Vahid Halilhodžić, po mnogo čemu jedinstvena figura s ovih prostora, najprije kao fudbaler Veleža, Nantesa i PSG-a, reprezentacije Jugoslavije, onda uspješni trener brojnih klubova i selektor četiri reprezentacije, ali i čovjek od čeličnog, baš nepopustljivog karaktera, koji je u jednom trenutku početkom devedesetih godina, uslijed ratnih strahota u Mostaru doživio tešku sudbinu. Kao jedan od najbogatijih Mostaraca ostao je doslovno bez kompletne imovine da bi kasnije postao jedan od najpriznatijih stručnjaka na svijetu. Danas je Vaha u 72. godini na pragu fudbalske penzije, posvećen porodici, uživa u Dubrovniku, gdje je investirao u luksuzno apartmansko zdanje L‘Orangerie, uz more na Lapadu, ali ima i druge poslove.

“Nisam baš definitivno zaključio s fudbalom”, rekao je Halilhodžić. “Nije da čekam novi angažman, ali nikad ne reci nikad. Ko zna, jer ipak osjećam da u meni i dalje ima vatre za eventualni novi posao premda sam u više navrata ostajao razočaran, posebno poslije posljednjeg otkaza uoči mundijala u Kataru kao selektor Maroka”.

Nenadmašni Ćiro se vjerovatno ne bi ni trenutak žalio, s obzirom na to da ste dobili obilatu naknadu, kažu od tri miliona eura?

– Vjerujte nema tih para koje bi mogle ublažiti moje razočaranje, pravu istinsku bol, kad sam onemogućen da vodim Maroko u Kataru. Doživio sam dosta toga u svom životu, pa tako i ona dva prethodna nezaslužena otkaza kao sektor Obale Slonovače i Japana. A da ne pominjem strašne obračune u mom Mostaru.

S Alžirom u Brazilu 2014. postigli ste značajan uspjeh. Ali jeste li na račun otkaza u tri prilike poslije doslovno fantastičnih rezultata u kvalifikacijama, preispitali sebe?

– Ponosan sam na nastup Alžira, plasirali smo se u osminu finala, protiv Njemačke, koja je s lakoćom kasnije postala prvak svijeta, odigrali smo 0:0 u regularnom toku, u produžecima izgubili 1-2. Doživio sam da su me navijači prepoznali u jednom trgovačkom centru u Porto Alegreu, pa me nosili na ramenima. A što se tiče smjena, najviše u životu me brinulo to da će neki kazati kako baš i nisu slučajne. Preispitivao sam se toliko puta, ali evo sad ću vam kazati – kad bi se moglo vratiti u to doba, opet bih isto.

Znači bez popusta na pritiske?

– Držim da sam uspravan čovjek, da sam radio pošteno, u svakom trenutku sam, kao i inače u karijeri, čuvao svoj integritet, najbolje je kazati obraz. Naravno i moje porodice, koja mi je oduvijek bila i ostala svetinja.

Po svemu ti otkazi nisu bili isključivo fudbalske prirode?

– Čudne su to bile okolnosti, o njima ne bih želio da pričam, niti da se podsjećam na njih. Ja se, možda i na moju štetu, nikad nisam osvrtao na politiku, niti sam bio član neke stranke ili klana. Možda u današnjim vremenima ofucano zvuči da sam u prvom redu bio sportista, beskompromisni takmičar, čovjek koji se isključivo na korektni način bori za pobjedu svoje ekipe.

Onako kad se analizira Vaša karijera, pa i cjelokupni život, izgledalo da vam je ipak najteže bilo kada Vam se sve srušilo u strahotama ratnih obračuna u Mostaru?

– I danas mi je to nezamislivo. Ratne prilike u Bosni i Hercegovini sve su mi odnijele, sve osim moje časti. Što bih sad spominjao kako sam bio možda i najbogatiji čovjek u Mostaru, imao sređen život, bio dobro situiran, faktički bez problema. Nekako sam preživio kada su niški specijalci banuli u Mostar kao pravi okupatori. A ja sam, mogu kazati i naivno, istupio na Rondu pred njih, goloruk pokušavajući da zaustavim krvoproliće. Našao sam se pred pedesetak pušaka uperenih u mene, koji sam se izjasnio na njihovu ljudskost. Mislio sam da mogu uiecati da se ne dogodi najgore. Kad mi je jedan od tih zločinaca zaprijetio: “Učiniš li još korak naprijed, bićeš ubijen”, baš i nisam bio svjestan opasnosti. Tek su me krici ljudi podalje iza mojih leđa, njihova molba da ne izazivam belaj, natjerali na povlačenje. No, to je bio tek početak patnje, u tom bratoubilačkom ratu, izgubio sam sve. Nije mi ništa drugo preostalo nego da se pokupim i s jednom torbom odem u izbjeglištvo, ni kriv, ni bilo kome šta dužan.

Sjećam se dobro našeg dramatičnog susreta na splitskom aerodromu, tada ste preko Zagreba otišli za Pariz, kako ste kazali: “Prisiljen da pokušam novi život”?

– Spas sam potražio u Parizu, u stančiću, kojeg sam još kao igrač dobio od predsjednika PSG-a Francisa Borellija. S mojom Dijanom i dvoje djece živio sam u stanu od 29 kvadrata s balkonom, na petom spratu bez lifta. Tada u Francuskoj, prema propisima trenerskog sindikata, nisu priznavali trenersku diplomu koju sam stekao u Sarajevu. Morao sam da se školujem. Ipak, imao sam igračku reputaciju, polagao ispite, obilazio velike klubove da vidim kako se tamo radi. Bilo je dana kada sam znao da prenoćim u automobilu… Nekako sam dobio posao u Bauvaisu, kada su me Henri Michel i Michel Hidalgo preporučili u marokanski klub Raja Casablanca…

I tu ste se kao trener dokazali, osvojili ste prvenstvo Maroka i zatim afričke LP-a?

– To je bila odskočna daska, ali pravu afirmaciju sam stekao kao trener Lillea. Preuzeo sam klub na 19. mjestu u drugoj ligi, osigurao opstanak, sljedeće sezone plasirali smo se u prvu ligu, dobili pravo nastupa u LP-a.

Poslije Obale Slonovače preuzeli ste Dinamo?

– To je bio neočekivani angažman. Uživao sam u Zagrebu. Premoćno smo osvojili naslov prvaka 2011, ali sam prije kraja lige zbog sukoba sa Zdravkom Mamićem jednostavno prisiljen da odem s Maksimira. I o tome nerado pričam. E da, do mog odlaska smo se plasirali i u finale Kupa, osvojili ga s mojim pomoćnikom Totom.

Reprezentacija BiH pala je na niske grane?

– Kakva država, takva reprezentacija. Šta to tamo rade? Jednom sam kazao da se kod sastavljanja ekipe najprije moraju pitati za savjete pop, fratar i hodža. Eno, vaši Vatreni su primjer kako se zajedništvom, ljubavlju prema dresu i domovini može mnogo postići.

Izvor: “Jutarnji list”

Foto: Vahid Halilhodžić (Printscreen/NOVA BH televizija)