Susreti crnogorskih iseljenika u Torontu 1990. godine, označeni kao osmi po redu, bili su posljednja smotra patriotizma i nostalgije na stari način, a ujedno i nagovještaj drugačijeg odnosa dijaspore i Crne Gore.

Susreti iseljenika u Torontu 1990. godine – s lijeva sjede princ Nikola Petrović Njegoš, arhimandrit Antonije Abramović i Marko Špadijer

Susreti su predstavljali i početak odašiljanja pluralnih poruka iz domovine. Na ovaj skup su došle dvije delegacije iz Crne Gore. Jednu je predvodio Branko Kostić, predsjednik Predsjedništva Republike Crne Gore. U njoj su bili Blagoje Lučić, Franjo Dedvukaj, Nikola Vujošević i Milan Roćen, a pratili su je brojni novinari propagandisti tekovina „AB revolucije”.

U drugoj delegaciji, koja je bila određena prije smjene crnogorskog rukovodstva, ostao je samo Marko Špadijer, kao predsjednik Republičkog savjeta za odnose s inostranstvom. Njemu su se u Torontu pridružiili arhimandrit Antonije Abramović i princ Nikola Petrović, koji je na Susrete doputovao iz Pariza. Državnu delagaciju je trebalo da predvodi Ljubiša Stanković, član redsjedništva i vođa partije reformista, ali je odlučeno da ide Kostić, na šta je reagovao Ćano Koprivica odbijanjem da putuje, iako je bio spreman da finansira troškove odlaska u Toronto KUD „Njegoš” sa Cetinja na čelu sa Savom Vučkovićem i Bobom Bogdanovićem.

Za ove susrete je bila pripremljena izložba slika i crteža crnogorskih autora, autora Milana Coka Marovića. U Toronto je stiglo oko četrdeset radova Dimitrija Popovića, Rajka Todorovića, Mihaila Jovićevića, Milije Pavićevića i Branislava Sekulića.

Dr Ljubiša Stanković na prvim parlamentarnim izborima 1990. godine

Izložba je neadekvatno prezentirana. U Torontu su podijeljeni učesnicima primjerci „Liberala” i prvog broja „Monitora” u kome je objavljen članak koji raskrinkava podaničku ulogu crnogorskog rukovodstva i posebno Branka Kostića. „Monitor” će dugo godina potom biti glavno štivo našeg iseljeništva u prekomorskim zemljama.

Kostić je u svom obraćanju iseljenicima obrazlagao prilike u zemlji, naglasio da je „došlo vrijeme da se stane na put ustašoidnoj politici”, veličao ulogu JNA i Slobodana Miloševića u „spasavanju Jugoslavije”. Organizator Susreta Branko Aleksić je u naivnoj egzaltaciji izjavio „ostaće u istoriji posjeta Branka Kostića, predsjednika Crne Gore i princa Nikole Patrovića”.

„Pobjeda” je objavila seriju članaka o jedinstvu crnogorskih iseljenika, naglašavajući da je glavna poruka susreta bila „Čuvajte nam Jugoslaviju!”, a „paralelna delegacija” optužena da „podmeće kukavičje jaje” u vidu propagandnog materijala iz Crne Gore.

Bobo Bogdanović

Grupa crnogorskih iseljenika iz Kulturnog društva u Torontu je prozrela opasnost da se pod vidom jugoslovenstva širi velikosrpstvo, pa su potpisali „izjavu” da će čuvati, braniti i njegovati „naše pravo nacionalno opredjeljenje koje je crnogorsko”.

Stanje u iseljeništvu je dobrim dijelom projekcija prilika u zemlji. Politički odnosi u domovini se reflektuju na raspoloženje i motive angažovanja iseljenika, a naročito na međusobne podjele i način komuniciranja sa domovinom. Nostalgija, rijetke posjete porodici u „starom kraju”, osjećaj otuđenosti u novoj sredini, stimulisalo je starije iseljeništvo da se okuplja u zavičajnim klubovima ili u crkvi. Prije raspada Jugoslavije samo nekoliko udruženja imalo je u nazivu odrednicu crnogorski („Njegoš” u Torontu, udruženje u Sidneju, „Crnogorsko-albansko-američko udruženje” u Njujorku). Udruženja Crnogoraca i drugih građana porijeklom iz Crne Gore živjela su jugoslovenskim duhom dok je bilo Jugoslavije, a zatim se većina udruženja raspala, a dio postao dio srpskih klubova.

Udruženja koja su okupljala iseljenike iz Crne Gore albanske i muslimanske/bošnjačke narodnosti su ostali u zavičajnim klubovima ili se povezali u šire etničke saveze.

Vrijeme će pokazati da je, pored početne zbunjenosti i dezorjentacije zbog događanja u zemlji, većina iseljenika porijeklom iz Crne Gore, ostala vezana za svoju domovinu.

Prvi broj nedjeljnika „Monitor” od 19.10.1990.

U Crnoj Gori počinje era pluralizma. Prvi višestranački izbori 1990. godine dovode na vlast pristalice politike Slobodana Miloševića. Predsjednik Matice iseljenika Crne Gore Veselin R. Đuranović zbog neslaganja sa politikom novog rukovodstva bio je prinuđen dapodnese ostavku, a ubrzo zatim Matica praktično prestaje da postoji. Kontakti sa dijasporom prepušteni su partijama. Političke partije su deklarisale principe i ciljeve svoje politike.

Demokratska partija socijalista, Narodna stranka, Socijaldemokratska partija, kao ni Liberalni savez Crne Gore, u svojim programskim dokumentima ne pominju iseljeništvo. Iako iseljeništvo nije stavio u svoje političke prioritete, Liberalni savez je od osnivanja bio povezan sa crnogorskom dijasporom. Svojim apelom iseljenicima od 5. juna 1996. godine ova partija objašnjava svoju poziciju na političkoj sceni Crne Gore i traži materijalnu pomoć.

Sa novim državnim statusom Crne Gore promijenio se i odnos njenih organa prema iseljeništvu. Crna Gora u dvočlanoj federaciji nije artikulisala svoj interes prema iseljeništvu, kao ni mnogim drugim strateškim nacionalnim pitanjima.

Iseljenici se osjećaju prepušteni sebi, njihovi klubovi i organizacije gube vezu sa domovinom, a mnogi iseljenici iz Crne Gore postaju plijen raznih nacionalističkih i vjerskih organizacija.

Stanislav Ćano Koprivica

Na teritoriji bivše federacije nastaju nezavisne države, a time pripadnici crnogorskog naroda postaju iseljenici ili etničke skupine koje tek treba da pronađu puteve održavanja svog identiteta. Crnogorci koji su u većini fanatično vjerovali u jugoslovenstvo, odjednom treba da se bore za svoj status u drugačijem okruženju.

Crnogorci nastanjeni u Hrvatskoj su se našli u posebno neprijatnoj situaciji zbog učešća sunarodnika dobrovoljaca JNA i njihove uloge u pustošenju Konavala i opsadi Dubrovnika. Morali su se ograditi od velikosrpske politike kojoj je podlegla zvanična Crna Gora, pokazati da im je ona strana i da imaju sasvim druge ciljeve. Trebalo se jasno nacionalno i antiratno identifikovati. Kako su dio života proveli u istom sistemu i u zajedničkoj državi sa svojim sugrađanima, imali su iskustva u borbi za uvažavanje crnogorskih nacionalnih posebnosti, pa su sa većom posvećenošću nastavili da se bave pitanjima crnogorske istorije, kulture, jezika, pravoslavne crkve… Crnogorci u Hrvatskoj čine respektabilnu intelektualnu skupinu, pa su mogli da taj teret ponesu i da kao pojedinci i udruženje aktivno sarađuju sa nezavisnim intelektualcima i institucijama iz Crne Gore.

To je pomoglo da se homogenizuju kao etnička zajednica, zadobiju povjerenje većinskog naroda u Hrvatskoj i dobiju šansu za njegovanje svojih nacionalnih prava.

Dimitrije Popović

U Zagrebu je osnovana Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske koja radi na čuvanju identiteta Crnogoraca i zaštite njihovih prava, upoznavanju vlastite kulturne baštine, njegovanju jezika i vjerskog života. Crnogorci koji su u Hrvatskoj imali zavidnu reputaciju, kao što su filmski stvaraoci Veljko Bulajić i Dušan Vukotić, slikar Dimitrije Popović, univerzitetski profesori Veselin Aga Simović, Ljubo Kuljača, Rade Pavićević, Dragan Lalović i drugi, istupali su u javnosti nastojeći da pokažu pravo lice demokratske i prijateljske Crne Gore. Udruženje Crnogoraca izdaje list„Facta Montenegrina”, a neumorni aktivisti Pavle Spasić i Strahinja Marović povezuju crnogorske i hrvatske nezavisne intelektualce.

Predsjednik udruženja Drago Kastratović i zamjenik Veselin-Aga Simović, zajedno sa rukovodstvom društva „Montenegro”, pokrenuli su niz akcija i uspostavili intenzivnu saradnju sa Liberalnim savezom, Crnogorskim PEN centrom, Nezavisnim knjževnicima, Odborom za obnovu crnogorske crkve, uredništvom „Monitora”, Maticom crnogorskom, Helsinškim odborom. Crnogorci iz Hrvatske su pomagali izdavanje knjiga o crnogorskom jeziku, Crnojevića štampariji, o Peroju, staroj crnogorskoj koloniji u Istri… Rad zajednice Crnogoraca Hrvatske je temeljno dokumentovan u knjizi Danila Ivezića : “Kronika NZCH 1991-2011”.

Veljko Bulajić

U većini novih država, bivših federativnih jedinica Jugoslavije došlo je do spontanog okupljanja Crnogoraca, ili građana porijeklom iz Crne Gore. U Trebinju je 28. 12. 1995. godine formirano Udruženje Crnogoraca u Hercegovini „Vuk Mićunović”. U drugoj polovini devedesetih u BIH je formirano Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka.

U Sloveniji od 1992. godine postoji Zavičajno društvo Plava i Gusinja „Izvor” i od 1998. Crnogorsko društvo „Morača” na čelu sa Čedom Đukanovićem. Jovan Radonjić je u Varaždinu osnovao društvo „Montenegro –Lovćen”.

Brojna crnogorska zajednica u Srbiji se ne oglašava, a veliki broj njenih istaknutih ličnosti negira postojanje Crnogoraca, nacionalnih, vjerskih, kulturnih i istorijskih posebnosti i potrebu obnove crnogorske države. Vrši se ubrzana asimilacja Crnogoraca i priprema pripajanja Crne Gore Srbiji. Predsjednik Koštunica će kasnije „zaprijetiti” da će na referendum o statusu Crne Gore poslati 140 hiljada građana Srbije porijeklom iz Crne Gore, kako bi onemogućio izglasavanje suverenosti.

Matica crnogorska je 1997. godine osnovala ogranak u Beogradu u namjeri da oko svog Programa okupi jedan broj Crnogoraca.

List „Facta Montenegrina“

Osnivačka skupština je pokazala da postoji znatan broj nacionalno svjesnih Crnogoraca koji se zalažu za demokratsku, samostalnu i emancipovanu Crnu Goru i ne mali broj stvaralaca srpske nacionalnosti koji ih u tome podržavaju.

Ogranak je trebalo da stvori uslove za samostalno postojanje i rad. Kako centrala nije mogla da mu pruži materijalnu pomoć, a od države Crne Gore nije dobio nikakvu podršku, djelovanje ogranka u Beogradu je presahlo.

Glavna fotografija: Branko Kostić na prvim parlamentarnim izborima 1990. godine