Dr Milica Lepojević iz Beograda, sertifikovani regresoterapeut, hipnoterapeut i reiki praktičar II stepena, prije dvije godine je odlučila da vreli asfalt srpske prijestonice zamijeni ostrvom Guam.

U trenutku kada se preselila, Milica nije imala ugovoren posao. Ovde je ostavila svoj biznis koji je pretvorila u franšizu što joj sigurno nije bilo lako.

Ipak, vjerovala je da će sve biti u redu. Danas na Guamu ima svoju praksu i radi sa onlajn klijentima iz Srbije, Evrope i raznih djelova Amerike, predaje na dva fakulteta i radi kao hipnoterapeut, gdje pomaže lokalnom stanovništvu da prebrodi svoje probleme.

“Moj raspored je cio popunjen”, kaže Milica na početku.

Mnogima će odluka o preseljenju na daleko ostrvo Guam, koje se nalazi u zapadnom Pacifiku, djelovati u najmanju ruku neobično, ali sa ove vremenske distance, Milica je ubijeđena da je odluka bila prava.

“Mislim da sam izabrala pravo mjesto za život. Tropska klima, savršeno toplo i čisto more sa bijelim pijeskom, i mikronežanski tip ljudi su stvaro dobitna kombinacija. Uz to, ovo je američka teritorija, pa uz to ide jedan uređan sistem i pravna sigurnost”, kaže Milica za B92.net.

Ideja o preseljenju je došla spontano, a opet se čini da je dugo sazrijevala u njoj:

“Prije 35. rođendana proputovala sam 50 zemalja svijeta, što kroz posao, što kroz odmore. Pošto stvarno ne volim evropsku zimu, godinama sam razmišljala kako da organizujem svoj život tako da bar tri mjeseca godišnje živim na nekoj tropskoj destinaciji. Međutim, kako sam imala svoju firmu u Srbiji, nije baš lako svoj biznis ostaviti na cio kvartal i upravljati poslovanjem sa drugog meridijana. Tako sam polako shvatila da rješenje nije u tome da bježim svake zime, nego da trajno živim negdje gdje mi klima i okruženje prijaju. Isprva su druge dvije destinacije bile u užem izboru – Dominikanska republika i Tajland, ali je život namjestio da Guam bude konačni izbor.”

U donošenju odluke joj je pomogao period pandemije, kada je shvatila da se čak i sa bliskim ljudima u istom gradu ne viđa toliko često koliko bi željela.

Uočila je ono što i većina nas zaboravlja – nije bitno gdje se nalazite, jer dokle god postoji želja da održite kontakt sa nekim, naći ćete način, a hvala Bogu, moderne tehnologije nam dosta pomažu u tome.

SLEDEĆA ŽIVOTNA STANICA – GUAM

Let je trebalo da traje 21 sat, ali zbog pandemije i kovid pravila, Milica je stigla na Guam “posle tri dana jahanja.”

Na pitanje kakav je bio osjećaj kada je sletjela na Guam, prisjetila se scene iz kultnog filma iz domaće kinematografije.

“U filmu ‘Munje’ ima jedna scena gdje djevojka pristane da pusti momka na žurku ako joj ispriča dobru priču. I on počne da priča priču o aždaji koja živi preko sedam mora i sedam gora. Jedno jutro se ta aždaja probudi i kaže „Je*ote, gdje ja živim. E pa, otprilike takav je osećaj kada posle više od 90 sati puta stigneš novoj kući”, kaže Milica i dodaje:

“Ali, onda dok se avion spušta i ti vidiš to beskrajno tirkizno plavetnilo i usred njega tačkicu – uzbuđenje počne da raste. Onda kako se približavaš i vidiš da letiš iznad džungli i prelijepih plaža, iznad drveća manga i kokosovih palmi, sve dobija drugu dimenziju. Kad uskočiš u topli okean i vidiš ljepotu korala i riba, kad okusiš lokalna jela, shvatiš da je svaki sat leta vrijedio.”

Prvi kontakt sa novom kulturom može da bude stresan, ali za Milicu je, reklo bi se, bio prilično bezbolan. Ipak, ljubaznost ljudi na svakom koraku ju je prilično iznenadila.

“Prvi šok mi je bio kada sam prvog jutra po dolasku na Guam izašla iz hotela i svaka osoba na koju sam naišla na ulici poželjela mi je dobro jutro i pitala me kako sam, pri tome zastajući da čuje odgovor. Mislila sam se – da li su me ljudi pomiješali sa nekim koga znaju? Ali ne – ovdje je prosto zajednica dovoljno mala da je običaj da svakoga koga susretnete pozdravite i uljepšate mu dan.

Drugi šok mi je bio dolazak na plažu – tamo sam vidjela da niko ne nosi kupaći. Ne, nisu svi odreda nudisti, nego se kupaju obučeni u odjeći u kojoj su i došli. Razlog: tako im je lakše da se zaštite od upornog sunca, a i napolju je temperatura vazduha ista kao i temperatura vode (28 stepeni Celzijusovih), pa nema razloga ni da se presvlače posle plivanja”, kaže Milica.

Kada je počela da predaje na fakultetima, trebalo joj je malo vremena da se navikne da je sasvim prirodno da studenti na predavanja dolaze u šortsu i papučama za plažu.

“Klima im diktira stil oblačenja”, kaže ona i dodaje: “Mislim da bi većina profesora sa mojih doktorskih studija dobila srčani udar da uđu u ovdašnji amfiteatar”.

Reklo bi se da su ljudi na Guamu umnogome slični našem narodu, pa možda zbog toga proces prilagođavanja Milici nije pao teško.

“Zajednica je takva da čak i ljudi koji vas ne poznaju, gledaju kako mogu da vam pomognu – to je jednostavno utkano u lokalnu kulturu i prenosi se sa generacije na generaciju. Zbog toga što se ovdje nalazi i vojna baza, ostrvo je skup najrazličitijih narodnosti i rasa. Svi su veoma druželjubivi i pored toga što bukvalno nikoga nisam poznavala kada sam stigla na ostrvo, sada sam nekoliko puta nedeljno na raznim proslavama i žurkama”, otkriva Milica.

Osim toga što su srdačni i otvoreni za nova poznanstva, ljudi su opušteni – uživaju da sjede u plićaku, pijuckaju nešto, ćaskaju, a iako su svaki dan u okeanu, većina njih ne zna da pliva.

Djeca se podižu u jednom vrlo opuštenom ambijentu gdje svi vode računa jedni od drugima, jer prosječna porodica obično ima između petoro i desetoro djece.

Muzika je svakodnevni dio njihovog života utkan u tradiciju.

“Izuzetno su muzikalni. U svakoj familiji se svira nekoliko instrumenata, a na plažama se pušta baš dobra muzika”, kaže nam Milica.

Ostrvo Guam nudi pregršt ideja za obilazak i uvijek se čini kao da ga iznova i iznova otkrivate.

“Ja svakog vikenda idem na novu turu po Guamu i za skoro godinu dana nisam bila dva puta na istom mjestu. Vodopadi, plaže sa bijelim pijeskom ili plaže sa stijenama za izvođenje vratolomija, džungla, podvodne i podzemne pećine i vidikovci smjenjuju se sa najrazličitijim terenima i svaki od njih oduzima dah svojom ljepotom. Prošli vikend sam bila na jednom mjestu koje izgleda kao da ste sletjeli na Mjesec ili da ste usred pustinje, a posle 15 minuta hoda dođete do prelijepog vodopada u sred džungle. Lokalci vole da uživaju, pa ovdje gotovo ništa nije čisto turistička atrakcija – sve se organizuje i za lokalnu zabavu, pa je tako obavezno obići Mango festival, Festival kraba, Festival kokosa…”, kaže Milica.

Razgovarajući o hrani na Guamu, Milica je sa nama podijelila jednu anegdotu koja možda i najbolje govori koliko Čamure vole meso.

“Jednog dana sam radila na laptopu u parku kada je jedna velika firma pravila proslavu na tom mjestu. Prišao mi je njihov direktor i pozvao me da se poslužim njihovom trpezom. Vidjela sam da imaju desetine jela – i sva su bila sa mesom. Kako sam ja vegan, napunila sam tanjir pirinčem. Direktor se sav unervozio i molio me da probam druge đakonije. Kada sam mu objasnila da sam vegan, on je rekao: ‘Ah, nema problema. Imamo mi piletinu’.

“Dakle, da, Čamure su vjerovatno jedini veći mesožderi od Srba”, zaključila je Milica.

Izvor: “Kurir”

Foto: Dr Milica Lepojević (Printscreen)