Nataša Žurić je naša već dobrano afirmisana spisateljica čija je poezija, priče, eseji, objavljivana u brojnim relevantnim domaćim i inostranim književnim časopisima i portalima. Zastupljena je u nekoliko monografija, a učesnica je i više književnih skupova u Crnoj Gori i regionu. Poezija joj je prevođena na sedam jezika, što samo po sebi govori o njenom talentu i radu na književnom polju. Autorka je zbirki poezije: “Haljina od leda”, “Led i oganj”, “Ognjena zamka”, “Koštac pod sidrom”, romana “Vječnost u plamenu sna”, kao u zbirki priča “Pupčanik”.

Radnja romana “Isječak kruga” počinje dolaskom žene sa sinom u neimenovanu varošicu, čiji stanovnici obitavaju u sopstvenom svijetu učmalosti i bezidejnosti, bez snage i želje da takvo stanje promijene. To je svijet provincije u kome vlada opšta apatija i beznađe.

Nataša Žurić (Foto: Printscreen/TV 7)

„Između sela i grada, zaboravljen“, kako bi to kazao Radomir Konstantinović u svom znamenitom djelu “Filozofija palanke”, „svijet palanke nije ni selo ni grad. Duh njegov, međutim jeste duh između plemenskog, kao idejno jedinstvenog i svetskog duha, kao idealno-otvorenog“ (…) „U svijetu palanke važnije je dobro se držati ustaljenog običaja, nego biti ličnost“.

Shodno rečenoj Konstantinovićevoj konstataciji – da u palanci nije važno biti ličnost, odnosno da je preporučljivo biti neprepoznatljiv, a time, dakle, i neuočljiv, svi Natašini likovi u ovom romanu, kao, uostalom, i samo mjesto đe se radnja odvija – su bezimeni. U provinciji, đe se tako brižljivo njeguje prosječnost, đe svak svakoga poznaje i svak zna sve o drugome – i nije nužno imati ime. Zapravo, poželjno je nemati ga. Jer, živjeti u provinciji znači povinovati se prosječnosti i beznađu te sredine. Ime, kao znak individualnosti i prepoznatljivosti među mnoštvom, potrebno je onoga trenutka kada svojim postupcima, svojim djelom počnemo graditi svoje Ja, odnosno kada želimo iskoračiti iz tog začaranog palanačkog besmisla koji ostavlja pustoš u svakoj ljudskoj duši.

Glavni likovi ovoga romana su, kao što rekosmo, bezimena majka i njen sin koji se, bježeći od kontakta sa ljudima provincije u koju su netom stigli, postepeno samoizoluju u svom stanu, dokidajući vremenom sve dodire sa spoljašnjim svijetom. Paranoja sve jače obuzima majku koja nastoji da sačuva sebe i sina od nekih nepoznatih ljudi koji ih navodno proganjaju, čemu se sin pokušava suprotstaviti raciom. Zaključani u stanu, kroz čije spuštene roletne dopire tek zračak svjetlosti, majka i sin žive od pomoći svojih rođaka. „Kroz tu rupicu“, reći će sin, „prvih dana moje tame tražio sam svoj svijet… Kako sam se privikavao na tamu, tako je i taj svijet, ugledan kroz rupicu u desnom ćošku prozora, postojao samo izlomljeno parče ogledala“.

I dok majka sve dublje potanja u imaginarni svijet paranoje, tek povremeno se budeći iz tog užasa, njen sin je rastrgan između tog njenog svijeta, u koji ga ona lagano uvlači, i svijeta racionanosti, odnosno prošlosti, u kome se on nije ostvario. Treći svijet sina jeste njegovo pisanje u koje on povremeno nastoji pobjeći. No, volja sina da se izbori sa fobijama svoje majke lagano malaksava, te se postepeno prepušta njenom izopačenom svijetu, koji lagano i neumoljivo briše tragove ljudskog razuma.

„Sveo sam svoj život na kretanje kroz vrijeme, kroz istoriju, kroz zvijezde. Uništio sam čovječji izdanak u sebi. Mračan sam koliko se mrakom može nazvati sopstveni izbor otuđenja“, reći će sin, kome postaje uzaludan svaki otpor majkinom besmislu, da bi na kraju i sam počeo da halucinira što, u jednom trenutku nastupa razuma, i priznaje: „Majčina volja je gvozdena moć kojoj sam se podvrgao“.

Njihovi dani prolaze u sve češćim međusobnim sukobima, te povremenim prisjećanjima na prošle dane, na vrijeme minulih ratnih strahota i teške ekonomske krize, što je za posljedicu imalo raspad sistema vrijednosti i sveopštu društvenu hipokriziju.

Mirko Kovač u svom eseju „Vođe“, objavljenom u knjizi „Cvjetanje mase“, opisuje političko ludilo koje je bilo zahvatilo ove prostore: „Mislim da smo mi još prilično daleko od toga da je prošlost prošla. Kako je budućnost sama po sebi metafizički pojam, mi se nemamo za što hvatati, nego za ono što je prošlo. Mi nećemo nikada donijeti neki tačan sud o prošlosti, baš zato da bi je svako tumačio na svoj način i kako njemu odgovara“, kaže Kovač.

Ovaj Natašin roman možemo posmatrati i kao svojevrsnu metaforu stanja cjelokupnog društva u kome smo bili ili u kome se, možda, još uvijek nalazimo. To je sistem u kome pojedinac, nakon što je uspio da preživi vrijeme ratnih nemira i ekonomskog propadanja, u sudaru sa palanačkim duhom, konačno doživljava svoj krah, prije svega psihički, a onda i sveopšti.

U zatvorenom, samodovoljnom sistemu u kome, kao u ovoj Natašinoj priči, prodire tek zračak spoljašnje svjetlosti, neminovo se stremi ka paranoji – da su se svi urotili protiv vas. Oduprijeti se razumom snagama koje vas, poput majke u romanu „Isječak kruga“, uporno vuku da ostanete u tom izolovanom svijetu i iskoračiti u vanjski svijet krucijalni je napor, kako pojedinca, tako i cijelog društva.

Bezimeni junak ovoga psihološkog romana, sin majke, nema snage za taj ključni iskorak i neminovno i sam zapada u psihičko rastrojstvo i paranoju koje kulminaciju doživljava upravo u trenutku kada u njegovu sobu iznenada dolazi nepoznata ženska osoba koja se predstavlja kao Sloboda. Njeno ime, jedino u ovom romanu, neminovno nas asocira na riječi koje je jedna djevojka uputila našem junaku sa kojom je proveo nezaboravnu noć – „ti si moja sloboda!” To je bila noć potpunog oslobađanja od svih strahova i predrasuda za oboje. U trenutku, dakle, kada je rastrojstvo i paranoja sina dostiglo kulminaciju, niotkuda se pojavila rečena djevojka Sloboda, u kojoj on prepoznaje sopstvenu krv – što možemo simbolički tumačiti kao mogući putokaz i izlaz iz beznađa u kome se nazire fatalni ishod. Taj zračak nade, koji nam je Nataša ponudila na kraju ove svoje sumorne priče, zapravo je i svojevrsna utjeha – da se na kraju svakog beznađa, ma koliko ono bilo duboko i činjelo se bezizlaznim, ukaže prilika za novi početak.

Veselin Konjević