Beljo Radončić je bio mlad momak kada je 1986. godine otputovao u Australiju da posjeti se sestru Jasminu koju prije toga nije vidio godinama. Mlad, zaposlen, sam svoj gospodar, kako bi se reklo u Crnoj Gori, iz dobrostojeće porodice, ni u snu nije pomislio da će u toj dalekoj zemlji ostati da živi, a u Crnu Goru, umjesto nakon par sedmica provedenih u Sidneju, prvi put nakon odlaska doći tek 1995. godine.

Radončić je imao stalan posao u tadašnjem gigantu, fabrici „Radoje Dakić“, dobru platu, a išao je i u Irak gdje su zarade bile enormne.

„Godine 1985. sam otišao u Irak i poslije tog teškog rada i zarađenog dobrog novca, jer smo imali deset prosječnih plata mjesečno plus stan i hranu, riješio sam da putujem po Evropi. Tada je postojalo nepisano pravilo da oni koji se vrate iz Iraka dobijaju po dva – tri mjeseca bolovanja da odmore“, kaže Radončić u razgovoru za Portal Revije Fokus.

Nakon obilaska Evrope odlučio je da posjeti sestru koja je već desetak godina živjela u Sidneju.

“Kada sam vidio kulturu i ponašanje ljudi rekao sam sebi da je to možda zemlja u kojoj treba ostati. Ovdje se već tada na neki način osjećalo da će biti nemira, pa mi je pokojni otac sugerisao da ostanem tamo i da se ne vraćam“, prisjeća se Radončić.

TEŠKO SE NAVIKAO NA AUSTRALIJU

U Australiju je pošao kao turista i izvjesno vrijeme boravio nelegalno. Teško se navikao na novu sredinu, iako mu je sestra, koja je tada imala bebu, pomagala koliko god je mogla. Poslije dvije godine aplicirao je za iseljeničku vizu i uspio da je dobije, ubrzo se oženio Italijankom, sa kojom je bio u braku 27 godina, i dobio dva sina, Denisa i Adrijana.

„Meni, za razliku od iseljenika koji su odlazili u svijet trbuhom za kruhom, nije bila potreba da zarađujem, jer sam imao stalan posao, kuću, čak dva auta parkirana u dvorištu… Ali, eto, život me odveo tamo gdje mi nikada ne bi palo na pamet da živim“, priča Radončić.

Kada je došao u Australiju nije znao jezik, jer je u školi učio ruski. Počeo je da uči družeći se s Australijancima koji su mu pomagali tako što su ga ispravljali kada nešto kaže pogrešno. Ubrzo je mogao da komunicira i počeo je da radi.

„Prvi posao koji sam našao bio je u mojoj struci, rukovaoc građevinskih mašina. Vozio sam bagere, a to sam radio i u Iraku. Radio sam u velikom stovarištu čiji je vlasnik bio Italijan Toni Donadon, čovjek koji mi je puno pomogao. Vidio je da ne znam jezik, ali da hoću da radim, i nije me iskoristio nego mi je dao šansu. Radio sam dvije-tri godine kod njega i našao bolje plaćen posao na građevini, ali sam bio iskren prema njemu. Rekao mi je: ‘Nema problema, idi, ali kad god ti treba dodatna zarada dođi ovdje subotom i nedjeljom. I tako sam radio. Vremenom smo postali veliki prijatelji”, priča Radončić.

DOBRO SE NE ZABORAVLJA

Kakav je Toni Donadon čovjek pokazao je i prilikom izgradnje Beljove kuće.

“Kad sam počeo da gradim kuću on mi je kompletan materijal dao po nabavnoj cijeni, bez kamate. Čak mi je pokazao knjige i cijene po kojima nabavlja. I još mi je rekao da mu ne plaćam ništa, nego da nadoknadim radom. To mi ne bi brat rođeni uradio“, ističe  Radončić.

Pet godina kasnije, 1990, osnovao je građevinsku firmu koja se bavi renoviranjem i dogradnjom kuća, objekata i slično. Poslovao je veoma uspješno. Firmu su naslijedili sinovi.

„Mislio sam da niko to ne može da vodi kao ja. Činilo mi se da će, kada dođem na odmor u Crnu Goru, sve propasti, a u stvari je bolje funkscionisalo nego kada sam tu. Njih dvojica su, kada sam se povukao iz posla, jer sam u penziji, promijenili ime firme, sistem rada, prate savremene tehnologije i puno bolje funkcionišu i zarađuju nego što sam ja“, dodaje Radončić.

Oba sina govore naš jezik, a Beljo kaže da ga sve više se usavršavaju, jer je većina radnika u njihovoj firmi sa prostora bivše Jugoslavije. Oženjeni su, jedan Makedonkom, drugi Grkinjom, i imaju po troje djece.

Sredivši život onako kako je planirao, Beljo Radončić je prije petnaestak godina spakovao kofere i vratio se u Crnu Goru. Kaže da mu ne nedostaje Australija i da se u Crnoj Gori osjeća bolje.

„Da mi nije djece, sestre i njihovih familija možda nikada više ne bih pošao tamo. Ili bih pošao na par dana, kao nedavno. Jednostavno, ovdje se osjećam bolje i osjećam da sam za ovo podneblje“, iskren je.

REDOVNO IDE U GUSINJE

Beljov pokojni otac je porijeklom iz Gusinja, dok mu je majka Staropodgoričanka, rodom od Božovića. Ima rodbinu u Gusinju i redovno ide kad god nađe slobodnog vremena.

„Iako nisam tamo rođen rado idem i osjećam se lijepo. Kao svoj na svom“, kaže.

U Americi ima puno rođaka – tetku, očevu sestru, braću od stričeva, brata i sestru od tetke i puno rođaka.

„Išao sam dva puta u Ameriku i ne sviđa mi se. Nije to za mene. Svaka čast ljudima koji su tamo, lijepo im je, navikli su se. Bio sam rekao da nikad više neću ići, a eto, nedavno sam opet bio“, kaže on.

DRUŽENJE SA NADOM RADIMIR

Sticajem okolnosti, u Sidneju je upoznao Nadu Radimir iz Dobrote, svastiku Vlada Popovića, narodnog heroja i Titovog sekretara.

„Pokazivala mi je nevjerovatne fotografije sa Titom, pročala razne priče iz tog perioda, bila je sjajna. Puno smo se družili i znali bi da osvanemo pričajući. Živjela je jedan period u Australiji, ali je odlučila da se preseli u Beograd. Prije selidbe me zvala da spakujemo puno eksponata koje poklonila muzeju u Kotoru. Kuću u Dobroti je zavještala državi koja ju je prodala, ali je ona uspjela da je povrati. Posjećivao sam je i u Beogradu, naša druženja su bila nestvarna. Preminula je 2017“, priča Beljo.

Beljo Radončić je izuzetno druželjubiv, ima ogroman broj prijatelja ne samo u Podgorici i Crnoj Gori, već i u Australiji i mnogim državama u svijetu. Mnogo voli da putuje, da, kako kaže, svakog dana vidi i doživi nešto novo, drugačije.

„Puno putujem i putovaću dok me zdravlje bude služilo i dok budem imao novca. Ali, nikada ništa nisam planirao. Jednostavno, donesem odluku sad, na primjer, da iz Australije putujem za Crnu Goru, nazovem agenciju i rezervišem kartu. Tako sam radio dok sam živio u Sidneju, tako radim i danas. A lako mi je bilo, jer kada je organizovan posao, a ja sam imao radnika na kojeg sam mogao da se oslonim, moglo mi je biti. Tako sam nedavno bio u Australiji na deset dana, a četiri mi prođu u putu. Ali kada imate volju to je tako. Meni se desi, na primjer, da ujutro budem u Skadru sa prijateljima, ručamo, slikamo se i izbacimo fotografiju na Facebook, a popodne odem u Sarajevo, uveče sam sa prijateljima koji opet postave slike, pa dosta ljudi ne vjeruje da sam za jedan dan bio u dvije države“, kroz smijeh priča Radončić.

Beljo izuzetno voli Crnu Goru, a mnogo prijatelja iz naše države ugostio je u svom domu dok je živio u Australiji. I to ne po par dana, neki su ostajali i mjesecima. I obrnuto – puno prijatelja iz Australije ugostio je u Crnoj Gori. Mnogo polaže na prijateljstva.

Meraklija je, voli da sa društvom uživa u dobroj pjesmi i atmosferi, pa se često okupe, pozovu harmonikaša i druženje uz pjesme i lijepu atmosferu traje do kasno u noć.

I tako Beljo Radončić provodi penzionerske dane. Od penzije koju je stekao poštenim i teškim radom na drugom kraju planete voli da časti društvo i prijatelje. Da uživa u životu, jer ono što je najbitnije je ostvario – izveo je djecu na pravi put, obezbijedio ih finansijski i spokojan je jer zna da rade svoj posao čestito. I, najbitnije, zna da su svi dobro i zdravo. I tako će biti dok jednog dana ne odluči da još jednom „skokne“ do Australije, do koje je, od 1986. godine, putovao čak 41 put.

AUSTRALIJSKI GENERAL U CRNOJ GORI

Mnogo Beljovih prijatelja iz Australije je dolazilo u Crnu Goru.

„Na Zlatnoj obali u Australiji imam vikendicu, a igrom slučaja komšija mi je australijski general. Često smo se družili, dopada mu se naša rakija, a družeći se pričao sam mu o Crnoj Gori. I kaže mi jednog dana: ‘Kad budeš htio sljedeći put da ideš reci mi, idem i ja’. Ja, međutim, dođem, i zaboravim da mu kažem. Kako se često čujemo, pošalje mi poruku kad ću da dođem u vikendicu, na šta sam mu odgovorio da sam u Crnoj Gori. ‘Pa nisi mi rekao da ideš’, stigla je poruka. Izvinio sam mu se, jer sam zaista bio zaboravio. Nakon četiri-pet dana poslao mi je poruku da je u Italiji, da će sjutradan biti u Dubrovniku i da dođem po njega. Toliko mu se dopalo da je promijenio plan, jer je htio da po 3-4 dana provede u Crnoj Gori, Srbiji u BiH. Ostao je skoro sve vrijeme ovdje, a bio je smješten u mojoj kući“, priča Beljo.

IZLOŽBA “NIJE CRNA”

Jednog dana u Australiji Belju je zazvonio telefon, a sa druge strane je bio Tim Bruk, profesor na fakultetu u Kanberi.

„Nakon što mi se predstavio, ispričao mi je da je bio u Crnoj Gori, napravio brojne fotografije i da u Kanberi želi da organizuje izložbu koju bih otvorio ja. Dogovorili smo se da se nađemo i upoznamo. Ispričao mi je kako je na Google-u saznao za Crnu Goru i sa suprugom riješio da dođe. Prvo su otišli na Cetinje, jer ih je zanimala Prijestonica, i rezervisali hotel na deset dana. Međutim, kada su vidjeli kako se narod opušteno ponaša, kada su doživjeli da im u kafani šalju piće iako ih ne znaju, kada su na terasama kuća i niskih zgrada vidjeli tek raširen veš čiji su miris mogli da osjete i štošta drugo bili su opčinjeni, pa su otkazali hotel i rentirali stan na mjesec dana. On, inače, predaje predmet koji je vezan za fotografiju. Uglavnom, on je slikavao, izradio slike i odlučio da organizuje izložbu pod imenom ‘Nije crna’“, priča Beljo.

Bruk je, kaže on, na izložbu pozvao sve ambasadore država koje se graniče sa Crnom Gorom. Kada se sve završilo, ostali su profesor, njegova supruga Rut i Beljo.

„Profesor mi je rekao da je supruzi dao novo ime, Ruža, po crnogorski. Zaljubio se u Crnu Goru. Ispričao mi je kako su otvorili račun koji se zove Montenegro, da skupljaju novac da ponovo dođu. Kazao sam mu: ‘Kada budete išli bićete moji gosti. Tako je i bilo’“, sjeća se Beljo, koji se redovno čuje sa Brukovima.

ISPUNIO BRAZILCU ŽELJU

Brazilac Marčelo Roveda živi u gradu koji se zove Montenegro. Istražujući na Googleu o svom mjestu naišao je na  podatke o Crnoj Gori i tog momenta riješio da će pronaći način da posjeti malu evropsku zemlju.

„Ne znam kako, ali pretražujući na Googleu došao je do mog imena i kontaktirao me. Izrazio je želju da dođe u Crnu Goru i pokojni Milovan Janković iz Danske, veliki humanista, i ja smo organizovali u Sidneju skupljanje novca i platili mu put i boravak u Crnoj Gori. Vodili smo ga svuda po Crnoj Gori, a najviše mu se svidjelo Rožaje, pa je ime grada istetovirao na nozi. Zahvaljujući prijateljima ispunili smo mu želju da se slika u crnogorskoj narodnoj nošnji, predsjednik Opštine Rožaje mu je poklonio gusle, primio ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović… I danas kaže: ‘Ja sam u Brazilu, a moje srce je u Crnoj Gori’. Zavolio je strašno Crnu Goru, i u kontaktu smo. Oženio se, i sada se preziva Kruz, jer je u Brazilu običaj da muškarac uzima ženino prezime“, priča Radončić.

JEDAN OD OSNIVAČA UDRUŽENJA ISELJENIKA I PRIJATELJA CRNE GORE „MONTE-AUSTRALIJA“

Beljo Radončić je jedan od osnivača Udruženja iseljenika i prijatelja Crne Gore „Monte-Australija“, iz Sidneja, koje i danas okuplja najveći broj iseljenika iz Crne Gore. Nije, kaže, želio da bude predsjednik i nikada nije imao funkciju u udruženju čiji je prvi predsjednik bio student Dejan Sekulić.

„Udruženje je osnovano sa ciljem da okupimo iseljenike, da im pomognemo ukoliko nešto treba i slično. Nevezano za udruženje, imali smo puno humanitarnih akcija. Organizovali smo se kada čujemo da nekom treba pomoć, posebno kada je dijete u pitanju. Nijesmo imali svoje prostorije, nego smo zakupljivali. Kada smo organizovali humanitarne akcije obraćali smo se bosanskoj zajednici koja nam je uvijek izlazila u susret i ustupali su nam svoje prostorije“, rekao je Beljo.

I danas kontaktira sa dosta iseljenika iz cijelog svijeta.

Bio je predsjednik Svjetskog kongresa iseljenika Crne Gore.

O svom humanitarnom radu i doprinosu ne želi da priča.

Svetlana Peruničić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PRETHODNE PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS

ZAPRATITE NAŠU STRANICU FACEBOOK STRANICU ISELJENICKE PRICE