“Žalim što istorija nije zabilježila drugi slijed događaja, žalim što među onima koji su morali biti prijatelji i komšije nije bilo dovoljno ljudi i što razum nije nadvladao zlokobnost nauma čije su posljedice nepovratne…

Ovaj najveći ratni zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata svjedoči o bezgraničnosti ljudske svireposti i okrutnosti kada politika mržnje otruje društvo…

Bezbrižnu budućnost možemo temeljiti jedino na odlučnom suprotstavljanju i dalje žilavim idejama o nadmoći svog ili inferiornosti drugih naroda, idejama koje insistiraju na etnički homogenom društvu i iluzijama da je mir precijenjen, a rat svrsishodan…

U sumornoj svakodnevici u kojoj ljudska i dječja ratna stradanja po svijetu selektivno zavrjeđuju samilost u zavisnosti od teritorije na kojoj se nalaze, izazov je iznaći osnovu za optimizam, jer da ne možemo i u najmračnijem naći neko svjetlo – živjeti ne bi vrijedjelo…”

Bravo, Maida! Da čovjek ne povjeruje da osoba koja je izgovorila ovako mudre i znakovite riječi i poruke, u Memorijalnom centru u Potočarima, predstavlja desničarsku, ksenofobičnu i antievropsku većinu. Ako je bila iskrena i ako i dalje čvrsto stoji iza svega što je izgovorila nad humkama preko osam hiljada dosad pokopanih Bošnjaka, uglavnom djece i starijih, jedino logično pitanje ministarki glasi: šta tražite u Vladi i partiji koja je prije nepun mjesec ismijala srebrenički zločin kreiranjem kontrarezolucije, one o Hrvatskoj i Njemačkoj?! Kako nam pojasni, da ne bi bilo zabune, Maidin koalicioni partner Milan Knežević.

Upravo dok je ministarka Gorčević izgovarala ove riječi u Potočarima, na jednom drugom mjestu, ne tako dalekom, u centru Novog Sada, grupa simpatizera aktuelne vlasti u Srbiji, okupljena u organizaciji “Srpski soko”, organizovala je skup u znak 11. jula “dana oslobođenja Srebrenice!” Nosili su majice svog heroja Ratka Mladića i skandirali “Nož, žica, Srebrenica!”

Da li ministarki Gorčević treba objašnjavati da taj događaj nije slučajni incident, ispad grupe neofašista, već pravilo, da ne kažem zakon u današnjoj Srbiji, nakon 12 godina vlasti Aleksandra Vučića. A partija Maide Gorčević je u granitnom savezu sa AV marionetama u Crnoj Gori: Mandićem, Kneževićem, Jokovićem, Koprivicom i nevoljnim saučesnikom Bečićem! Uskoro će najgori dio te desnice biti kolege ministarke Maide Gorčević. Da li će joj makar biti neprijatno zbog te činjenice? Ili će možda, kao neki Mišo Laković, poslanik PES-a, izaći i javno saopštiti kako ona ne pripada “svetu” koji slavi ratne zločine i dan sjećanja na genocid u Srebrenici proglašava za dan oslobođenja?!

Zato očekujem da ministarka na nekom organu PES-a, ako ne na Vladi, objasni saborcima kako je nezamislivo, a u krajnjem i nelegitimno, da PES koji je dobio 20-ak procenata podrške kao građanska partija sada pravi savez sa radikalnom desnicom ili neofašistima. Nakon što smo vidjeli šta je u jednoj demokratskoj i antifašističkoj državi, Francuskoj, predsjednik Makron uradio da bi spriječio ulazak u vlast pokreta koji je čak soft varijanta lokalnih koalicionih partnera PES-a.

Ministarka bi trebala znati da je samo u posljednjih par sedmica u Srbiji zvanično, od strane MUP-a, zabranjeno više građanskih i antifašističkih skupova, čak iz oblasti kulture, a premijer Srbije Vučević, a ne tamo neki suludi neofašista i usamljenik, javno poručuje kako prezire organizatore umjetničkog festivala Mirdita, dobar dan!

Ništa bolje nije prošla ni Crna Gora – u Pljevljima, gdje su održane litije i podignut spomenik prkosa takozvanim herojima sa Košara, slavljena je u stvari tragedija ratne i zločinačke politike Miloševića, Bulatovića, Mandića iz 1999. Uz istovremeno tretiranje NATO saveza kao zlikovaca. A koji mjesec ranije, siguran sam da se ministarka Gorčević i toga sjeća, u istim Pljevljima je počela sezona veličanja sramnog i agresorskog rata iz 1991. kroz promociju ulica sa imenima naivnih i tragičnih žrtava tog pohoda.

Da li je na istom fonu i najnoviji biser spikera srpskog sveta Mandića o kapeli i ispunjenju Njegoševog amaneta?! Ili je poenta u obnovi “duhovne vertikale”, što Andrija sam priznaje. Tim činom bi prvo Njegoš bio ponižen i od najvećeg filozofa i pjesnika južnoslovenskih naroda, sveden na mantijaša i istražitelja poturica, onoga sa čijim su portretima Mandić, popovi i topovi, jurišali na Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Srebrenicu. Srpskom svetu smeta veliki Njegoš i grandiozni Meštrović, trebaju im drveni sanduk i eventualno mošti, gdje bi onda u talibanskom transu pravoslavna mladež iz cijelog srpskog sveta dolazila da zapišava Lovćen i Njegoša.

Svima osim PES-u i njegovom lideru je ovo jasno, ali vlast i odbrana fotelja su iznad obraza i odbrane nacionalnog dostojanstva i evropskih vrijednosti.

Baš tako, Maida, nemam šta da dodam onome što ste rekli – svirepost i okrutnost dođu nakon što jedna bolesna politika pokori društvo! Da li je aktuelna Vlada u kojoj sjedi ministarka Gorčević i parlamentarna većina koju predvodi Mandić, promotor neke slične bolesne politike, koja vrlo suptilno, a ne divljački i agresivno kao 90-ih, pokorava društvo?! I prijeti da ga odvede u svirepost i okrutnost sličnu onoj koja je iznjedrila Omarsku i Srebrenicu?!

Ako sjajna Maida Gorčević bude ćutala, ako njene istorijske riječi u Srebrenici prekrije i uguši buka desničara koji se spremaju za ulazak u Vladu, onih koji se ne samo nikad nisu izvinili za zločine 90-ih, Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Srebrenicu, već ih svakodnevno slave i rehabilituju – šta će onda, draga Maida, ostati od bezbrižne budućnosti koju dugujemo našoj djeci?! I unucima. Ako se, kako lijepo reče, odlučno ne suprotstavimo žilavim idejama o nadmoći svog ili inferiornosti drugih naroda, idejama koje insistiraju na etnički homogenom društvu i politikama koje smatraju da je mir precijenjen, a rat svrsishodan!

Eto, ispade, Maida, da je bolje da nisi ni išla, ni govorila u Srebrenici, jer ovima iz Vijesti ništa ne valja što PES radi – reći će monah Vasilije svojoj koleginici nakon čitanja teksta. Iako je poenta napisanog sasvim drugačija – ohrabrivanje ministarke Gorčević da ne stane na ovome. Jer ako bude ćutala kao Koprivica, nevoljno slijegala ramenima kao Bečić, izgubljeno gledala u plafon kao Spajić, ako se iz straha za djecu povuče pred “oslobodiocima” iz Srebrenice, herojima sa Košara, braniteljima iz Konavala – onda će teški mrak prekriti Vladu, Skupštinu, čitavo društvo. I u tom mraku ni najveći optimisti, poput Maide, ili mene samog, neće moći da vide bilo kakav plamičak ili trag svjetlosti.

Željko Ivanović (“Vijesti”)

Foto: GOV.ME