Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti (61): Mimoilaženje dijaspore sa Liberalnim savezom

Rukovodstvo Liberalnog saveza je takav stav protumačilo kao izdaju i „blanko podršku Đukanoviću, koji se zalaže za obnovu SRJ”. Ova partija nije mogla prihvatiti saradnički, već isključivo naredbodavni odnos prema drugim subjektima, jer je sebi pripisivala u zaslugu osnivanje svih nezavisnih kuturnih udruženja. Bio je to trenutak izlaska iseljeničkih organizacija iz sjenke Liberalnog saveza, koji je prepustio svoju vodeću političku ulogu među iseljeništvom

Liberalni savez i njegov lider Slavko Perović uživali su nepodijeljenu podršku rukovodstva i članstva iseljeničkih društava u Americi. Slavljeni su kao prvoborci crnogorske nezavisnosti i heroji političkog pokreta otpora. Kasete sa njihovih mitinga bile su umnožavane i široko distribuirane. Poslije 1997. godine političke prilike u Crnoj Gorimsu se znatno izmijenile. Otklonom od Slobodana Miloševića, Crna Gora je zadobila povjerenje SAD. To je uticalo na raspoloženje iseljenika i drugačije gledanje na Mila Đukanovića koji je pokazivao da kreće ka nezavisnoj Crnoj Gori. Podršku takvoj politici dali su iseljenici, kao što su sa raznom mjerom nepovjerenja i rezerve učinile nezavisne suverenističke snage u Crnoj Gori. Očekivalo se da će osnažiti front borbe za nezavinost i evropski put Crne Gore. Ivo Đukanović ugledni iseljenik iz San Franciska je to formulisao „nadao sam se da će Liberalni savez ostvariti državnost Crne Gore, ali nama je primarno da se to ostvari, a ne ko će to biti”.

Branko Banjević dodjeljuje povelju dr sc. Radomiru Pavićeviću, predsjedniku Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske na Skupštini Matice crnogorske 2013. godine, desno je Marko Špadijer

Rukovodstvo Liberalnog saveza je takav stav protumačilo kao izdaju i „blanko podršku Đukanoviću, koji se zalaže za obnovu SRJ”. Ova partija nije mogla prihvatiti saradnički, već isključivo naredbodavni odnos prema drugim subjektima, jer je sebi pripisivala u zaslugu osnivanje svih nezavisnih kuturnih udruženja. Bio je to trenutak izlaska iseljeničkih organizacija iz sjenke Liberalnog saveza, koji je prepustio svoju vodeću političku ulogu među iseljeništvom.

Prilike u Crnoj Gori se odražavaju na iseljeništvo. Suverenistički nastrojeno iseljeništvonaslućuje da nova politika Vlade vodi ka nezavisnosti Crne Gore, pa toj politici i liderima daje podršku. Liberalni savez odbija da sarađuje sa Vladom i Predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem. Suverenistički blok u Crnoj Gori procjenjuje da je raspoloženje građana na strani nezavisne države i vrši pritisak na vlast da zakaže referendum. Vlast oklijeva i pod pritiskom međunarodne zajednice potpisuje Beogradski sporazum kojim se na tri godine odgađa mogućnost referenduma. To je izazvalo razočarenje, ali, srećom, nije proizvelo defetizam među pristalicama suverene Crne Gore u zemlji i među iseljenicima, što će pokazati širina podrške na referendumu 2006. godine. Stanje u zemlji i opasnosti koje su prijetile Crnoj Gori nailaze na odjek među iseljeništvom, koje nastoji da pomogne svojoj domovini, pa putem klubova ili pojedinačno, šalju novac ili izražavaju solidarnost sa političkim organizacijama koje se bore za očuvanje države Crne Gore, nacionalnih prava i osobenosti, multikulture, etničke i vjerske tolerancije.

U stalnom kontaktu sa Crnom Gorom je organizacija u SAD kojom rukovodi Blažo Sredanović i Crnogorsko društvo iz Toronta na čelu sa Vojom Rašovićem. Pored dijaspore u SAD, Kanadi i Australiji organizuju se i iseljenici u Evropi.

Milenko Šoljaga iz Ciriha, nastoji da pomogne „Monitor” štamparskom tehnikom, papirom i kompjuterima. Dragan Hajduković iz Švajcarske široko propagira potrebu da se Crna Gora proglasi ekološkom državom. Slavko Mrdović donira medicinsku opremu crnogorskim bolnicama. Razne akcije poduzimaju Danica Mijović iz Bostona i Lazar Zečević iz Holandije, a Nada i Ivan Vorotović iz Londona pišu Evropskom parlamentu o položaju Crne Gore.

Ljiljana Dufgran, predsjednica švedskog PEN centra, dovodi u Crnu Goru grupu uglednih kulturnih i političkih ličnosti iz Stokholma.

Željko Bogetić, koji kao stručnjak radi u MMF, kaže „nastojim ovdje u Vašingtonu da na više nivoa animiram američku, međunarodnu i poslovnu javnost za Crnu Goru”. On je organizovao izložbu crnogorskih slikara u Vašingtonu. Stanislav Ćano Koprivica, koji je pretežno živio u Moskvi, aktivno sudjeluje u društvenom i političkom životu Crne Gore.

Pomogao je osnivanje Rusko-crnogorskog kulturno-istorijskog centra 1996. godine, zalaže se za organizovanje skupa Crnogoraca, čiju ideju razrađuje, oslanjajući se na tradiciju Opštecrnogorskog zbora, Novica Samardžić, predsjednik Odbora za iseljenike Matice crnogorske.

Te ideje, nažalost, nijesu zaživjele. Koprivica najizdašnije materijalno pomaže „Monitor” i sve organizacije koje se bore za demokratsku i nezavisnu Crnu Goru. Pomoć iz Rusije šalju Milorad Mrvaljević, Branislav Špadijer, Ivan Stanišić, ing Sjekloća i drugi. Blažo Sredanović i Ivo Đukanović iz San Franciska ustanovili su godišnju nagradu najboljem đaku Cetinjske gimnazije.

Veliki je broj pojedinaca i udruženja iz dijaspore koji su u tom periodu na razne načine politički i humanitarno pomagali Crnu Goru.

Čak i stranci postaju solidarni sa borbom crnogorskog naroda za samostalnost.

Tako František Šistek i František Zrno osnivaju u Češkoj organizaciju „Prijatelji Crne Gore” i sa Izudinom Gušmirovićem predvode demonstracije za pravo Crne Gore u Pragu.

U periodu 1991/98. crnogorsko iseljeništvo u svijetu se organizuje, a neke zajednice u Americi i Evropi pokazuju zavidnu inicijativu kako u svojoj zemlji, tako i prema drugim crnogorskim iseljeničkim organizacijama i nastoje da sinhronizuju djelovanje. Sa njima su u stalnom kontaktu opozicione političke partije, nezavisna kulturna udruženja i mediji, kao i jedan broj nevladinih organizacija iz Crne Gore. Od strane državnih organa iz domovine u tom periodu na tu saradnju se gledalo kao na neprijateljski čin. Vlast je imala „svoje” iseljeničke organizacije koje je pomagala.

Jedan od farsičnih demonstracija takvog odnosa je skup crnogorskih iseljenika na Žabljaku avgusta 1996. godine u aranžmanu Momira Bulatovića, predsjednika Crne Gore.

Iseljenike su reprezentovali razni predstavnici klubova iz Njujorka, Detroita i Toronta, poznati kao zagovarači unitarnog koncepta uređenja Jugoslavije i ljudi koji ugađaju svakoj vlasti.

Prilike u Crnoj Gori poslije 1998. godine davale su ohrabrenja da će se organi vlasti drugačije ponašati u saradnji sa dijasporom.

Naročito se proširila nada da će suverenistička ideja od opozicione obuhvatiti široki nacionalni front.

Glavna fotografija: Marko Špadijer, Ivo Đukanović i Dragan Kujović u Njujorku, pred referendum, 2005. godina

Idi na VRH

error: Content is protected !!