Ljeta 1967. otac je rekao da idemo u Crnu Goru. U seoskoj školi iznad koje smo živjeli, stalno je vladao polumrak. Učionica sa drvenim klupama i podom namazanim nekom crnom mašću koja je smrduckala i štipala oči, bila je prazna. Otac me je doveo ispred velike karte koja je sa gornje i donje strane imala prečagu. Iznad karte je pisalo SFRJ. Zelena, žuta, smeđa, skoro crnkasta boja, velika plava površina ispod nje. I crvenkaste linije koje su vijugale po tom čudesnom crtežu. Otac mi pokaza prstom na jednu zelenkastu crtu između smeđih površina. „Mi smo ovdje“. Kliznuo je prstom do plave vijuge. „Ovo je Drina“. Potom je hitro povukao liniju do debele crne tačke. „Ovo je Beograd. Rođen si tu, u Zemunu“. Nadolje je iscrtao nevidljivu liniju preko cijele karte i zaustavio se tamo gdje je smeđa boja skoro prelazila u crnu. „To je Crna Gora“. Pokazao je kažiprstom jednu tačku, mnogo manju od one beogradske. „Ovo je Ivangrad“. Jagodica kažiprsta krenula sporo po karti kao da je miluje. „Ovo je Andrijevica. Ovo plavo, to je Lim. A ovo gore su Grudice. Tu su Dedovići“.

Noć pred polazak

Noć uoči putovanja nisam mogao da usnim. Očev zavičaj, poznat samo iz njegovih priča, pretvarao se u moju najveću životnu avanturu. Nikada nisam išao tako daleko – ako ne računam selidbu iz Srema u Bosnu koje se ne sjećam. Majka je morala da mi pročita tri bajke, na pola četvrte je zaspala. Slušao sam ukućane kako dišu i zamišljao sjutrašnje daljine. A onda me je san odnio na svojim zmajskim leđima, letio sam iznad nacrtanih krajolika, osjećajući da je let prirodan način kretanja ljudskih bića. I nikako da se domognem one tačke na karti gdje me čekaju Dedovići – san ih je pretvorio u niz likova sličnih ocu, visoka čela, svijetlih očiju.

Ujutro sam bio neispavan, ali srećan. Otac je uprtio sivi kofer na ćošku okovan zlatnim metalom, majka ceger sa projom, uputili smo se pješke prema makadamskom drumu koji je spajao Tuzlu i Zvornik. Čekali smo autobus u hladu. Najprije se u daljini podigao veliki bijeli oblak prašine, da bi iz njega iskrslo brektavo čudo. Sjeli smo na drvena sjedišta, dan je obećavao vrelinu.

Duvanska dušegupka

Satima smo se truckali, nisam se odvajao od prozora. Kraj mene su promicala sela i varoši, rijeke i pruge. Otac je zabavljao sestru pričajući o rođacima kojih je bilo bezbroj. Pažnju mi je privuklo često pojavljivanje imenice „vuk“ u tom nizu imena: Vukan, Vukašin, Vukomir, Vuk, Vukoje, Vučina, Vukota. Zamišljao sam sve te crnogorske ljude-vukove, a onda sam se sjetio da i sam potičem od jednog takvog – otac se zvao Vukman.

Iza nas je sjedio čiča sa šeširićem koji iz ćoška usana nije vadio kraću cigaretu bez filtera, koja je proizvodila gust, plavičast dim i još gušći vonj. Čim bi popušio jednu cigaretu, zabio bi balavi opušak u pepeljaru koja je otvorena i krcata zinula iz naslona sjedišta. Onda bi i odatle tinjao dim, a čiča bi već vadio sljedeću cigaretu, palidrvce bi pri paljenju zaklonio rukom kao da je negdje na vjetrometini, i zadovoljno ispustio kolut dima. On bi plutao sve do autobuskog krova, mijenjajući oblik poput duha iz crtanog filma, da bi se rasprsnuo u pramenove, prozračne od prijepodnevne sunčeve svjetlosti. Autobusi mog djetinjstva bile su duvanske dušegupke.

Majka se uzalud mrštila i okretala prema čiči, on bi je netremice gledao svojim tupim, razlivenim pogledom i klimao glavom u ritmu truckanja autobusa. I otac je u jednom trenutku posegnuo za džepom košulje, da izvadi svoju paklicu duvana, ali kod njega je majčin ubitačni pogled bio djelotvorniji, pa je izvađenu cigaretu zadjenuo za uvo, čekajući pauzu.

Čakor

Put je postao ravan. „Ovo je Mačva“, rekla je majka. Nikako da povežem onu geografsku kartu i ovo što vidim. Pored puta na prikolicama konjskih zaprega nizala su se brda lubenica. Izgleda da sam ipak zadrijemao, probudio me je majčin glas: „Stižemo u Beograd. A tamo lijevo, tu je Zemun, tamo si rođen“. Niz zgrada uz veliku rijeku i mostovi. Savski pecaroši goli do pojasa na zarđalim brodovima. Čamci, brodići, automobili.

Mora da smo preseli u drugi autobus, ali tog se drugog dijela puta slabije sjećam. Trajalo je. Ali, naravno, dobro pamtim Čakor, planinski prevoj između Metohije i Crne Gore. Autobus je bio stariji i od onog koji nas je odvezao u Beograd. Brkati šofer je motao volanom kao lud, čas na jednu čas na drugu stranu. Krivine na usponu su ponekad bile tako uske da je vozač manevrisao naprijed-nazad. Ispod stakla na koje sam priljubio lice, pojavljivala se provalija. Mnogo kasnije sam naišao na jednu od čuvenih Ničeovih misli – onu po kojoj svako ko dugo gleda ponor osjeti i da ponor gleda njega – i ta misao i slika ponora koji zuri u mene iz dubine ispod Čakora za mene su postali jedno. Sunce se nagnulo iza crnogorskih planina bojeći u narandžasto metohijsku ravnicu sve do Peći.

Most na Limu

Stižemo i već izlazimo kod trošnog mosta na Limu. Autobus je produžio dalje prema Ivangradu. Lim je hučao kroz sumrak. Nikada nisam čuo takav huk. Tamo gdje sam rastao rijeka je bila udaljena crta pod brdom na drugom kraju doline. Ravničarska, spora bosanska rijeka. A ovo što je hučalo pred nama, ovo je bila divlja snaga okolnih planina.

Daske na mostu su bile trule, a na sredini su dvije nedostajale. Kroz njih se vidjelo zelenobijelo pjenušanje vode. Ta rupa bješe veća od ljudskog koraka. Privio sam se uz majku. Otac je uzeo sestru u naručje. Onda je ubrzao korak i skočio. Dočekao se vješto i zaustavio nasred mosta. Spustio je sestru i nešto joj rekao. Onda je opet uzeo zalet i skočio prema nama dvoma. Majka je samo preplašeno rekla: „Vule?“.

Uzeo je i mene u naručje. Osjetio sam miris njegove kolonjske vode i duvana. Bilo je lijepo letjeti u očevom naručju. Spustio me do sestre. Uhvatili smo se za ruke. On se vratio nazad. Tog se trenutka sjećam. Sestra i ja na jednoj strani mosta, ispod nas hučeći Lim. A roditelji sa druge strane. Kao da smo za trenutak ostali sami na svijetu, siročići. Onda je otac uzeo majku za ruku, zajedno su, kao djeca, preskočili rupu. Vratio se još jednom, ovaj put po kofer. Pošli smo kolskim putem uzbrdo, kroz šumu.

Nebo se zamračilo, gusti, crni oblaci kovitlali su se iznad Lima, iznad krošnji i strmina. Krupna, topla kap mi pade na obraz. Cijeli klanac bljesnu neonskom svjetlošću, užarena žila sa bezbroj žilica rascijepa mastiljavo nebo. Uhvatih se za majčinu suknju, sestra tiho zacvili. Otac i majka se samo zgledaše.

Prva crnogorska noć

„Do prvih kuća je desetak minuta. Noćićemo tamo, kod kumova, pa ćemo ujutro dalje“, rekao je otac. Pješačili smo džombastim, zemljanim putem, munje su osvjetljavale šumu s obje strane, grmljavina je nalegla na dječje uši, mislio sam da džinovi cijepaju nebesa od lima.

Stigli smo na jednu zaravan. Kuća je skoro do zemlje bila pokrivena krovom sačinjenim od tamnog drveta. Otac je počeo da zaziva: „Vukooo, oooj, Vukooo!“. Sjedokosi čovjek nam otvori kapiju. Držao je petrolejku. Pod njenom svjetlošću lice mu se razudi u hiljade sitnih bora, bilo je to najstarije lice koje sam do tada vidio. Majka me je morala gurkati u kuću. Prostorija je bila velika. Na zemljanom podu su bile poređane daske, na njima slamarice. Vatra je tinjala na ognjištu. Dali su nam peškire da se obrišemo, jeli smo proje i kisjelog mlijeka iz drvenih čanaka. Bacili su cjepanicu na vatru, uskoro svjetlost ognjišta ote iz tame još troje djece i ženu u crnini. I sa njenim licem igralo se bjelasanje plamena, čas je bilo neizmjerno staro, čas pitomo, sa toplim, radoznalim očima. Ja i sestra smo legli na jednu slamaricu. Odrasli su tiho razgovarali, začuo sam i smijeh. Uskoro se sve udaljilo. San me uzeo pod svoje.

Probudio sam se usred noći. Nisu se više čuli bijesni divovi sa limenim bačvama, sve je bilo mirno. U prostoriji se ništa nije vidjelo osim majušne žiške na ognjištu koja se umorno borila protiv tame da bi se na kraju pretopila u nju. Prepoznao sam okvir prozora – druga vrsta tame, četvorougaona, sa blijedim namigivanjem zvijezda. Duboko disanje ljudi u prostoriji, blago hrkanje.

Moja prva crnogorska noć. Bockala me slama iz ležaja. Obuzela me neobjašnjiva radost, njenim toboganom opet skliznuh u dubinu sna.

Prvo crnogorsko jutro

Probudilo me kloparanje posuđa, vatra je opet gorjela, napolju je sunce obasjalo brda. Majka i sestra su sjedjele sa starcem na verandi. Otac se umivao na česmi. Brzo smo prezalogajili ovčijeg sira i tople pogače – ostaće to najljepši zalogaj u mom životu – oprostili smo se od domaćina, čija su lica na jutarnjem suncu izgledala kao muzejske slike, gospodstvena i prastara. Krenuli smo uzbrdo.

Otac je nosio flašu izvorske vode, davao nam je da popijemo po gutljaj, a dva puta nas je i umio. Šuma se prorjeđivala. Tu i tamo otac bi zastajkivao pred kućama strmih, daščanih krovova i malih prozora, iz kojih su izlazili mještani, sa svakim bi razmijenio nekoliko srdačnih riječi, grubi dlanovi su mi milovali glavu. Žene bi iznosile tacne, a na njima ledena voda u staklenim čašama i slatko.

Ni most iznad Lima koji huči, ni nevrijeme, ni noć u tuđoj kući nisu me uplašili. Radost u meni je tokom putovanja rasla, a da je nisam mogao objasniti. Svi ovi ljudi, Vukanići i Dedovići, jer tu trećih i nije bilo, umjeli su se čestito obradovati nekom svome. A prema sestri i meni – mada nas prvi put vide – imali su onu vrstu srdačnosti koju čuvaš samo za najrođenije.

Groblje Dedovića

Čuo sam zvonca na ovcama, lavež pasa i dovikivanje ljudi. Mirisalo je na svježinu, na šumu, na igru sunca i rose, na povratak nečemu zaboravljenom. Poslije dvadesetak minuta prošli smo kraj groblja iza kojeg je pukao vidik u dolinu, gdje je Lim svjetlucao, ohol i lijep, najavljujući blistav dan. Otac nas je pozvao da se okupimo na ulazu u groblje. „Ovdje su sahranjeni svi naši!“ Nabrojao je nekoliko imena – ljudi od kojih potičemo. Dedovići. Gledao sam u starije grobove sa krstačama i one svježije sa petokrakama. „Gore“, reče otac pokazujući uzvišenje koje se pretvaralo u visoravan, u prostrani balkon nad Limom, „gore vas čekaju đed i baba“.

Prošli smo kraj kuće čija veranda je završavala strminom, pa se činilo kao da je kuća zapravo gnijezdo iz kojeg može da se poleti. Ukućani su već izašli, svi su se ljubili tri puta, a otac je rekao da mu je čovjek sa urednim brčićima brat, a njegovi sinovi, već momčići – moja braća. Tu ću crnogorsku lekciju naučiti tokom vremena – tamo nema rođaka, jer su ti svi rođaci – braća i sestre.

Poleksija i Miljan

I već koračamo prema padini na koju je, kao na krilo, zasjela kamena kuća sa mrkim krovom. U susret nam je žurila pognuta ženska prilika. Ništa nisam razumio od bujice riječi i poljubaca. Ali sam odmah povjerovao tim blagim, toplim očima punim ljubavi. Baba Poleksija. Iza nje, na pragu, stajao je visok čovjek, jedva prosijed, markantnih crta lica. Čovjek na kojeg ću, poslije nekoliko decenija najviše podsjećati mještane. Đed Miljan.

Njegova radost je bila tiša, možda i dublja od one koju je neštedimice rasipala baba Leka, kako su je svi zvali. Velika livada čiji je ivica bila vidikovac prema Limu ispod kuće, a iznad nje, na uzbrdici, šuma sa izvorom. To je sve naše, pričao je otac. Miljan je ćutao. Sjedio je pred kućom na ovećem panju. Podigao me je na krilo. Za jedan trenutak, možda malo duže, ćutali smo, osjećajući zajedno mir. Trorogi Komovi su se udjenuli u plavkasti horizont. Odavde se vidi dalje i bolje nego iz ravničarskog blata. Stvari se vraćaju na svoje mjesto. Jedan Dedović koji je tu do tog susreta živio više od pola vijeka i preturio dva svjetska rata preko glave, i drugi, jedva četiri godine star, zagledan u isti horizont sa njegovog krila, rođen daleko na sjeveru, u Sremu, a potom odveden u jedno bosansko selo. Mada je dječak prvi put tu, iako prvi put vidi oca svog oca, on osjeća – a da to osjećanje ne umije da imenuje, a kamoli da razumije – dječak osjeća da se vratio kući.

Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd)

Foto: Facebook