Promocija knjige “Vraneška legenda – predanje o Pavi i Amhetu – između istorije i legende” u Kolašinu

Sa zanosom nekog ko piše o svom zavičaju, možda pomalo zanesen i krvnom vezom s glavnom junakinjom ovoga predanja, Veselin je u knjizi marljivo sakupio i hronološki prikazao 18 verzija predanja o Pavi i Ahmetu, i kritički i temeljno ih analizirajući pretočio u vrijedan zapis koji nas i danas podsjeća, ali i opominje, koliko daleko u crnogorsku prošlost sežu korijeni međuvjerske i međunacionalne tolerancije i suživota, i koliko moramo i danas voditi računa da ih nijednim potezom ne narušimo.

To je rekao dr Aleksandar Kujović na promociji knjige “Vraneška legenda – predanje o Pavi i Amhetu – između istorije i legende”, autora Veselina Konjevića.

Sa promocije

“A priča govori o ljubavi islamiziranog vraneškog mladića Ahmet-bega Hasanbegovića, koji se vratio u svoj zavičaj i tu zatražio ruku ćerke vraneškog kneza Nikole Milikića, Pave. Pava je pristala da se uda za njega, pod uslovom da ne mijenja vjeru. Tražila je da muška djeca koju budu imali u braku, budu islamske vjere, a ženska hrišćanske. Zaljubljeni Ahmet-beg je pristao svjestan moguće cijene koju će zbog toga platiti. Brak je sklopljen i Pava u miraz donosi jedno plodno imanje. Već na prvom porođaju Pava je rodila tri sina koja dobijaju imena u skladu sa očevom vjerom – Mušo, Hasan i Daut. Kad su malo porasli, predanje kaže da su oni svoju majku svake nedjelje vodili do crkve, i ispred njenih vrata je čekali dok ona ne obavi molitvu. Na drugom porođaju Pava je preminula rodivši ćerku Anđeliju, koja je i sama malo nakon rođenja umrla. U znak velike ljubavi i poštovanja prema Pavi, Ahmet-beg je posjede koje je dobio od nje u miraz prozvao Pavino Polje. Kada je i beg napuštao ovozemaljski svijet svojim sinovima je ostavio amanet da ga pokopaju pored Pave. I danas u Pavinom polju stoje dvije nadgrobne kamene ploče jedna uz drugu, na jednoj je urezan krst, a na drugoj polumjesec”, rekao je Kujović.

On je kazao da knjiga “pripovijeda o univerzalnim vrijednostima, jednako razumljivim i u XVII i u XXI vijeku, a to su ljubav, hrabrost, privrženost, poštovanje različitosti…”

“I u tom kontekstu potpuno je nevažno da li je priča o Pavi i Ahmetu istorijski fakat ili samo legenda, to je bitno samo onima koji bi osporavanjem njene istoriografske vrijednosti da ospore te univerzalne i neprolazne vrijednosti koje priča sobom nosi. Za poruku koju ovo predanje šalje od daleko većeg značaja je da je ono nastalo i sačuvalo se u kraju vjekovima unazad prepoznatom po međuvjerskim nesuglasicama. Jer da je tom kraju, u tom vremenu, manjkalo morala i tolerancije, ne bi se ni stvarni Ahmet i Pava uzeli, ali ne bi ni mit mogao nastati i održati se sve ove vjekove. A da u tom kraju koji nosi Pavino ime, i u kom je prije tri i po vijeka nastajao ovaj primjer vrhunskog viteštva, danas nije jednostavno “progurati” priču o Pavi i Ahmetu, najbolje zna sam Veselin. Nažalost, usud sveukupne crnogorske podijeljenosti nije mimoišao ni legendu o Pavi i Ahmetu, pa će se u tom kraju i danas naći vrlo pričljivi zagovornici neke druge verzije ove legende, koji tom svojom verzijom navodno pokušavaju spasiti vraneški kraj od radikalnih islamskih hodočasnika. Pavin i Ahmetov grob definitivno treba da budu na mapi hodočasnika, ali ne ni radikalnih, ni islamskih, ni hrišćanskih, već kosmopolita koji sebe vide duhovno bogatijim u društvu osoba istog moralnog a različitog vjerskog shvatanja”, kazao je Kujović.

Neki će, dodao je, reći da je prihvatanje različitosti karakteristika ljudi kojima manjka sopstvenih uvjerenja, i da je samo u funkciji njihovog duševnog mira.

Veselin Konjević

“Mislim da ti miješaju pojmove tolerancije i ravnodušnosti. Tolerancija je, na primjer, kad živiš u Crnoj Gori, govoriš srpskim jezikom, ali prihvataš da ima i ljudi, možda i zanesenjaka, koji žele da u Crnoj Gori govore i crnogorskim jezikom. Tolerancija je kad živiš u Crnoj Gori, ideš na nedjeljnu molitvu u Srpsku pravoslavnu crkvu, ali prihvataš da možda ima i neko nerazuman ko bi u sred Crne Gore želio da se pomoli i u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, i ni najmanje se ne buniš zbog toga. A ravnodušnost je kad gledaš kako se Crnogorcu, zbog nedostatka minimuma tolerancije, u sopstvenoj državi uskraćuje pravo na svoj i jezik i crkvu… i ni najmanje se ne buniš zbog toga”.

Danas, u sveopštem narativu o šampionima demokratije, u vremenu kad se riječ demokratija solidno izlizala od pretjerane upotrebe, a oni koji je najviše rabe su, kaže Kujović, zapravo najraspoloženiji da druge izvajaju po sopstvenom kalupu, mi zapravo ne vidimo da su pravi šampioni demokratije na ovim prostorima živjeli prije tri i po vijeka.

“Tiho i nenametljivo, pod istim krovom moleći se različitim bogovima, učeći sopstveno potomstvo toleranciji, ali i ljudima oko sebe dajući primjer kako se voli i poštuje. Isto tako slabo vidimo da bi danas za ovu priču malo ko znao da nema ljudi poput Veselina, koji je održavaju, razrađuju, pretaču u prijeko potrebnu pouku cijelom društvu, danas, svjedoci smo, još više potrebnu nego prije 11 godina, kad je izašlo prvo izdanje ove knjige. I da priču o Pavi i Ahmetu ne prebacimo potpuno na teren demokratije, ovo je naravno i jedna izvanredna ljubavna priča, koja zaslužuje svoje mjesto u katalogu tragičnih ljubavi svjetske književnosti, rame uz rame s Vladimirom i Kosarom, Tristanom i Izoldom, Parisom i Helenom, Romeom i Julijom… I teško je u ovoj elegičnoj ljubavnoj priči izvagati ko je od njih dvoje pobjednik u tom nepostojećem takmičenju u toleranciji, ili možda samo više zaljubljen, da li Pava koja pristaje da da srce čovjeku druge vjere, iako joj ni u svojoj kući ničega nije manjkalo, ili Ahmet, koji kao muškarac u tom vremenu, pripadnik tada svakako brojnije religije, izaslanik moćnog osvajača, pristaje na uslove svoje drage… Da dijele i sreću i nesreću, ali i vjeru po pola. Ahmet koji je sam promijenio vjeru, ali to isto ne traži od svoje drage”.

Kujović je rekao da “ova knjiga nam od prve do posljednje stranice poručuje da Pavino i Ahmetovo prihvatanje različitosti treba da nam bude uzor kako da gledamo na ljude oko sebe, i zato ja želim Veselinu i večeras da čestitam što je ličnom upornošću popularizovao priču o Pavi i Ahmetu”.

“Što je ta priča proglašena za nematerijalno kulturno dobro ove države, što se danas i u Americi i u Kini može naći lik Pave i Ahmeta na pismu sa markicom izdatom njima u čast, što je inicirao da predanje o Pavi i Ahmetu bude zaštićeno od strane UNESKO-a kao neprolazna vrijednost univerzalnog značenja, što ćemo u Podgorici imati ulicu a na Limu most koji nosi njihovo ime, što ćemo uskoro imati pozorišnu predstavu rađenu po ovoj priči, nadam se i film jednog dana. Nadam se da će i neka škola, u nekoj multikonfesionalnoj sredini u Crnoj Gori, ponijeti ime Pave i Ahmeta, i na taj način djeci koja je pohađaju od malih nogu usaditi osjećaj neophodnosti tolerancije na različitosti i njegovanja samo univerzalnih ljudskih vrijednosti. Ta djeca od dana polaska u školu moraju da znaju da su bogatiji ako će, uz priliku da u svojoj kući slave Božić, imati i priliku da u kući svog druga iz klupe budu za Bajram. Ta djeca čim nauče čitati prve pasuse moraju u svojim čitankama čitati i o uzvišenoj ljubavi Pave i Ahmeta, i čitajući o njima biti svjesna neminovnosti pobjede morala i kosmopolitizma u svakom vremenu. Pa i ovom našem čudnom. Priča o Pavi i Ahmetu možda i može stati u jedan pasus u čitanci, možda može stati i na jednu bronzanu ploču u holu buduće osnove škole „Pava i Ahmet“, ali priči o njihovoj priči definitivno nema kraja. I ne treba da ga bude”.

Sa promocije

Kujović kaže da je njegov utisak da su Pava i Ahmet svoj novi život u Crnoj Gori počeli u XXI vijeku s knjigom Veselina Konjevića.

“I ja i Veselinu i svima nama iskreno želim da ova priča još dugo živi, i među Crnogorkama i Crnogorcima budi samo plemenite i uzvišene emocije”.

Drago mi je da sam baš ovim povodom u Kolašinu, da imam priliku da govorim na kolašinskoj promociji trećeg dopunjenog izdanja knjige ‘Vraneška legenda’ Veselina Konjevića, istoričara, publiciste i novinara, čuvara legende o Pavi i Ahmetu, čovjeka kojeg sopstveni rad može svrstati u građanina bilo kojeg mjesta u Crnoj Gori, pa tako i Kolašina. Jer i kad piše o Ahmed-begu Mušoviću rodom iz Kolašina, ali i o Krstu Zrnovom ili Ahmetu i Pavi, koji topografski nemaju veze s Kolašinom, on piše o jednoj moralnoj vertikali koju će jednako prepoznati i Kolašinac, i Novljanin, i Ulcinjanin, i Pljevljak… I koliko god različito djelovali junaci Veselinovih knjiga, živjeli u različitim vremenima i okolnostima, crnogorskog junaka Krsta Popovića, Ahmed-bega Mušovića – koji lišen bilo kakvog osjećaja mržnje pripovijeda o svom i stradanju svoga naroda, te Ahmeta i Pavu krase iste vrline – Veselin zapravo piše knjige o ljudima i pojavama čija je zajednička karakteristika moralnost”, rekao je Kujović.

Idi na VRH

error: Content is protected !!