Osamdesetogodišnji Vaso Kaluđerović i dalje je snažnog duha.

Živi u mjestu Lovćenac u Vojvodini.

Njegova porodica, zajedno sa mnogim drugim, kolonizovana je 1945. godine.

Iz Crne Gore, sa Cetinja, i u Lovćencu su našli novi dom.

Tada dječak, Vaso je s osmjehom na licu ispraćao posljednje trenutke na đedovini u rodnim Ćeklićima, nesvjestan da će ga život odvesti u ravničarski kraj, daleko od brdovitih predjela njegove Crne Gore.

Lovćenac mu je postao novi dom, ali ljubav prema rodnom kraju nikada nije prestala.

„Došli smo 1945. kao kolonisti. Putovali smo 13 dana, tako su mi roditelji pričali. Dobili smo samo okućnicu, jednu kravu na dvije-tri porodice, gdje su bila mala djeca da imaju mlijeka“, priča Kaluđerović za YouTube kanal “Đedovina”.

Skoro 7.000 ljudi doselilo se u Lovćenac. Osim sa Cetinja došli u iz Crmnice, ali vremenom, mnogi su pošli trbuhom za kruhom.

„Neki su se vratili, neki odselili. Imali smo u jedno doba više od 500 radnika u Lovćencu, imali smo šivaru, poljoprivredno dobro, ciglanu… Sve je to zamrlo. Najviše radnika ima prosvjeta“, kaže Kaluđerović.

Očekivali su tada da će novi život u Vojvodini donijeti bolja vremena. Dolazak u Lovćenac bio je simboličan, pun nade, jer je nosio u sebi dio Crne Gore koja im je ostala u srcima. Lovćenac je tada bio siromašan, a zemlja nova i nepoznata.

„Ima i lijepih i teških uspomena. Dosta smo teško živjeli. Naslijedili smo čisto švapsko selo“, kaže Kaluđerović.

„Ustajalo se u tri sata. Radilo se od jutra do večeri. Nije bilo mehanizacije…“, sjeća se on.

Mnogi kolonizovani Crnogorci dijele slične priče.

Iako je rođen u Lovćencu, Saša Borozan Crnu Goru gleda kao svoju domovinu, koju često posjećuje.

„A kako da opišem osjećaj kad izlazim iz Podgorice, pa Donja Gorica, pa uzbrdo, pa Kamenica, pa Jankov Krš, moj Ćukovac, tunel Mekavac, pa Belveder, Kruševo ždrijelo i onda Lovćen… Ne mogu da opišem kakav je to osjećaj“, kaže Borozan.

Oni su donijeli bogatstvo svojih običaja koji su se isprepletali sa lokalnom zajednicom i postali dio njihove tredijcije. Svi su se trudili da ljubav prema đedovini prenesu na djecu.

Foto: Screenshot/Đedovina