Bracanovićem, a cilj nam je bio Pariz“, ispričao je Bajrović
Crna Gora mi je otadžbina, a domovina je ovdje gdje domujem, u Sloveniji, koju isto jako puno volim i srećan sam što sam neka vrsta mosta između Crne Gore i Slovenije.
Tako je za emisiju „Portret“ RTCG započeo priču o svom životu likovni umjetnik i pedagog iz Gusinja, Skender Bajrović.
A most je počeo da gradi iz porodične kuće iz Lazi Bajrovića. Od Gusinja i Plava, potom Cetinja, pa Makedonije i sve do Slovenije dug je put. Pariz, koji mu je bio cilj i inspiracija, našao je u Ljubljani. Ipak, iako decenijama živi u Sloveniji, ljubav prema Gusinju i Cetinju, gradu njegovog djetinjstva, ne jenjava.
„Imao sam sreću da sam imao jako dobre pedagoge koji su mi bili podsticaj da idem u taj svijet pedagoga i slikara. Rođen sam u Gusinju 1955. godine, ispod Prokletija. Tu sam završio prvi razred“, ispričao je Bajrović.
Tada je njegov otac dobio posao na Cetinju, pa su se iz starih kuća uselili u stan. Tu je završio osnovnu i dvije godine srednje škole, a potom su odselili za Skoplje.
„Imao sam dar zacrtanje i sreću što sam imao velikog učitelja Mihaila Mila Pavlovića. Moje likovno putovanje je bilo toliko lijepo i srećno na Cetinju. Kad bih imao još jedno djetinjstvo volio bih da ga preživim na Cetinju. Na Cetinju sam upoznao i književnost i filozofiju, a moram istaći i druženje. U srednjoj školi smo imali prvi atelje u tom bloku sa pobratimom Vojom Bracanovićem, a cilj nam je bio Pariz“, ispričao je Bajrović.
U osmom razredu je, kao dobar đak, crtač, slikar, dobio samostalnu izložbu u biblioteci „Njegoš“. Izložbu je otvorio predsjednik Opštine Petar Tomanović, koji je njegovim roditeljima nudio stipendiju za Skendera, da uči srednju školu.
Ali, stariji brat je otišao u Beograd da studira, a za ostale (bilo ih je petoro djece) nije bilo mogućnosti, pa je upisao srednju mašinsku školu na Cetinju.
“Iz Skoplja me put nanio u Ljubljanu, vanredno sam studirao i završio u Ljubljani, a tada je bila jedina likovna akademija na Rijeci. Od 1986. godine sam u Ljubljani. Onaj Pariz koji sam tražio je moja Ljubljana, moja Slovenija koja mi je pružila sve. Bio sam profesor likovne umjetnosti 33 godine. Godine 1994. sam organizovao likovnu školu da bih mogao da plaćam atelje i da stvaram, a ona se razvila i jedna smo od priznatih škola u Ljubljani i Sloveniji. Školu je 2012. preuzela moja ćerka i sad je vodi ona”, ispričao je Bajrović, koji je i jedan od osnivača Bijenala dječjeg crteža.
Duže od tri godine Bajrović radi u društvu koje okuplja ljude koji su porijeklom iz Plava I Gusinja. Zavičajno društvo “Izvor” je jedno od najaktivnijih udruženja naših iseljenika. Iako već treća generacija živi u Sloveniji, ne odustaju od namjere da očuvaju jezik, kulturu i tradiciju, i da snaže veze sa državom porijekla.