„Pogled u očima tog djeteta me je zaista potresao”, kaže doktor Ahmed Al Masri.

„Ne znam zašto, ali čim me je pogledalo, počeo sam da plačem.”

Bilo je to više od 30 sati nakon razornog zemljotresa u ponedjeljak i bio je iscrpljen.

On i samo još jedan doktor liječili su veliki broj povrijeđenih koji su dovođeni u njihovu bolnicu u Afrinu, gradu u sjeverozapadnoj Siriji koji kontroliše opozicija.

A onda je stigao sedmogodišnji Muhamed Agid, koji je iskopan iz ruševina svog srušenog doma.

Spasioci su ga našli kako leži pored tijela njegovog oca, koji je bio zgnječen do smrti zajedno sa njegovom majkom i braćom i sestrama.

„Po načinu na koji nas je gledao taj dječak, osjećao sam da nam vjeruje, znao je da je sada u sigurnim rukama”, priča mi doktor Masri preko Zuma.

„Ali osjećao sam i da ima mnogo snage u sebi, kao da potiskuje bol svojih povreda. Šta čini sedmogodišnje dijete toliko jakim i otpornim?”

Doktor Masri je dežurni hirurg u bolnici Al Šifa, koju podržava Sirijsko-američko medicinsko društvo (SAMS), dobrotvorna organizacija.

On kaže da je njegova bolnica primila više od 200 pacijenata u periodu neposredno posle katastrofe.

Još jedan mladi preživjeli kog su donijeli spasioci bio je osamnaestomjesečni dječak.

Doktor Masri ga je pregledao i ustanovio da je dobro.

Ali onda je shvatio da dječakovi roditelji nisu s njim.

„Odjednom sam vidio njegovog oca kako trči do njega i grli ga, jecajući i plačući”, kaže on.

„Otac mi je rekao da je ovo dijete jedino preživjelo iz čitave porodice. Ostatak porodice je ležao jedan do drugog na hodniku, svi mrtvi.”

Doktor Masri kaže da je osoblje bolnice bilo zatečeno razmjerama katastrofe, „talasima” u kojim su pacijenti odjednom pristizali.

„Nisam mogao ni da zamislim da jedan zemljotres može da načini ovoliko štete, da može da dovede do ovolikog broja pacijenata.”

Nažalost, doktor Masri je naviknut na to da ima posla sa velikim katastrofama.

Godine 2013. radio je u poljskoj bolnici kad su rakete koje su sadržale nervni gas sarin bile ispaljene na nekoliko predgrađa pod kontrolom opozicije u glavnom gradu Damasku.

Stradale su stotine ljudi, dok su hiljade njih bile povrijeđene.

„U ono vrijeme smo bili obučeni i pripremljeni, kao ljekari, na jedan takav događaj”, kaže doktor Masri.

„Uspjeli smo brzo da se organizujemo. Ali za ovaj scenario nismo bili spremni. Ova situacija je mnogo gora.”

Posle zemljotresa u ponedjeljak, on i njegove kolege u Afrinu imali su posla i sa pacijentima koji su isprva izgledali kao da su samo lakše povrijeđeni.

„Imali su povrede za koje mislite da nisu ozbiljne, a onda nekome mora da se amputira ekstremitet”, kaže on.

„Nemamo kapaciteta u našoj bolnici da reagujemo na takvu vrstu nesreće.”

„U ovim okolnostima najgore je biti doktor. Kad ne možete da spasete pacijenta ili ublažite nekome bol – to je nešto najgore što možete da osjetite.”

Dok je liječio pacijente, doktor Masri je takođe morao da se nosi sa neznanjem da li je njegova vlastita porodica bezbjedna zato što su snabdijevanje strujom i internetom bili u prekidu.

Njegovi roditelji i braća i sestre žive samo nekoliko stotina metara od bolnice, ali njegova žena i djeca žive sa druge strane granice, u južnom turskom gradu Gaziantepu, koji se nalazio blizu epicentra i takođe je bio teško pogođen u zemljotresu.

„Najgore osjećanje koje može da vas obuzme tokom takvih kriza je neznanje da li su vaša porodica i vaši najmiliji dobro.”

„Gledali smo pacijente sa dva oka – jednim da procijenimo njihove povrede, a drugim da vidimo da li je pacijent član porodice ili nije.”

Pao mu je kamen sa srca kad je njegov brat dojurio u bolnicu da uvjeri doktora Masrija da je čitava njegova porodica bezbjedna.

Takođe je usieo nakratko da se odmori u bolnici.

„Kad sam u tom trenutku legao da spavam, samo sam se onesvijestio”, kaže on.

„Bilo je trenutaka kad je neko morao da me pridržava da bih mogao da nastavim da radim.”

Doktor Masri je potom uspio da ode s posla da bi doručkovao sa porodicom.

On se nada da će na kraju moći da otputuje da vidi ženu i decu u Gazijantepu.

On kaže i da je narednog dana otišao da provjeri Muhameda i da pita sedmogodišnjaka da li ga se sjeća.

„Da, vi ste doktor koji mi je spasao život”, odgovorio je Muhamed.

Izvor: BBC na srpskom

Foto: Printscreen