Dijaspora u prošlosti i sadašnjosti (LI): Osnivanje matice iseljenika Crne Gore – veza iseljeništva i domovine

Osnivačka skupština Matice iseljenika Crne Gore održana je 19. januara 1962. godine u Titogradu, kojoj su pored delegata, prisustvovali istaknuti republički funkcioneri, Nikola Kovačević, potpredsjednik Narodne skupštine Crne Gore, Dobroslav Ćulafić, sekretar Glavnog odbora SSRN-a, Vuko Vučinić, predstavnik Izvršnog vijeća Crne Gore i mnogi drugi. Inicijativa za osnivanje Maticeiseljenika Crne Gore potekla je od revolucionara Nikole Kovačevića – Starog, koji je i sam u dužem periodu bio iseljenik u Kanadi.

Kako izvještava „Pobjeda”, referat o ciljevima i zadacima na osnivačkoj skupštini ove organizacije podnio je Milo Medigović.

„On je istakao da na svim kontinentima živi 30.000 crnogorskih iseljenika, najvećim dijelom iseljenih iz Paštrovića, Herceg Novog, Kotora i drugih primorskih mjesta, od kojih veliki broj živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Dalje je konstatovano da je bilo već krajnje vrijeme da se i u Crnoj Gori osnuje Matica iseljenika, pogotovo ako se zna da oko 7 % ukupnog broja crnogorskog stanovništva živi van granica naše države”. Na osnivačkoj skupštini Matice iseljenika Crne Gore izabrani su njeni organi, Glavni i  Nadzorni odbor, i pravilnik rada ove organizacije.

Skupština je istovremeno imenovala prvo rukovodstvo Matice iseljenika Crne Gore.

Za predsjednika je izabran Milo Medigović, za potpredsjednika Đorđije-Đoko Pejović, dok je na funkciju sekretara postavljen Vlado Đurković.

Ciljevi, područje djelatnosti i način rada Matice iseljenika Crne Gore određeni su Pravilnikom. U tom smislu Matica iseljenika Crne Gore bila je obrazovana u cilju održavanja i razvijanja rodoljubivih veza i kulturno–prosvjetne saradnje sa našim iseljenicima i njihovim organizacijama, klubovima i društvima koji se nalaze u inostranstvu, kao i obavještavanja iseljenika o životu i radu naših naroda u zemlji i informisanja naroda u zemlji o životu i radu naših iseljenika. Da bi se što uspješnije obavljao rad na ostvarivanju ciljeva i zadataka, istim aktom je predviđeno da Matica iseljenika Crne Gore može održavati veze i sarađivati sa sličnim organizacijama i društvima koja postoje u drugim republikama na teritoriji Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U članu 5 ovog Pravilnika utvrđuje se da član Matice može postati svaki građanin FNR Jugoslavije, kao i svaki iseljenik–povratnik koji radi na ostvarenju programa i ciljeva Matice, a koji nije izgubio pravo državljanstva. Članovi Matice mogu biti i razne društvene i privredne organizacije, kao i ustanove sa sjedištem na teritoriji Narodne Republike Crne Gore, kao kolektivni članovi.

Uvezivanje većeg broja različitih subjekata u ostvarivanju saradnje Matice iseljenika Crne Gore sa iseljeništvom bilo je od naročitog značaja, ako uzmemo u obzir kadrovske i materijalne kapacitete ove organizacije, koji su od njenog osnivanja bili nedostatni, što potvrđuju sačuvana akta. U cilju ostvarivanja tješnje saradnje sa iseljeništvom, Pravilnikom je bilo predviđeno da se u onim opštinama u kojima ima manje iseljenika osnuju povjereništva, a u onim koje imaju više iseljenika, odbori Matice iseljenika.

Djelatnost Matice iseljenika Crne Gore tokom prvih godina rada sporadično je bilježena u „Pobjedi”. U članku pod naslovom „U Argentini živi oko 10.000 iseljenika Crnogorskog porijekla”, ukazuje se na postojanje raznih iseljeničkih problema, ali se istovremeno konstatuje napredak u komunikaciji sa iseljenicima, što potvrđuje broj njihovih organizovanih dolazaka u domovinu. Na osnovu ovog članka saznajemo da je Matica iseljenika Crne Gore bila organizacija preko koje je distribuirana pomoć iseljenika porijeklom iz Crne Gore stanovništvu postradalom od zemljotresa u Skoplju 1963. godine.

Spominju se u tekstu konkretna lica iz iseljeništva koja su priložila novčane iznose na ime pomoći postradalim, poput Blaža Masoničića, Dušana Vuksanovića, Blaža Radovića, Vida Jovetića iz SAD-a, Mitra Androvića iz Australije i Boška Milutinovića iz Kanade.

Takođe, do izražaja je došla solidarnost naših iseljenika i prilikom zemljotresa koji je zahvatio područje Bara i Ulcinja 1968. godine, o čemu je detaljno izvještavala  ilustrovana revija „Zavičaj”, s ciljem mobilisanja iseljenika na prikupljanju pomoći za postradale.

„Pobjeda” izvještava da je od osnivanja Matice iseljenika Crne Gore uspostavljena tješnja saradnja sa iseljenicima iz Crne Gore iz svih krajeva svijeta. „Zahvaljujući tome dolazi se do novih, veoma interesantnih podataka o crnogorskoj ekonomskoj emigraciji. Kod nas se, na primjer, nije ni znalo da su među prvim iseljenicima koji su u prvoj deceniji ovog vijeka stigli u neke krajeve Argentine – bili Crnogorci, a nije se znalo ni to da u Argentini danas živi oko 10.000 ekonomskih iseljenika crnogorskog porijekla. Samo u provinciji Čako ima ih tri – četiri hiljade. Oni se pretežno bave poljoprivredom. U pomenutoj provinciji jedna kolonija naziva se „La Montenegrina”. Pored drugih udruženja jugoslovenskih iseljenika, u Argentini rade i dva jugoslovenska društva za uzajamnu pomoć – „Njegoš” i „Boka”. Zanimljivo je obavještenje da je od 250 jugoslovenskih iseljenika koji žive u gradu General Madrijagi i njegovoj okolini, velika većina crnogorskog porijekla. Oni su sakupili i poslali Skoplju 48.000 argentinskih pezosa.

Na kraju članka o Matici iseljenika Crne Gore navodi se da će ova organizacija nastaviti sa pošiljkama iseljeništvu stručnih časopisa koji se publikuju u Crnoj Gori, poput „Stvaranja” i „Istorijskih zapisa”, ali i izdanja u povodu 150-godišnjice Njegoševog rođenja. Najavljuje se štampanje novog turističkog prospekta „Crna Gora” i izrada kopija dokumentarnih filmova o Njegošu, presnimljenih na usku traku, kako bi se lakše mogli prikazivati u prostorijama iseljeničkih klubova. Da se vodilo računa o mnogim detaljima saradnje sa iseljeništvom, naročito u pogledu njegove edukacije, ukazuje činjenica da je posebna komisija Matice iseljenika Crne Gore „trebala da odabere knjige i gramofonske ploče za nove pošiljke iseljeničkim kulturnim organizacijama”.

Inače, Petar II Petrović je centralna istorijska ličnost, oko koje se bez obzira na naciju i vjeroispovijest, okupljalo iseljeništvo porijeklom iz Jugoslavije.

Matica iseljenika je 1964. godine objavila prvu, a ujedno i posljednju publikaciju pod naslovom „Crna Gora juče i danas”, gdje iz predgovora zaključujemo da je ista prevashodno namijenjena ekonomskim iseljenicima, a naročito onima koji su prije više decenija morali da napuste rodnu grudu i ne mogu sebi da predstave današnju Crnu Goru a živo se interesuju za sve ono što se ovdje zbiva. „O tome svjedoče ne samo pisma iseljenika koja stižu Matici, nego još više sve češće posjete iseljenika koji pri susretu sa današnjom Crnom Gorom nemaju dovoljno riječi da izraze svoje utiske o svemu novome što u zavičaju nalaze i onome što ovdje doživljavaju. Iz primljenih pisama i razgovora sa pojedinim iseljenicima, Maticaje shvatila da joj se kao važan zadatak postavlja izdavanje jedne ovakve knjižice koja će našim iseljenicima pružiti bar približnu sliku današnje Crne Gore”.

Knjiga je tematski podijeljena u više cjelina, obuhvata brojne društvene djelatnosti (privreda, školstvo, zdravstvo, infrastruktura i dr.), sa obiljem statističkih podataka, a tekst dokumentuju, kao prateći prilozi, razne fotografije iz svih krajeva Crne Gore. Radnim planom za 1964. godinu Matica iseljenika Crne Gore je predvidjela, između ostalog, pripremanje foto–izložbe za naše iseljenike, koja bi sadržala fotografije turističkog karaktera, kao i ona foto dokumenta koja bi svjedočila o privrednoj izgradnji i društvenom razvoju SR Crne Gore. Namjera je bila da izložbu čine četiri istovjetne foto–kolekcije sa adekvatnim tekstualnim objašnjenjima, koje bi u SAD, Kanadi, Južnoj Americi i Australiji bile izložene po nekoliko dana u onim mjestima u kojima živi veći broj jugoslovenskih iseljenika, a naročito onih iz Crne Gore.

Iako nije bilo dovoljno vremena za neki sistematičan pristup u određivanju brojnosti crnogorskog iseljeništva „Pobjeda” 1963. godine na osnovu nepotpunih podataka Matice iseljenika Crne Gore objavljuje članak „Van domovine živi oko 30.000 Crnogoraca-iseljenika”. Vjerovatno da je ovaj podatak preuzet sa osnivačke skupštine ove organizacije. Uostalom iz izvještaja sekretara Matice iseljenika Anta Slovinića zapaža se da u prvim godinama nije bilo iskustva u radu, niti su postojale institucionalne veze sa iseljenicima i njihovim organizacijama. Činjenica je da nije bilo jednostavno odrediti što je to crnogorsko iseljeništvo, imajući u vidu njegovu disperzivnost na pet kontinenata. Bilo je teško prepoznati njegovu nacionalnu posebnost u moru jugoslovenskih iseljenika, tim prije, što je već bio poodmakao proces denacionalizacije Crnogoraca i njihovog vezivanja za nekadašnji državni okvir Knjaževinu/Kraljevinu Crnu Goru. Uostalom, ne mali broj iseljenika sa crnogorskog prostora, osim u jugoslovenskim, svoje članstvo ili druge oblike saradnje ostvarivali su sa udruženjima sa srpskim predznakom, a u zavisnosti od vjerske pripadnosti, i sa hrvatskim i albanskim udruženjima.

Treba naglasiti da su se Crnogorci često nalazili na rukovodećim pozicijama jugoslovenskih iseljeničkih asocijacija, poput Petra Vukčevića, sekretara Američkog komiteta za pomoć Jugoslaviji, Boška Milutinovića, predsjednika Kanadsko–jugoslovenskog udruženja „Bratstvo i jedinstvo” ili Nikole Vrbice, predsjednika Koordinacionog odbora iseljeničkih zajednica u državi Viktorija, u Australiji.

Gubljenje identiteta kod crnogorskih iseljenika je bilo negdje uslovljeno objektivnim prilikama, prije svega, neredovnom komunikacijom sa maticom, koja se dominantno bazirala na ličnim i porodičnim vezama, a ne preko institucionalne komunikacije.

Takođe, kada govorimo o ovoj problematici ne treba izgubiti iz vida činjenicu da su naši iseljenici u takozvanim prekomorskim zemljama bili izloženi asimilacionim politikama zemalja prijema sve do početka 70–tih godina prošlog vijeka, što je u konačnici podrazumijevalo da se imigrant već u prvoj generaciji što prije i potpunije asimiluje i anglosaksonsku kulturu prihvati kao svoju.

Još većem stepenu asimilacije bili su izloženi naši iseljenici u Republici Turskoj, kojima su izmijenjena nekadašnja imena i prezimena u ličnim dokumentima, i eventualno im ostavljena mogućnost dobijanja novog prezimena po geografskoj oblasti iz koje su došli. Tek u aktu pod nazivom „Neka aktuelna pitanja rada Matice iseljenika Crne Gore” od 11. decembra 1987. godine po prvi put se govori o znatnom broju iseljenika iz Crne Gore, Muslimana iz Rožaja, Plava, Bijelog Polja i Pljevalja koji živi u Republici Turskoj, pa se konstatuje da bi i tom dijelu našeg iseljeništva trebalo posvetiti posebnu pažnju.

Još drastičniji odnos doživjelo je crnogorsko iseljeništvo u Republici Albaniji, kojem je za vrijeme režima Envera Hodže nasilno mijenjan identitet, o čemu nijesu pisale iseljeničke revije, a jedini članak odnosio se na fudbalsku utakmicu koju je odigrala nikšićka

„Sutjeska” u Elbasanu.

Od osnivanja, Matica iseljenika Crne Gore bila je suizdavač revije i kalendara „Zavičaj” sa Maticom iseljenika Srbije. Njena participacija u tom odnosu uglavnom se svodila na angažovanje recentnih imena ondašnje kulturne scene Crne Gore (Čedo Vuković, Janko Lopičić, Sreten Perović, Milorad Stojović, Sreten Asanović, Zoran Lakić i dr.), ali i uglednih novinara. Iseljeničke životne priče i njihove poruke različite sadržine dolazile su iz svih krajeva svijeta u redakciju „Pobjede “, koja ih je povremeno objavljivala.

Uglavnom je riječ o pismima namijenjenim, prije svega, domaćoj javnosti, u kojima se na apologetski način govori o dostignućima vlasti u socijalističkoj državi ili se demaskira saradnja domaćih izdajnika tj. pripadnika nekadašnjih kvislinških formacija sa prostora Jugoslavije u novim sredinama. To eksplicitno potvrđuje članak „Dragi moji zemljaci” u„Pobjedi”, gdje se prenose izvodi iz pojedinih pisama naših iseljenika. Tako, na primjer, naš iseljenik Ivan Janjević čestita vlastima na uspjesima sljedećim riječima: „Vi ste više učinili na unapređenju države i naroda nego svi kneževi, kraljevi i vladari od Nemanje do 1941. godine. Zato neka vam je hvala i čast”.

U jednom drugom pismu, iseljenik Rade S. Boreta iz Kalifornije obraća se direktno uredniku „Pobjede”, ističući da je zadovoljan ukupnim stanjem u „mojoj miloj otadžbini”, ali i kvalitetom ove novine, zbog čega prilaže pet dolara za pretplatu. Jedan je, po sopstvenom kazivanju što potvrđuje i ondašnja štampa, od brojnih iseljenika koji nijesu imali priliku da pozdrave Tita prilikom njegove posjete Sjedinjenim Američkim Državama. To je kod dijela našeg iseljeništva izazvalo ogorčenost uslijed djelovanja antidržavne političke emigracije. U tom smislu, spomenuti iseljenik sugeriše uredniku „Pobjede” da bi bio zahvalan kad bi našli malo mjesta u ovoj novini da se dobro pokažu “ovi naši izrodi koji su pobjegli iz Jugoslavije sa Talijanima, Nijemcima, pa su ovamo našli nekoliko onih starih austrofila, te su se u zajednici pridružili Andriji Artukoviću i ovdašnjim potčinili fašistima, koji su preko ovdašnjih novina napadali na predsjednika Tita. Tako se dogodilo da se predsjednik Tito razbolio i nije bio u mogućnosti posjetiti Kaliforniju, gdje ima izroda oko 75 takozvanih Srba i austrofila koji su se udružili sa ustašama pod imenom četnici. Za sada ovoliko i dosta do Vašeg odgovora. Buditi mi svi dobro i zdravo, vjerni Crnogorci, Jugosloveni. Ja sam Vam dobroželjni prijatelj”, zaključuje na kraju pisma Rade Boreta.

Prepoznajući važnost iseljeničke tematike za prilike u SR Crnoj Gori, „Pobjeda” je u nedjeljnom dodatku ovog lista „Vrijeme” tretirala pitanja od interesa za iseljenike i radnike koji su se nalazili na privremenom radu u inostranstvu, a materijal za izradu novinskih članaka obezbjeđivala je Matica iseljenika Crne Gore. Iako programom rada Matice iseljenika Crne Gore, kao i kod ostalih republičkih i pokrajinskih matica, formalno nije bila obuhvaćena djelatnost sa našim radnicima na privremenom radu u zemljama Zapadne Evrope, de facto njena djelatnost se odnosila i ona ovu kategoriju iseljeništva, o čemu svjedoče razna akta, novinski članci i službene posjete Matice. Iz postojeće dokumentacije vidi se da su predstavnici Matice iseljenika Crne Gore boravili u službenim posjetama Belgiji, Luksemburgu i Velikoj Britaniji.

Neuspješna privredna reforma iz sredine 60–tih godina prošlog vijeka u Jugoslaviji dovela je do visoke stope nezaposlenosti, što je iniciralo prvi talas jugoslovenske ekonomske emigracije prema Zapadu, koja je zadugo, nezavisno od zemlje ili kontinenta, nazivana gastarbajterska. Taj proces je u različitim intenzitetima trajao tri decenije. Odlazilo se na privremeni rad u inostranstvo, ali se taj boravak za većinu naših ljudi pretvarao u trajni.

Uglavnom je riječ o ljudima koji su poticali iz nerazvijanih krajeva i imali nizak stepen kvalifikacija. Popisom iz 1971. godine evidentirano je preko 750 hiljada jugoslovenskih građana na radu ili boravku u inostranstvu, od čega je 11 hiljada bilo iz Crne Gore. Broj građana Crne Gore na radu ili boravku u inostranstvu se povećavao. Broj ovih lica iz Crne Gore je više nego udvostručen do 1991. godine, s obzirom da ih je prema zvaničnim statističkim pokazateljima bilo 24 hiljade, sa trendom rasta zbog spajanja članova porodica radnika naradu u inostranstvu. U članku pod naslovom „Perspektive zapošljavanja mladih Crnogoraca do 1975.” objavljenom u reviji „Zavičaj” 1972. godine, navodi se da i pored blagog porasta zaposlenosti u SR Crnoj Gori, postojeća privreda još uvijek nije u stanju da apsorbuje sav radni potencijal na tržištu radne snage. To je razlog odliva radne snage iz republike na privremeni rad u inostranstvo, ali se konstatuje da je među ovom kategorijom stanovništva neznatan broj visoko stručnih radnika. Ukazuje se na prilično negativne trendove u ovoj oblasti, s obzirom „da se likvidacija nezaposlenosti ne može očekivati u dogledno vrijeme”.

Kada govorimo o našoj ekonomskoj emigraciji, čije talase možemo pratiti od početka 60–tih godina, naročito one usmjerene prema takozvanim prekomorskim zemljama, Kanadi i Australiji, zbog njihove kvalitetne državne politike prema imigraciji možemo dobiti prilično jasnu percepciju socijalne strukture naših iseljenika u tim sredinama. Tako saznajemo da su naši ekonomski migranti u ovim državama u najvećem procentu legalno ušli nateritoriju ovih država. Isto tako, na navedenim područjima preko 80 % naših iseljenika zapošljavalo se u neposrednoj proizvodnji, uglavnom u metalskoj industriji i građevinarstvu, često obavljajući najteže fizičke i slabije plaćene poslove. Do kraja 70–tih godina naši iseljenici su uglavnom bili lica bez kvalifikacija, manji broj njih je posjedovao zanatske kvalifikacije, dok se samo neznatan procenat odnosio na lica sa visokom stručnom spremom. Uprkos navedenom, veliki broj iseljenika, upornim i vrijednim radom, koji je često podrazumijevao i prekovremeni rad, u veoma kratkom periodu, uspio je da izgradi poštovanje u novim sredinama, ali i znatan individualni kapital za ondašnje prilike u Jugoslaviji.

Kapital iseljenika je imao i šire dimenzije po privredu matične zemlje, jer se iz godine u godinu povećavao devizni priliv, a jugoslovenske banke su naročito bile zainteresovane za štedne uloge naših iseljenika. To se posebno odnosilo na devizne doznake koje su redovno adresirali svojim porodicama, što je ukupno generisalo rast potrošnje kod domaćeg stanovništva. Zahvaljujući njihovim ušteđevinama, ali i transferu novih znanja i vještina, koje su naši iseljenici u međuvremenu stekli u inostranstvu, došlo je do sektorskog razvitka kod određenih privrednih grana, kao što je slučaj sa turističkim, ugostiteljskim i zanatskim djelatnostima u Jugoslaviji.

Partijski i državni organi u Jugoslaviji su sasvim objektivno procijenili da se mnogi od njih u novim sredinama mogu naći pod uticajem stare političke emigracije, zbog čega je trebalo na različitim nivoima osmisliti aktivnosti i programe, ali i informativnu djelatnost prema iseljeništvu. U tom pogledu, jedna od tih aktivnosti započeta je početkom 60–tih godina u organizaciji Matice iseljenika Srbije, Matice iseljenika Crne Gore, Matice Vojvodine i Matice iseljenika Kosova, koje su zajednički pripremale manifestaciju koja se održavala svakog jula u godini pod nazivom „Iseljenička nedelja”, kasnije preimenovana u „Susreti”.

Tokom ove manifestacije, članovima iseljeničkih klubova bio je omogućen čitav niz sadržaja, od obilaska gradova, zajedničkih druženja, prijema kod istaknutih ličnosti iz javnog i političkog života, razgledanja prirodnih i kulturnih znamenitosti, pa do smještaja na navedenim područjima, što je sve ukupno ostavljalo izvanredan utisak kod iseljenika, o čemu govore pisma iseljenika, koja su dijelom publikovana u iseljeničkim revijama.

Prva organizovana posjeta crnogorskih iseljenika iz Sjeverne Amerike domovini realizovana je 1975. godine. Usljed političke indoktrinacije pripadnici generacije iseljenika rođeni izvan matice, obazrivo su prilazili komunikaciji sa predstavnicima jugoslovenskih državnih organa.

Brojni sačuvani akti to potvrđuju, te na osnovu istih imamo uvid u neke od smjernica u radu sa ovom kategorijom naših iseljenika. Tako, na primjer, u izvještaju sa službenog boravka sekretara Matice iseljenika Srbije Jovana Grbovića dostavljenom 1967. godine Matici iseljenika Crne Gore, navodi se, između ostalog, da je prilikom njegove posjete Čikagu, SAD, ostvario kontakt sa iseljenikom Čedom Pajovićem kome su roditelji iz Crne Gore, a on se rodio se SAD-u. U izvještaju akcentuje se da su „pored ostalog, razgovarali i o razvitku Crne Gore pa je Pajović izrazio želju da mu se pošalje razni turistički informativni materijal, kao i razglednice iz što većeg broja mjesta u Crnoj Gori. Ja sam mu obećao da ćemo mu to poslati pa vam u tom smislu i pišem ovo pismo i predlažem da mu vi to pošaljete, jer je to vašoj Matici mnogo lakše da učini nego nama. Inače, Pajović je u takvom kraju Čikaga u kome ima dosta poznatih među našim iseljenicima sa kojima češće razgovara o našoj zemlji i upućuje ih da je posjećuju i održavaju što čvršće veze sa Starim krajem”.

Na kraju izvještaja napominje Matici iseljenika Crne Gore da mu sa propagandnim materijalima pošalju i propratno pismo u kojem bi ga istovremeno obavijestili „kako je i kada je došlo do današnjeg naziva Titograda, kada je ovaj grad dobio to ime kao i neke druge slične promjene jer ga to veoma interesuje”.

Usvajanjem Zakona o amnestiji 1962. godine, kao i ratifikovanjem raznih bilaternih sporazuma, prije svega u oblasti socijalnog osiguranja i drugih, između Jugoslavije  i država Zapadne Evrope, umnogome je promijenjena percepcija iseljeništva prema matičnoj zemlji.

Takođe, preko Matice iseljenika Crne Gore mnogi su iseljenici obavještavali svoj zavičaj o namjeravanim donacijama. Među sačuvanom korespondencijom, nailazimo na primjer Ilije Draškovića iz Argentine, koji je 1967. godine zavještao iznos od 85.000 argentinskih pezosa Opštini Nikšić, u cilju izgradnje škole na njenoj teritoriji. Treba naglasiti da je gotovo nemoguće sistematizovati mnogobrojne donacije iseljenika kada su u pitanju putna infrastruktura i izgradnja ili obnova javnih ili vjerskih objekata, naročito na ruralnom području. Mnoge takve donacije često puta nijesu podrazumijevale bankarske transakcije, već su donatori lično prilagali iznose u gotovom novcu u nekoj od konvertibilnih valuta.

Tokom godina povećavao se broj posjeta iseljenika ovoj organizaciji, gdje se posebno vodilo računa da ih primi predsjednik Matice ili neko drugi iz rukovodstva. To se naročito odnosilo na lica tj. građane koji su se nalazili na privremenom radu u inostranstvu, prilikom njihovih posjeta domovini za novogodišnje praznike. Za jedan broj istaknutih iseljenika, Matica iseljenika Crne Gore organizovala je obilaske značajnih kulturno–istorijskih spomenika i drugih znamenitosti na teritoriji Crne Gore. Uspostavljen je veliki broj ličnih kontakata sa iseljenicima i iseljeničkim organizacijama preko pisama, pa je Matica iseljenika Crne Gore iz godine u godinu bilježila rast poštanskih pošiljki, pogotovo novogodišnjih čestitki, koje su izrađivane po motivima iz crnogorske istorije. Sva ta korespondcija bila je pretpostavka da i Matica iseljenika Crne Gore uspostavi evidencije iseljenika i građana na privremenom radu u inostranstvu.

Da se vodilo računa o mnogim detaljima saradnje sa iseljeništvom, naročito u pogledu njegove edukacije, ukazuje činjenica da je posebna komisija Matice iseljenika Crne Gore „trebala da odabere knjige i gramofonske ploče za nove pošiljke iseljeničkim kulturnim organizacijama”. Da sve nije bilo idealno u saradnji, kako je pokušavala da predstavi ondašnja štampa, vidimo iz jednog dopisa sekretara Matice iseljenika Crne Gore Anta Slovinića, na osnovu koga dolazimo do zaključka da dio iseljenika nije bio zadovoljan pjevačima koji su iz Jugoslavije odlazili u inostranstvo u iseljeničke klubove, zbog čega se o tom problemu više puta diskutovalo na sjednicama Koordinacionog odbora Matice Jugoslavije, ali očigledno bez konkretnih rezultata.

Imajući u vidu socijalnu strukturu, naročito našu ekonomsku migraciju, ali i pojačanu potrebu najvećeg dijela iseljeništva za očuvanjem tradicije i običaja staroga kraja, uočavamo da su iseljenički klubovi prilikom proslava ili druženja preferirali interpretatore narodne muzike. Ponekad su na adrese republičkih matica iseljenika stizala negodovanja zbog poslatih neafirmisanih interpretatora narodne muzike, jer su iseljenici bili upoznati sa činjenicom da je pod nadzorom ovih organa bio i izbor pjevača, kao i obim njihovih turneja po inostranstvu.

U jednom od brojnih dopisa u kojima se tretira ova tematika, kao, na primjer, u slučaju obraćanja 1981. godine Jugoslovensko-australsko kulturno socijalnog centra republičkim maticama Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, prepoznajemo nezadovoljstvo slanjem amatera-pjevača i izborom njihovih melodija po turnejama u Australiji. Iz tog razloga od istih traže da ih ubuduće posjećuju afirmisani estradni umjetnici. Na slične dopise iseljeničkih udruženja nailazimo kada je u pitanju distribucija kvalitetnih jugoslovenskih filmova, ali i gostovanja kulturnih i prosvjetnih radnika u organizaciji matica iseljenika.

Postepenim napuštanjem unitarističkog koncepta uređenja Jugoslavije od sredine 60–tih godina otvarao se prostor za veću političku individualizaciju republika. Tako je republičko rukovodstvo Crne Gore započelo preispitivanje dotadašnjeg kulturnog modela. Tim povodom Kulturno–prosvjetna zajednica Crne Gore organizovala je januara 1968. godine simpozijum pod nazivom „Crnogorska kultura i putevi njenog razvitka”, što je bilo na fonu jačanja politike nacionalne samobitnosti Crnogoraca. Iako se o iseljeništvu nije direktno diskutovalo, u jednom od referata učesnika simpozijuma ukazano je na neadekvatne uslove za rad kulturnih djelatnika, zbog čega mnogi napuštaju Crnu Goru.

„Za naš kulturni razvitak od posebnog su značaja čvršće povezivanje i tješnja saradnja sa umjetnicima Crnogorcima koji žive van Crne Gore. Njihov doprinos je dragocjen za našu kulturu. Često se kod nas postavlja pitanje: šta treba uraditi da ne odlaze iz Crne Gore pojedini pisci, slikari. Može se mnogo uraditi stvaranjem boljih materijalnih uslova i većom brigom o umjetnicima i njihovom stvaralaštvu”.

Međutim, koncept simpozijuma, a naročito pomen crnogorske kulture, ne samo da je izazvao polemike u domaćoj javnosti, nego su negativne reakcije na predmetnu temu zabilježene i u pojedinim novinama čiji su izdavači bile organizacije antidržavne emigracije u Kanadi. To saznajemo na osnovu dopisa od 27. maja 1968. godine sekretara Matice iseljenika Anta Slovinića dostavljenom našem uglednom iseljeniku iz Kanade Vojislavu Rašoviću. Izražavajući u dopisu zahvalnost u ime Matice iseljenika na saradnji i na pružanju mnogih obavještenja o stanju u našem iseljeništvu, između ostalog, i na dostavljenom novinskom članku iz Kanade, sekretar Matice iseljenika daje sljedeći osvrt: „O simpozijumu o kulturi, održanom u Titogradu i o pomoći koju od nas tražite da bi se reagovalo na njihove sramotne istupe u štampi, mi smo o tome već nešto razgovarali ali ćemo na prvom sastanku našeg Izvršnog odbora o tome detaljnije raspravljati i donijeti neku odluku kako da Vam se pomogne. Nastojaćemo da sastanak održimo do kraja ovog ili početka idućeg mjeseca. Budite, međutim, uvjereni da i mi smatramo potrebnim da vam se pruži pomoć u akcijama protiv izdajničkih grupa”.

O takvim problemima, koji nijesu bili izolovani slučajevi,raspravljalo se na redovnoj Skupštini Maticeiseljenika Crne Gore 1970. godine. Ukazano je na postojanje značajnih problema koje jekontinuirano stvarala ratna emigracija prema starom i novom ekonomsko iseljeništvu. Predmetni dopis eksplicitno pokazuje da su lojalni i aktivni iseljenici mogli zbog svojih stajališta prema SFR Jugoslaviji u inostranstvu doći u konfrontaciju sa udruženjima koja su programski njegovala i propagirala ideologiju poraženih snaga iz Drugog svjetskog rata.

Metode napada nijesu se završavale samo na tendencioznim novinskim člancima ili ostrašćenim brošurama i knjigama, već su se u radu takve emigracije podrazumijevali i fizički napadi na istaknute iseljenike, uključujući bacanje bombi na jugoslovenska  diplomatsko-konzularna predstavništva, odnosno, pokušaj atentata bilo na diplomatsko osoblje ili jugoslovenske državne predstavnike prilikom njihovih posjeta inostranstvu (na primjer, u međunarodnim razmjerama osuđen je zločin pripadnika ustaškog pokreta povodom ubistva ambasadora Vladimira Rolovića).

O karakteru neprijateljske emigracije svjedoče brojne depeše naše diplomatsko–konzularne službe, između ostalih i ona, Generalnog konzulata u Sidneju (str.pov.br4/51-3645 od 16.11.1979.g.), u kojoj se navodi da pojedni ekstremisti iz redova četničke organizacije lažnim dojavama o podmentutim bombama ometaju Crnogorsko iseljeničko društvo „Njegoš” iz Sidneja u prikupljanju pomoći za postradalo crnogorsko primorje u zemljotresu 1979. godine.

Treba napomenuti da su Crnogorci i drugi iseljenici sa crnogorskog prostora sve do početka 70–tih godina prošlog vijeka dominatno bili uključeni u rad jugoslovenskih udruženja. Značajnom broju njih pripadaju velike zasluge za unapređenje ukupnih odnosa u iseljeništvu, ali i u razvoju diplomatsko–konzularne mreže socijalističke Jugoslavije.

Nije jednostavno iz plejade zaslužnih crnogorskih iseljenika izdvojiti pojedince, mada ličnosti poput Petra Vukčevića, Marka Kuljače, Boška Milutinovića, Aleksandra Hajdukovića, Petra Šerovića, Sava Radulovića, Vladislava Tomovića, Ljuba Vujovića i drugih, zasigurno predstavljaju nezaobilazna imena u dosad publikovanoj literaturi o iseljeništvu sa prostora Crne Gore.

Uprkos uspostavljenim institucionalnim vezama sa crnogorskim iseljeništvom, dolazimo do zaključka, a na što ukazuje Izvještaj o radu Matice iseljenika Crne Gore za 1971. godinu, dakle na kraju prve decenijenjenog djelovanja, o postojanju kontinuiranog deficita materijalnih sredstava za realizaciju programskih zadataka. Dodijeljena budžetska sredstva uglavnom nijesu bila dovoljna, pa iz gore spomenutog izvještaja vidimo kojim se republičkim i saveznim organima obraćala Matica iseljenika Crne Gore za nedostajuća sredstva, od Republičkih fondova, preko Izvršnog vijeća SR Crne Gore, pa do Komiteta Saveznog izvršnog vijeća za pitanja migracija, s tim da Matica iseljenika Crne Gore od 1972. godine više nije mogla očekivati sredstva od ovog saveznog organa usljed izmjena u finansiranju Federacije.

Matica iseljenika Crne Gore ni za deceniju rada nije uspjela da publikuje zaseban almanah–kalendar, objašavajući ovu nerealizovanu, a najavljenu aktivnost činjenicom da je u 1971. godini došlo do osjetnog povećanja cijena štamparskih usluga, pa je taj projekat odložen za neki naredni period.

Iz predmetnog izvještaja jasno proizilazi da i pored javne podrške od strane najviših predstavnika republičke vlasti, ova organizacija, tj. njeno rukovodstvo, od osnivanja, nije obavila niti jednu samostalnu službenu posjetu našim iseljenicima zbog nedostatka budžetskih sredstava. Naši iseljenici iz Kanade su izričito tražili da ih posjete predstavnici Matice iseljenika Crne Gore, ali to nije urađeno, iako su druge republičke matice redovnoobilazile svoje iseljeništvo. Tako je Matica iseljenika Srbije službeno obavijestila Maticu iseljenika Crne Gore da zajedno posjete iseljenike u Australiji.

Međutim, Matica iseljenika Crne Gore nije imala svog predstavnika u Australiji, pa je ovlastila predstavnika Matice iseljenika Srbije, da kod tamošnjih iseljenika iz Crne Gore nastupa u ime Matice iseljenika Crne Gore. Isto tako, Matica iseljenika Crne Gore ovlastila je predsjednika Matice iseljenika Beograda da je zastupa u Kanadi.

Samo je sekretar Matice iseljenika Crne Gore Vicko Vučetić u okviru jedne šire delegacije jugoslovenskih matica 1975. godine boravio u zemljama Latinske Amerike

i SAD-a, kada je i realizovana posjeta provinciji Ćako u Argentini, u kojoj se nalazila najveća naseobina Crnogoraca na tlu ovog kontinenta. Važno je napomenuti da je Matica iseljenika Crne Gore uputila javni poziv ostalim republičkim maticama da u interesu ukupnog iseljeništva i izvršavanja postavljenih zadataka treba dijelom izmijeniti koncepciju rada politike prema iseljeništvu, odnosno utemeljiti je i po regionalnoj osnovi, navodeći konkretan primjer istorijske bliskosti i upućenosti iseljenika porijeklom iz Boke Kotorske, Dalmacije i Hercegovine (intervju predsjednika Mihaila Šara Brajovića reviji „Zavičaj” 1972.).

Ipak, u istom izvještaju se navodi da su 1971. godine, prilikom službenog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, predsjednik Skupštine SR Crne Gore Vidoje Žarković i predsjednik Izvršnog vijeća Žarko Bulajić imali veći broj susreta sa našim iseljenicima, te se u direktim razgovorima upoznali sa njihovim problemima i potrebama. Nakon povratka iz inostranstva, Vidoje Žarković je primio rukovodstvo Matice iseljenika Crne Gore. Prenio je svoja zapažanja o iseljeništvu, gdje se osvrnuo na djelatnost ove organizacije, pri čemu je predočio određene kritičke stavove koje je dobio od naših iseljenika iz Kanade, u pogledu ažurnosti dostavljanja materijala neophodnih za rad (npr. narodne nošnje i sl.) iseljeničkim klubovima. Na tom sastanku je ocijenjeno da je neposredna i redovna komunikacija neizostavna za uspješnost rada Matice iseljenika Crne Gore, jer se na takav način republički organi bolje upoznaju sa iseljeničkom problematikom, što je istovremeno podrazumijevalo uvažavanje potreba i jačanje ukupnih kapaciteta Matice iseljenika Crne Gore.

U izvještaju se dalje konstatuje da se saradnja Matice iseljenika Crne Gore kontinuirano odvijala sa drugim republičkim maticama isključivo preko Koordinacionog odbora. Kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu, posebno je aposrofirana konkretna saradnja i veći broj zajedničkih projekata sa Maticom iseljenika Srbije. Jedna od najavljenih akcija sa Maticom iseljenika Srbije odnosila se na zajednički doček i program boravka na proslavi Manastira Ostrog 12. maja 1971. godine, kada se očekivao dolazak veće grupe iseljenika iz Čikaga, SAD. Međutim, iz nepoznatih razloga izostala je spomenuta posjeta iseljenika, pa su obije matice odlučile da se izradi kratkometražni dokumentarni film o toj proslavi i širem kulturno-istorijskom značenju Ostroga. Navedeno je da će se film uputiti svim iseljeničkim udruženjima „sa prioritetnim ciljem suzbijanja neprijateljske propagande, naročito po pitanju odnosa crkve i države u našoj zemlji”. Inače, u „Zavičaju” objavljen je članak „Trista godina predstavljenja Sv.Vasilija Ostroškog”, koji govori o velikoj svečanosti, koju su zajednički obilježile crkvene i svjetovne vlasti.

Kako je dugi niz godina, kako domaćoj javnosti, tako i kod iseljenika, najavljivan završetak kapitalnog projekta pruga Beograd–Bar za 1972. godinu, redovno su Matica iseljenika Crne Gore i Matica iseljenika Srbije organizovale zajedničke izlete iseljenicima „Trasom pruge Beograd–Bar”, u okviru programa „Iseljeničke nedelje”, koja se obično održavala svake godine u julu mjesecu.

Zbog hroničnog nedostatka sredstava za završetak spomenutog kapitalnog projekta, sa Maticom iseljenika Srbije, te odborima matice za Vojvodinu, Kosovo i Beograd, Matica iseljenika Crne Gore je postigla dogovor o preduzimanju mjera za sakupljanje priloga i upisa iseljeničkog zajma za dovršenje pruge Beograd–Bar i luke u Baru.

Transformacija savezne države nakon donošenja Ustava SFR Jugoslavije iz 1974. godine, stvorila je pretpostavke republičkim maticama iseljenika da prilikom boravka u inostranstvu mogu nastupati isključivo kao predstavnici svoje republike i kontaktirati samo sa klubovima i društvima svoje nacionalnosti.

Kako Matica iseljenika Crne Gore nije samostalno obavljala u tom obimu povjerenu djelatnost, ona je na sjednicama  Koordinacionog odbora matica iseljenika Jugoslavije problematizovala takvo ponašenje ostalih republičkih matica, jer je smatrala da je suprotno principima ravnopravnosti i da se takvim načinom otvara mogućnost širenja propagande među iseljeništvom, kako navodno u Jugoslaviji nema jedinstva. Matica iseljenika Crne Gore je ostala na izvornim stanovištima da republičke matice ne treba strogo da vode računa o tome iz koje republike i kojoj nacionalnosti pripada iseljeništvo.

Međutim, praksa je pokazala da su republičke matice iseljenika sve manje insistirale na jugoslovenskoj platformi, što Matici iseljenika nije odgovaralo, s obzirom da crnogorsko iseljeništvo nije bilo toliko brojno u odnosu na druge južnoslovenske nacije, niti je ono bilo grupisano po određenim oblastima, a istovremeno je tijesno bilo povezano sa iseljenicima iz ostalih jugoslovenskih republika.

Osnivanje udruženja iseljenika sa crnogorskog prostora tokom 70–tih godina, otvorilo je mogućnost Matici iseljenika Crne Gore za dodatnu društvenu afirmaciju, na način što je za najveća jugoslovenska državna priznanja predlagala novoosnovana udruženja i istaknute iseljenike republičkim, odnosno saveznim organima. Međutim, kako se vidi iz sačuvane dokumentacije to nije išlo tako jednostavno, ne samo usljed složene procedure, nego i visoko postavljenih prijedloga za dodjelu Ordena bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem.

Za takvu vrstu odlikovanja Matica iseljenika Crne Gore je 1979. godine predložila predsjedniku SR Crne Gore, odnosno nadležnoj Komisiji za odlikovanja, da se odlikuju sljedeća iseljenička udruženja i iseljenici, i to: 1) Udruženje iseljenika „Crna Gora“, Toronto Kanada; 2) Crnogorski klub „Lovćen“, Detroit SAD; 3) Fudbalski klub „Besa“, Detroit SAD; 4) Šarčević Rada Vladimir, SAD i 5) Vukčević Mila Petar, Njujork, SAD. Iz postojeće dokumentacije Matice iseljenika Crne Gore možemo zaključiti da je jedan od navedenih kandidata, Vladimir Šarčević, već ranije bio predloženza isto odlikovanje.

Važno je napomenuti da nije bilo dovoljno da republička ili pokrajinska matica iseljenika uputi obražloženi prijedlog za dodjelu takvog priznanja, kao i da isti usvoji komisija republičkih ili pokrajinskih predsjedništava, već je od bitnog značenja bilo mišljenje nadležnog diplomatsko–konzularnog predstavništva, pri čemu je SSIP – Uprava za iseljeništvo i emigraciju predstavljala konačnu instancu koja je pripremala i obrađivala prijedlog Predsjedništvu SFRJ za dodjelu najviših državnih odlikovanja, poput Ordena bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem.

Prateći akta iz predmetnog postupka iz 1979. godine, saznajemo da prijedlog Matice iseljenika nije pozitivno riješen kada su u pitanju gorespomenuta udruženja. Iz formalnih razloga prema kriterijumima Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, ista nijesu zadovoljavala ili ispunjavala odredbe kriterijuma, jer je istim bilo predviđeno da se organizacije iseljenika mogu odlikovati za svoj redovan rad tek sa 25 godina postojanja, a u izuzetnim prilikama i nešto ranije. Kako su republičke i pokrajinske matice dostavljale prijedloge kojima se tražilo odlikovanje većeg broja iseljenika i njihovih udruženja, Savezni sekretarijat za inostrane poslove je dopisom obavijestio komisije za odlikovanja predsjedništva republika i pokrajina, da ordeni koje dodjeljuje najviše državno tijelo Jugoslavije ima veliku moralnopolitičku težinu u zemlji i inostranstvu, zbog čega predlaže da svaka matica iseljenika nagradi doprinos iseljenika i njihovih  druženja, odnosno njihov rad valorizuje putem priznanja, kao što su povelje, plakete i zahvalnice. Po tim instrukcijama Matica iseljenika Crne Gore je postupala u narednom periodu, a Ordenom sa srebrnim vijencem naknadno su 1981. godine odlikovani Ljubo Mijač i Vojislav Rašović.

Da Matica iseljenika Crne Gore nije samostalno mogla realizovati iole ozbiljniji projekat, svjedoči činjenica da ova organizacija nakon dvije decenije rada nije imala stalno sjedište u Titogradu, iako je bar deklarativno dobijala podršku vlasti. U jednom od  sačuvanih dopisa 09.02.1981. godine predsjednika Matice iseljenika Mihaila Šara Brajovića, jasno su akcentovani problemi u radu ove organizacije, naročito rješevanja pitanja poslovnih prostorija. „Problem poslovnog prostora za rad Matice iseljenika Crne Gore do sada nije riješen, jer gotovo od svog osnivanja Matica posluje u zakupljenim prostorijama. Sadašnji vlasnik ZOIL „Lovćen“ još prije više godina zahtijevao je raskid ugovora o zakupu, tako da se već duže vremena nalazimo pod sudskim otkazom. Inače, dvije prostorije u kojima je Matica smještena ne dozvoljavaju ni sadašnje potrebe za normalan rad ove organizacije. Kao primjer ističemo, da predsjednik Matice iseljenika Crne Gore nema posebne prostorije za rad i prijem iseljenika, što je jedinstven slučaj u SFR Jugoslaviji, ne samo u sjedištima republičkih i pokrajinskih, već i mnogih drugih gradskih odnosno regionalnih odbora matica iseljenika“.

U istom dopisu navodi se da s obzirom na proširenu djelatnost Matice iseljenika od kraja 1980. godine za „normalan rad bio bi neophodan poslovni prostor od najmanje 120 – 150m2 korisne površine, tj. pet do šest kancelarija sa odgovarajućima pomoćnim prostorijama. Tako, sada pored redovnih poslova održavanja veza i saradnje sa iseljeništvom koji se sve više proširuju i brojčano i sadržajno, u okviru redovne djelatnosti Matice radi i Redakcija revije „Susreti“, koja osim dva stalno zaposlena ima i veliki broj spoljnih saradnika. Na kraju dopisa, predsjednik Matice iseljenika Crne Gore konstatuje da su se više puta obraćali najvišim republičkim organima, od Izvršnog vijeća SR Crne Gore, Republičke konferencije SSRN Crne Gore do drugih institucija i državnihorgana, zbog čega za navedene potrebe traže pomoć u rješavanju ovog dugogodišnjeg problema i od Skupštine Opštine Titograd.

Treba ukazati da je Matica iseljenika Crne Gore bez obzira na ograničenost materijalnih kapaciteta koji su ograničavali njenu djelatnost, predanim radom njenih predsjednika Mila Medigovića, potom Mihaila Šara Brajovića, kao i njenih sekretara Anta Slovinića i Vicka Vučetića, neupitno ostvarila funkciju zbog koje je osnovana. Postala je kredibilna organizacija s obzirom da su joj pristizala pisma ne samo crnogorskih iseljenika i njihovih udruženja. Obraćanja su bila različite sadržine, od čestitki, kritika, zahtjeva za pomoć u pogledu rješevanja nekih statusnih problema u matičnoj zemlji, pa do molbi za uspostavljanjedavno pokidanih porodičnih veza.

Među brojnom korespondencijom treba izdvojiti jedno pismo adresirano 1981. godine na Maticu iseljenika Crne Gore, koje predstavlja živo svjedočanstvo o životu i radu Crnogoraca u Boliviji, a čiji autor nije crnogorski iseljenik, te u nedostatku adekvatnih istraživanja ono jeste prvorazredni izvor za dalje proučavanje našeg iseljeništva na tom području. To je razlog što obraćanje Venancija Štambuka iz Kočabambe u Boliviji prenosimo integralno.

Već nekoliko godina primam od vas, godišnju čestitku, na čemu vam najiskrenije zahvaljujem, ali sam i znatiželjan i htio bih znati od kuda imate moju adresu. Ja sam stari iseljenik. Rođen sam 12. maja 1902. god. u Vrboskoj na otoku Hvaru, dakle ulazim u 79 godinu života. Iselio sam 1928. godine god. Znači tu sam u Boliviji već 52 godine a nisam se vraćao u domovinu. Crnogorski iseljenici uvijek su mi bili iskreni prijatelji i sa njima drugujem. Inače mi vani nastupamo kao Jugosloveni i tuđi nas svijet pod tim imenom poznaje. Naše Jugoslavensko Pripomoćno Društvo ovdje, osnovano 1934. god. brojilo je među svojim utemeljiteljima i nekoliko Crnogoraca, a među istaknutijim članovima navađam: Jovu i Cvetka Petričevića, Krstu Otaševića, Krstu Pejovića, pored drugih. Ja sam bio prvi tajnik toga društva, koje još uvijek postoji. Svakim danom naših je iseljenika manje. Svi smo mi stari. Sada je tamo Amerika, te mlađi ne dolaze. Ako to bude tako slijedilo, za 20 idućih godina ostati će samo naši potomci. Crnogorski iseljenici u Boliviji, poznati su kao poduzetnici na izgradnji puteva, mostovai željezničkih pruga. Oni su bili pioniri u ostvarenju kopnenih veza ove prostrane zemlje. Može se ustvrditi, bez laganja, da do pred 30 godina, nije izgrađen ni jedan kilometar ceste ni željezničke pruge u Boliviji, gdje naši Crnogorci nisu svojim radom sudjelovali. Oni su pomogli da vežu pacifički okean željezničkom prugom sa visokoravnim predjelima Bolivije, koja se nalazi na nadmorskoj visini od 3,000 do 3,500 nadmorske visine i oni su sarađivali, da se ta visoka ravnina veže sa blagim i bogatim uvalama Kočambame, Sukrea i La Paza, te sa nepregledivim ravnicama džungle i pašnjaka bolivijanskog amazonskog sliva Benia, prašumama Santa Kruza a i sudjelovali su u prodiranju na tropična petrolejska polja Velikog Čaka. Težak je to život u logorima i na nadmorskoj visini od preko 3,000 metara. U mnogim slučajevima osamljen, bez dobrih veza i sa minimalnim sredstvima sa opstanak. Ovaj naporni život, Crnogorac je znao da uzdrži i da doprinosi svoj dio napretku i civilizaciji ove zemlje. On je tu došao, kao i mi ostali, „trbuhom za kruhom” i ako je imao uspjeha, ima to da zahvali svojoj rasnoj uzdržljivosti i fizičkoj sposobnosti. Ali pored ovih odlika ima drugo koje je potrebno posebno istaknuti i kome se trebamo diviti. Crnogorac ostavlja za sobom potomke koji govore njegovim maternjim jezikom. Uključivo i naši Crnogorci koji su se bračili Bolivijankama, znali su da nauče svoje žene da govore našim jezikom a isto tako i svoju djecu te se u njihovim kućama samo čuje naša riječ. Poznajem nekoliko tih žena, koje govore našim jezikom čistije nego mnogi naši otočani, koji govore čakavštinom. Kao građevinski poduzetnici, mnogi od njih uspjeli su da dođu do blagostanja. Napominjem kao primjer: Cvetka Petričević, Ramona Dabetić, Andrija Ražnatović, Krsta Pejović, Andrija Zelić pored nekoliko drugih. Ostaše vjerni lozinki iz starog kraja: „Sve za obraz a obraz ni zašto“, uvijek ističu i ponose se na svoje porijeklo i ne prave ono što bi to sramotilo. Domovinu nisu nikada zaboravili i uvijek su prednjačili kad se je od njih zatražila ekonomska ili moralna pomoćnašoj zemlji ili njezim ustanovama van zemlje. Aktivno sudjeluju u svim našim društvima iinstitucijama. Poslijeratnu političku emigraciju odbili su i uvijek bili svijesni da samo „bratstvo i jedinstvo“ može da zadovolji političke težnje i blagostanje naših naroda. Eto, htio sam iskoristiti ovu vezu sa vama i obavijestiti o stanju naših zemljaka u ovoj zemlji, a u prvom redu Crnogoraca, jer mislim da vas to zanima, ali ne bi htio da vam smetam, u kojem slučaju molim da me izvinite. Već sam rekao da sam star. Bavim se trgovinom a moj hobi je radio-amaterstvo. Imam 163 radio veze sa raznim stanicama amatera naše zemlje ali crnogorske amatere nisam nikada slušao. Izgleda mi da nisu mnogo aktivni. Za moj rad na radio-amaterstvu, ovdašnji mjesni načelnik u prisustvu predsjednikaove republike odlikovao me je srebrnom medaljom i diplomom i dao mi je časni naziv: „Zaslužni građanin Kočabambe“, pred tri godine. Šaljem u prilogu moju amatersku QSL karticu sa molbom da istu uručite tamošnjem amaterskom radio-klubu, sa željom da oni stave u dodir samnom. Izvinite ako dosađujem i pređite preko gramatičkih grešaka, posljedica preko poluvijekovnog izbivanja iz domovine.

Jedno drugo pismo, takođe, pristiglo Matici iseljenika Crne Gore 1981. godine govori o složenosti nacionalnog identiteta iseljenika sa južnoslovenskog prostora. Istovremeno ono ukazuje da je izolovanost iseljenika od udruženja nacionalnog ili zavičajnog karaktera vodilo njihovoj bržoj asimilaciji, a takvih iseljenika je bilo mnogo, koji nijesu pripadali niti učestovali u bilo kakvim organizacijama dijaspore, odnosno njihovim aktivnostima.

U pismu Andra Tikvice iz Kalifornije, SAD, koji je u junu 1981. godine namjeravao da prvi put posjeti Jugoslaviju, imamo potvrdu spomenutih stanovišta. Kako isti nije dobio potrebne informacije o svom porijeklu u Generalnom konzulatu Jugoslavije u San Francisku, obratio se za pomoć Matici iseljenika Crne Gore pismom na engleskom jeziku u kojem, između ostalog, navodi: „Moji su planovi da posjetim rođaka, Andra Tikvicu u Točioniku, blizu Dubrovnika i takođe bih želio da pokušam da nađem rođake iz Prešeke u Boki, gdje se moja pokojna majka, Danica Jovana Tikvica (rođena Nogulović) rodila. Otprilike znam gdje se nalazi Točionik, no ne mogu fiksirati Prešeku na mojoj jugoslovenskoj mapi niti mi je gospodin konzul mogao pružiti pomoć. Bio bih vam mnogo zahvalan za bilo koju mapu ili informaciju koju mi vi možete dati o Prešeci i Točioniku, kao i o porodici Nogulović iz Boke. Takođe, bih vas zamolio za informaciju u vezi sa istorijom Dalmacije. Moj pokojni otac, Luka Tikvica, rođen u Točioniku 1888. godine i preminuo u Kaliforniji 1963. godine, smatrao je sebe katkad Hrvatom a katkad Dalmatincem. Moja krštenica kaže da se on rodio u Dalmaciji (obzirom da Jugoslavija još nije postojala tada kada je on stigao u SAD oko 1912. godine). Nikad mi nije bilo jasno kako se razlikuje Dalmatinac od Hrvata, i zbog toga ne znam svoje porijeklo. Našao sam podatke o Hrvatskoj, ali o Dalmaciji ništa osim da se nalazi u Hrvatskoj”, završava svoje pismo i traži objašnjenja o tome od Matice iseljenika Crne Gore.

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH
error: Content is protected !!