Potresna ispovijest Cetinjanke: “Ćerkice su mislile da je rat, rekla sam im da se snima film”

“Čula sam buku i izašla na prozor sa ćerkama. Borilović se nije krio, grabio je koga će prije da ubije. Stao je ispred naše kuće, raširio ruke i dozivao mog muža, koji nije bio tu. Onda se obratio nama i povikao: ‘Izađite pi*ke, gdje ste se sakrile?’. Od straha nisam mogla da se pomjerim, nisam disala. Toliko sam bila uplašena, da se nisam sjetila ni policiju da zovem. Jedan komšija ih je ipak pozvao. Čuli su se pucnji, čas bliži, čas dalji. Djecu sam pomjerila od prozora. Razmišljala sam da li da ih uzmem za ruke i bježim, ili da ostanemo unutra”, kaže

Cetinje je ranjeno. Grad humora u jednom danu postao je mjesto tuge i bola, kažu Cetinjani, koji sa mukom u glasu, u stanju šoka i nevjerice, govore za Nova.rs.

Poznati po vicevima, šalama i smijehu, Cetinjani u protekla tri dana ne pričaju mnogo. Ulicama grada zavladala je tišina koja guši, u restoranima, kafićima, parkovima, sjede grupe ljudi, pa i ako se desi da progovore, pitaju se među sobom: „Kako je moguće da njihov grad bude mjesto najveće tragedije koja je ikada zadesila Crnu Goru?“.

„Teško mi je da govorim o žrtvama, o tragediji koja nas je sve pogodila. Sav se naježim kad pomislim na taj dan. Nemojte ništa da pitate, svi smo u šoku. Ovako nešto naš grad nije nikad doživio. Navikli smo na humor, na šalu, po tome smo poznati, a od petka smo svi u crnini. Ko nije bio na pokajanju, taj ne zna šta je muka. Ubijena su djeca, nedužna djeca“, kaže Petar, sa kojim smo razgovarali u jednom od kafića u centru grada.

Osmjeh na licu kod njega se nazire samo na pomen Nena Kaluđerovića.

“On je heroj, spasio je ko zna koliko ljudi. Da njega nije bilo, ne znamo ko bi još nastradao. Garantujem da bi 99 odsto Cetinjana sad za njega dalo život”, uvjerava nas Petar.

Nedaleko od centra, u ulici bez imena, ne dužoj od 20 metara, na pola minuta hoda od Cetinjskog manastira, desilo se masovno ubistvo, ostavljajući za sobom muk. U nekoliko kuća, čiji su žitelji preživjeli masakr i svjedočili ubistvu svojih komšija, ne čuje se glas. Tek poneko proviri na prozor, a vrata i kapije, koje su do prije nekoliko dana bile otvorene, sad su pod ključem.

Kući porodice Borilović teško je prići, jer staklo je svuda, a vazduhom se i dalje širi “miris” smrti. Razbijeni prozori i vrata, svjedoče o mučnom zločinu.

Pred vratima je pošta, koju nema više ko da preuzme, trotinet, bicikla, sve zatrpano staklom. Komšije izviruju, ali na pomen Borilovića povlače se u kuću i navlače zavjese.

“ZVALA SAM SA PROZORA U POMOĆ, DA BILO KO DOĐE, DA POMOGNE”

“Ubio nam je sav komšiluk, pet kuća je prazno”, kroz suze, drhtavim glavom kaže za Nova.rs M.J. koja je sa ćerkama, starim šest i osam godina, imala sreće da prošlog petka za dlaku izbjegne smrt.

“Čula sam buku i izašla na prozor sa ćerkama. Borilović se nije krio, grabio je koga će prije da ubije. Stao je ispred naše kuće, raširio ruke i dozivao mog muža, koji nije bio tu. Onda se obratio nama i povikao: ‘Izađite pi*ke, gdje ste se sakrile?’. Od straha nisam mogla da se pomjerim, nisam disala. Toliko sam bila uplašena, da se nisam sjetila ni policiju da zovem. Jedan komšija ih je ipak pozvao. Čuli su se pucnji, čas bliži, čas dalji. Djecu sam pomjerila od prozora. Razmišljala sam da li da ih uzmem za ruke i bježim, ili da ostanemo unutra”, kaže.

Kako kaže, najviše se plašila da će ubica razvaliti vrata, kao što je to uradio dvijema komšinicama, koje su se malo prije toga vratile sa pijace.

“Onda sam vidjela da je odjurio uz ulicu, pa se pojavio jedan policajac koji je krenuo za njim. Kasnije su ga odnijeli ranjenog. U međuvremenu se pojavio taj čovjek, Kaluđerović. On ga je ubio. Kad sam čula prve pucnje, zvala sam sa prozora u pomoć, da bilo ko dođe, da pomogne, da mi odvede djecu što dalje odavde. Tek kad su se okupili specijalci, policija i građani, izašla sam sa djecom iz kuće. Prošla sam kroz gomilu naroda, pa je stigla moja sestra i odvela nas kod nje”, u razgovoru za Nova.rs svedoči M.J. o monstruoznom danu.

“MOJE ĆERKE SU MISLILE DA SE ZARATILO”

Pucnjava je odzvanjala sat vremena.

“A u prvih pola sata nikoga nije bilo na ulicama. Jurio je sam i pucao na svakog ko se pojavio, a onda je njegov ujak potrčao za njim i nastradao. Posle pola sata pojavio se taj jedan policajac kojeg je ranio. A tek sat vremena od početka pucnjave građani su se okupili. Među njima je bio i Kaluđerovć, koji je stigao Borilovića i pucao u njega. Potom su ljekari na nosilima spustili našu komšinicu i njenu djecu. Vidjela sam ih, to je bilo nešto najstrašnije”, sjeća se M. dok pokušava da zaustavi suze.

Kao da je počeo rat.

“Moje ćerke su mislile da se zaratilo, pa sam im rekla da ne brinu, da se snima film. Međutim, tri dana kasnije, mlađa ćerka rekla mi je kako joj je žao što se sve to desilo. Djeca znaju, ne možemo ih prevariti. Žena kojoj su ubili cijelu porodicu, sina joj ranili, stigla je u sred tog užasa. Vidjela je prazna policijska kola u ulici, pa je krenula gore da vidi šta se dešava. Nikoga nije bilo da je zaustavi, da joj kaže da ne ide, i ona je stradala. Ko god mu se našao na putu ubijen je ili je ranjen. A Kaluđerović je došao da pomogne, jer se na Cetinju sve brzo pročuje. Došao je naoružan da nas spasi, a kamo sreće da su se građani brže organizovali”, kaže Mijana, koja živi u kući ispod Borilovićeve, i koja je tog kobnog dana imala sreće da je metak zaobiđe.

Podsjetimo, u petakm 12. avgusta, u popodnevnim satima, Vuk Borilović (34) ubio je iz lovačke puške 10 ljudi iz svog komšiluka, među kojima je i dvoje djece, a šestoro je ranio.

Izvor: Nova.rs

Foto: YouTube/Printscreen (Mašan Lekić Official)

 

Idi na VRH

error: Content is protected !!