Priča o ropstvu stara vjekovima: Osvajanje slobode ulcinjskih „Arapa”

”Još se pamti da su crnci dovedeni u Ulcinj imali ‘rane’ na licu, po kojima se vidjelo njihovo pleme. Dva ‘reza’ označavala su gradskog stanovnika, dok je samo jedan ožiljak na licu bio znak ljudi koji su živjeli u selu. Abdula Brašnja imao je dva, a Mohamed Šurla samo jedan ožiljak na licu. Crnci bez ožiljaka na licu smatrani su nižim staležom”, stoji u zapisima Ulcinjanina Silvera Korde, kome je pra-pra-prabaka Zahra bila iz glavnog grada Sudana – Kartuma

Polovinom 19. stoljeća Musto “Arap” služio je kao mornar na gusarskom brodu “Sokoleva”. Preživio je okrutni obračun gusara na moru, ali je u Ulcinju, gdje je živio, proglašen mrtvim. Kada se napokon vratio kući, trebalo mu je dosta vremena da ubijedi majku i komšije da je on pravi Mustafa “Arapin”. Umro je u dubokoj starosti krajem toga vijeka. Imao je 124 godine…

Ulcinjska porodica (Foto: Privatna arhiva)

Kratka priča o Mustu “Arapu” uvod je u dugu istoriju o ulcinjskim crncima, koji su u malo gusarsko utočište na južnom Jadranu vjekovima ranije stizali kao djeca, koja će cijeli život posvetiti osvajanju slobode za svoja potomstva. U tome će i uspjeti, ali danas posljednjoj enklavi crnaca na ovim prostorima – prijeti nestanak…

”Još se pamti da su crnci dovedeni u Ulcinj imali ‘rane’ na licu, po kojima se vidjelo njihovo pleme. Dva ‘reza’ označavala su gradskog stanovnika, dok je samo jedan ožiljak na licu bio znak ljudi koji su živjeli u selu. Abdula Brašnja imao je dva, a Mohamed Šurla samo jedan ožiljak na licu. Crnci bez ožiljaka na licu smatrani su nižim staležom”, stoji u zapisima Ulcinjanina Silvera Korde, kome je pra-pra-prabaka Zahra bila iz glavnog grada Sudana – Kartuma.

Zapisi, na kojima ugledni novinar i publicista još radi, naslonjeni su na istraživanja antropologa, profesora Aleksandra Lopašića iz 1956. i na rad američke naučnice Paule Royster od prije pet godina.

Abdulu je u Ulcinj za vrijeme turske vladavine doveo kapetan Lito Brašnja, a Mohameda 1905. kapetan Tahir Šurdha. I Abdulin sin Rizo živio je u Ulcinju, gdje je čuvao stoku. Mohamed je umro 1948. u Štoju, kod Ulcinja. I Abdula i Rizo nosili su prezimena svojih gospodara.

Cijena jednog roba u to vrijeme bila je 20 do 30, ili čak 50 zlatnika. Korda navodi i da je roditeljsko siromaštvo takođe bilo jedan od razloga zbog kojih su roditelji prodavali djecu.

”Trgovci su obično kupovali ove crne robove u lukama Tripoli i Bengazi u Libiji, Port Saidu u Egiptu, zatim u Alžiru i Tunisu. Blizu Tripolija bilo je mjesto zvano Gryani ili Grijani, danas možda Garian, odakle su mnogi crni robovi poslati na tržnicu u Tripoli. Trgovci robljem u Tripoliju, Bengaziju i drugim mjestima, radije su kupovali crnu djecu od dvije do sedam godina u Sudanu, plaćajući ih crnim krpama – tekstilom, šećerom, čajem ili sličnom robom široke potrošnje”, navodi Korda.

Ističe lokalitet Bagirmi u blizini jezera Čad, koji se posebno pominje kao regija iz koje su crnačka djeca kupovana za tržište robova. O tome svjedoče i stihovi pjesme, koju su crnci pjevali na svojim susretima i u kojoj, kako pretpostavlja Korda, vjerovatno ima i riječi iz sudanskog jezika.

”’E ya ya yo Bagirmi nago, e ja, ja, danga nigano, e ya ya yo sema barka’. U pjesmi se upravo pominje mjesto Bagirmi, iz kojeg su crnci dovođeni u mediteranske luke. O pjesmi se više ne može ništa reći dok se ne otkrije porijeklo i značenje njenih riječi”, kaže Korda.

Riječ “Arap”, pojašnjava on, u ovom slučaju značila je rob, a ne crnac, i odnosila se na boju njihove kože, iako nisu imali nikakve veze s Arapima. Slobodni robovi među crncima imali su naziv “Arap” – kao slobodan građanin.

Korda ističe da je u radovima Lopašića i Royster bilo dosta nenamjernih grešaka i propusta.

”Posebno kod naučnice iz SAD, koja nije dobro znala istoriju ulcinjskih crnaca. Moja sestra Indira, koja živi u Kanadi, razgovarala je s njom i skrenula joj pažnju na netačnosti. Istoriju ulcinjskih crnaca najbolje je znala moja baka Bejaze, koja je umrla 1974. i koja je bila je živa enciklopedija”, kaže za “Vijesti” Korda, koji je u Švajcarskoj više od četiri decenije radio i kao sudski tumač za sve jezike ex Jugoslavije i bio predavač i savjetnik u nekim institucijama za pitanja imigranata iz bivše Jugoslavije i Albanije.

Korda priča kako su ulcinjski mornari obično brodovima odlazili na proljeće i vraćali se u svoju luku krajem ljeta ili jeseni. Često su sa sobom, navodi, dovodili crne dječake i djevojčice od dvije ili tri do šest godina.

”Neki od njih nastavili su da služe kao mornari na brodovima svojih gospodara, neki su posredovani ili su prodani bogatim ulcinjskim porodicama, koje su ih zapošljavale kao sluge u svojim domovima ili kao radnike na svojim poljima. Što je veći broj robova u vlasništvu jedne porodice bio, smatralo se da su njihov ugled i bogatstvo veći”, zapisao je Korda.

ROBOVI U MIRAZ

Crnci su obično služili kao robovi određeni broj godina, a zatim bi ih gospodari oslobađali. Bivši gospodari su im obično davali malu kuću i komad zemlje, ali i kada bi bili oslobođeni – ostajali bi pod njihovom zaštitom.

Djeca tih oslobođenih robova smatrana su slobodnim građanima.

Gazde su često davale nasljedstvo svojim robovima u posljednjim testamentima. To svjedoči da su ulcinjski crnci Ulcinjanima bili mnogo više od robova – dijelili su zajedno sve radosti i tuge.

Foto: Privatna arhiva

”Oni su služili kao mornari na brodovima svojih gospodara, na njihovim imanjima ili kao sluge u domovima. Bogati ulcinjski trgovci čak su dali neke robove u dio svog miraza djevojkama kada su se udale. Na primjer, poznato je da je baka A. Tivarija imala četiri roba kada se udala”, priča Korda.

I oslobođeni robovi radili su ili na svojim poljima, ili na brodovima kao mornari.

”Rečeno mi je da crnci ne smiju da se bave zanatom. Međutim, dvojica od njih, Guči Ruhes i Daut Kalija, bili su poznati kao kapetani i vlasnici brodova. Guči Ruhes bio je gospodar malog broda, ali je prije Prvog svjetskog rata emigrirao u Skadar gdje je i umro. Kalija je bio je vlasnik jednog od najvećih brodova u Ulcinju. Osamdesetih godina prošlog stoljeća izgorio je na svom brodu na rijeci Bojani, na izlazu iz Skadarskog jezera. Kalija je posjedovao vrlo lijepu kuću u Ulcinju koja je i danas naseljena”, zapisao je prof. Lopašić 1956. godine, a Korda prenio u svojim zapisima.

Crnci dovedeni u Ulcinj govorili su arapski, od čega su neke riječi zapamćene i sačuvane – “aš halek” – kako si, “ta bim” – pozdrav, ‘lahm” – meso, “hubz” – hljeb, “kuli” – sve, “mafiš” – nema.

Oni koji su kao djeca dovedeni, mogli su da sačuvaju nekoliko riječi, ali s vremenom bi ih i zaboravili, budući da im je u Ulcinju albanski jezik postao maternji.

Korda dodaje da su imena kapetana koji su kući doveli crne robove još poznata u Ulcinju.

Za vrijeme turske vladavine do 1887. godine, to su bili kapetani Hadžibeg Đuli, Adem Hadžimola, Hadži Alia, Hadži Mehmed Beti, Daut Sulejman Bužina, Lito Brašnja, Smail Ukošata, a za vrijeme Crne Gore do 1914. – Selim Šurdha, Tahir Šurdha, Hasan Šepeteja, Husein Bećir Aga i Jusuf Kaplanbegu.

ZA VRIJEME TURSKE VLADAVINE U ULCINJU BILO OKO 100 CRNIH PORODICA

Korda kaže da je kapetan Sulejman Bužina doveo tri crnca iz Tripolija – Aliju, Ahmeda i Omera Salju. Prva dva su imala 15, a treći 10 godina.

Kapetan Smail Ukošata doveo je 16-godišnjeg crnog roba Ibrahima Mehmeda, koji je umro 1929. godine, ali njegov sin, koji je 1956. imao više od 70 godina, i dalje je živio u Ulcinju.

Kapetan Fici doveo je crni par, Mergiana i njegovu ženu Hazize.

Mergian je uspio živjeti, kažu, 120 godina. Mergianova kći, Bibe, bila je udata za gore pomenutog Ibrahima Mehmeda Ukoshatu.

Kapetan Fici je u Ulcinj doveo i crnog arapskog roba Musu, čiji je nećak živio u Baru.

Korda kaže da je Musin nećak Sadik Arapi bio brat od tetke njegove bake Bejaze Korda.

”Kao dijete često sam bio 5-6 dana kod Sadika Arapija u Starom Baru, gdje sam se družio s njegovom djecom”, zapisao je Korda.

Nakon što je Ulcinj pripao Crnoj Gori, Hadži Beg Đuli i Hadži Mehmed Beti emigrirali su u Albaniju, odvodeći sa sobom osam, odnosno pet crnih robova.

Početkom 20. stoljeća, kapetan Šurdha doveo je iz Tripolija-Griyana (Garian) crnog roba Saida starog oko 14 godina.

U isto vrijeme i Husein Bećir Aga iz Tripolija u svoj grad doveo je crnog roba Ahmeda “Arapa”. Namjeravao je da ga usvoji, pošto nije imao djece. Ahmed je, međutim, 1910. ili godinu kasnije uspio da pobjegne sa gospodarevog broda i vrati se nazad u Afriku.

Kapetan Hasan Šepeteja 1906. doveo je kući starog roba Jusufa, koji je umro oko 1926. godine. Jusuf se oženio crnkinjom iz Ulcinja, po imenu Bude, koja je umrla 1933.

”Njen sin Ahmed živio je u Ulcinju i bio je mehaničar na solani. Poznavao sam ga i viđao kao dijete. Sjećam se da je prilikom asfaltiranja puta, tu kod današnjeg kružnog toka, vozio veliki valjak”, kaže Korda.

Za vrijeme turske vladavine u Ulcinju je bilo oko 100 crnih porodica. Međutim, poslije 1877. godine, bilo je samo njih oko 50, s isto toliko članova.

Kasnije je, prema lokalnim usmenim predanjima, zapisao je Korda, bilo oko 30 crnačkih porodica. Živjeli su u Ulcinju, u obližnjem Štoju, u Baru i u Skadru u Albaniji.

Mnogo je i onih, kaže on, koji su umrli početkom prošlog stoljeća – Kaso “Arap”, Abdul “Arap” i njegova supruga Fata, umrli su tokom Prvog svjetskog rata, zatim Avdal “Arap”, kojeg je doveo kapetan Mula Daut Hodža i mornar Jusuf Bega Ahmad, koji su došli iz Tripolija.

Mural posvećen fotografu Rizu Šurli (Foto: Privatna arhiva)

Pamte se i Husein-begova robinja Zahra, dovedena iz Aleksandrije i Amza “Arapin” iz Bara.

Korda kaže da su svi ovi ulcinjski crnci došli kao djeca u Ulcinj i nisu se sjećali prezimena svojih porodica. Zbog toga su, kaže, uzeli prezimena svojih gospodara, poput Abdule, Mohameda, lbrahima Mehmeda Ukošate ili Jusufa Šepeteja.

Crnci iz Ulcinja ženili su se samo crnkinjama iz Ulcinja, ili onim koje su dolazile brodovima. Nijesu se ženili Albankama, osim u vrlo rijetkim slučajevima.

Međutim, polovinom prošlog vijeka, zapisao je profesor Lopašič, dva crnca su se oženila bijelim djevojkama, ali su ti brakovi ostali bez potomaka.

”Tu je i slučaj crnkinje koja se udala za Albanca – njihova koža ima svjetliju nijansu. To će nesumnjivo ubrzati proces njihovog nestanka i asimilacije”, zapisao je Lopašić.

Od “pravih” crnaca, u Ulcinju su prije osam godina živjeli Mario Šurla, sin čuvenog fotografa sad pokojnog Riza, Rizova sestričina File koja se udala za Albanca Kastratija i potomci druge Rizove sestre Cele, koja se poslije rata udala za muslimana Stankovića, Fiza Nadira i Pupi.

MAKSUT ODBIO DA BUDE PERJANIK KRALJA NIKOLE

Jedan od najpoznatijih robova u to vrijeme bio je Maksut “Arap”, Jusufa Bega. Korda priča da je njegov otac doveden iz Tripolija, a Maksut je kao dijete od dvije godine prodat Bećir Jusufu iz Ulcinja. On je u početku bio rob u Ulcinju, ali ga je kasnije oslobodio njegov gospodar Bećir. Oženio se i čak uzeo konja od svog bivšeg gospodara, te je počeo da obezbjeđuje egzistenciju prevozeći robu između Ulcinja i Bara.

Na proslavi jubileja na Cetinju 1910. godine i ustoličenju knjaza Nikole za kralja Crne Gore, među gostima se isticala snažna, impozantna figura Maksuta Arapa.

”Kralj Nikola ponudio mu je mjesto jednog od svojih perjanika. Maksut je odbio tu čast, pravdajući se činjenicom da ne govori dobro lokalni jezik i da nema obuku za takvo mjesto. Osim toga, morao bi privremeno dati otkaz na poslu jer su perjanike mijenjali svaki mjesec”, piše u zapisima.

Poslije Prvog svjetskog rata, gospodar Bećir ga je odveo u Istanbul jer su mu žena i kći umrle, a on je ostao sam bez rodbine. Ulcinjske starješine još uvijek ga se jako dobro sjećaju i svi stanovnici su mu izašli na ispraćaj kada je odlazio za Istanbul. Maksuti je bio vrlo cijenjena osoba i uvijek je igrao ulogu pomirivača u slučaju svađa između ulcinjskih crnaca. U Istanbulu se njegov gazda Bećir Jusuf nije mnogo brinuo o njemu. Budući da je bio star i nesposoban za rad, vratio se u Ulcinj, gdje je i umro u oktobru 1923.

ŠERBET, LJUTE PAPRIKE I MESO NA PINJEŠU – ARAPSKOM POLJU

Ulcinjski crnci, priča Korda, sastajali su se radi proslave praznika na ravnom vrhu brda Pinješ, koje se još naziva Arapsko polje, odnosno polje Arapa. Tamo su se okupljali i slobodni robovi, ali i oni koji su još uvijek sanjali slobodu.

”Bajram je bila jedna od posebnih proslava. Pjevali su i igrali uz bubnjeve i zurlu, neku vrstu orijentalne flaute. Tokom 19. vijeka, tamo se obično okupljalo i do 300 crnaca, ne samo iz Ulcinja, već i iz okolnih područja. Oslobođeni su na gozbu donijeli ono što im je trebalo, dok su gospodari darovali svojim robovima hranu i piće”, navodi se u zapisima.

Crnci su uživali u tradicionalnim vrstama prepečenog hleba, halve i sarajlije – slatka pita napravljena od sušenog grožđa, šerbeta i brašna. Pili su šerbet, limunadu i kafu. Ta jela i pića bili su uobičajeni jelovnik Arapskog polja, ali crnci su voljeli da jedu i ljute paprike zvane ful-ful, meso i mulaki – meso na žaru s arapskim začinima. Arapsko polje, ističe Korda, bilo je poprište njihovih igara sa štapovima i janjećim kostima.

NUHU JAČI OD ČETE ŽANDARA

Korda ističe da su ulcinjski crnci bili poznati po hrabrosti, fizičkoj snazi, dobrom zdravlju i izdržljivosti. Voljeli su da se oblače kao i drugi ljudi u gradu, pokazujući bogate ukrase.

”Muškarci i žene slijedili su modu u granicama svojih mogućnosti. Iako poznati po svojoj ljubaznosti, jako su se plašili čak i kada su bili u nezgodnoj situaciji. Maksut, Bećir, Jusuf i Mohamed Šurla, na primjer, plašili su se svoje snage i povremenog bijesa. Ostalo je zapisano da je Nuho Šurla 1936. uspio da istuče grupu žandara u jednoj gostionici”, kaže Korda.

Uprkos novom okruženju i drugačijoj društvenoj atmosferi, ulcinjski crnci uspjeli su da zadrže neke svoje karakteristike, poput krotkosti, ljubavi prema muzici, ritmu i zabavi i prema porodičnom životu…

S jedne od proslava (Foto: Privatna arhiva)

Crnci Ulcinja bili su muslimani po vjeri. Njihove žene su oduvijek skrivale i još uvijek skrivaju lica i odbijale su da napuste tu naviku.

Lopašić je napisao i da su zadržali neke od zavičajnih običaja.

”Na primjer, pantalone nije bilo dozvoljeno ostavljati blizu kreveta jer bi inače vlasnik sanjao dok spava. Ovu naviku mi je ispričao Rizo Brašnja, koji ju je i sam dobio od svog oca i još uvijek je poštuje. Otac mu je nadalje rekao da se, ako želi nauditi nekoj osobi, mora pojaviti u snovima te osobe. Ako se jedna osoba pojavi u snu druge, sanjar mora samo okrenuti jastuk i tada će se i sam pojaviti u snu prethodnog i tada će ostati spokojan”, zapisao je Lopašić.

AKADEMAC IZ AMERIKE JE MARIO IZ ULCINJA

Mario Šurla, kako su “Vijesti” pisale prije osam godina, vojsku je služio u Beloj Crkvi, a potom u Beogradu. Nekada vrsni košarkaš, dobio je prekomandu, ali dok je čekao da ga pozovu, vodnik koji je bio u hodniku brzo je otrčao do pukovnika.

”Druže pukovniče, ovi s prekomandom su nešto pobrkali. Izgleda da su nam poslali akademca iz Amerike”, kazao je navodno vodnik sav zadihan.

Pukovnik je tražio da ga odmah dovedu.

”Kada sam ušao i predstavio se, počeo je da smije. Ispričao mi je šta mu je vodnik rekao. Ne mogu da se sjetim da li mi je rekao da zna Riza ili da je čuo za njega. Svejedno, nesporazum je bio riješen”, ispričao je Mario tada “Vijestima” zgodu iz vojske.

Samir Adrović

“Vijesti”

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Idi na VRH
error: Content is protected !!