Osim ljudi koji umiru od korone – o njima ćeš misliti od 10. septembra, kad ti se naredi – ostali u Crnoj Gori su hvala bogu, zdravo i dobro.

Društvo je pokazalo fakirsku preciznost u odlaganju orgazma, pa se već može govoriti o tantričkom talentu jednog naroda da se dovede do vrhunca, ali ostane na ivici krvavog svrša.

Tenzije će se nastaviti u krugu porodice, ali moram već odati priznanje kolektivnom transu koji pleme doseže u svom bogotražiteljskom podvizanju.

Dragi čitaoče, velim ti lijepo, samo se još nekoliko dana igraj kauboja i Indijanca, dok ne počnu oni spiskovi na dnevniku; opet ćeš da kukaš nad maskama i asepsolima, pa mi dozvoli da još danas govorim o dva popa u preletu, nad brdom zapaljenih guma, što je moja definicija biblijske žurke.

Iskreno se radujem što ne bješe mrtvih i želim da čestitam svima koji su filigranski precizno upravljali krizom. Sada, kad je posao gotov a Jahve odahnuo, treba pomenuti sve, i obične ljude koji su ležali pored televizora, i radnike koji su na poslu slušali Svetigoru, naše majke, sestre i gospođe koje su iz kuhinja čule da će biti rata, pa stoički nastavile da sjeckaju luk i plaču. Njihove suze bile su strašni znamen i prethodnica suza Veselina Veljovića, koji je poput tigra krenuo tehnikom naskakivanja na policiju, što je posljednji put virtuozno izveo Milan Knežević, onomad, takođe u suzavcu, u nekoj tenziji koja se tad činila posljednjom.

Hvala Ranku Krivokapiću što je preživio šok bombu, hvala Prlu Porfiriju što je onako ljudski došao da nam se usere u vikend, hvala svima koji su na ovaj ili onaj način učestovali u ovom istorijskom spektaklu.

Heroji Belvedera, ostaće zauvijek upamćeni, njihova slava neće biti pomućena, jer nisu pali od metka, niti sablje, već od paklenog izuma bljedolikog koji je poslao svoju željeznu zvijer i zaparao nebo strašnom rikom.

Hvala Danici Crnogorčević koja ne samo da je svojom pjesmom logički povezala Rumiju i Prizren (bilo je vala i vrijeme!) nego je svojom južnomoravskom cikom zarazila mlade generacije da ulicama pronose sav taj užas, idući mi na onu rabotu i stavljajući me u poziciju džangrizavog starca kome su i devedesete bile divota.

Hvala helikopterskoj jedinici i vi-džej ekipi MUP-a, hvala Isusu Hristu raspetom i svetom koji je učinio da sve protekne mirno, hvala freskopisanom Titu iz podgoričkog hrama što nije proplakao i bacio u rebus pravoslavne kanoniste, ali prije svega hvala Joanikiju II koji samo zbog činjenice da Turci nisu imali helikopter ne nosi ime Jašar V.

Hvala mu što nije odustao od bratske tuče kao kakav lukavi Banjanin, nego je kao pravi ljubitelj četničke šansone i bosanskih koljača, iskulirao one budalaštine o miru i okretanju drugog obraza; hvala Joanikiju što je dostojan nasljednik svog prethodnika, koji je opet, bio zeru mudriji pa je za vječnu kuću odabrao Podgoricu, đe će ga poneko oplakati i bez suzavca.

Hvala Vučiću što je čestitao Zdravku Krivokapiću, hvala Dritanu Abazoviću što je pod Ostrogom ugovorio Vladu, kao zalog da se reformisana SPC na krilima lakih letjelica i pješadije okane tenkova i zađe u dublje slojeve Jevanđelja. Neka sad nastave dalje i sprovedu svoj soft power gangbang protiv svih koji ovu zemlju vide kao građansku, civilnu i sekularnu mezimicu dobrog ukusa, a ne zapeklu, bradatu, mizoginu avetinju pod stroboskopom, BG Sindikatom i Stefanom Nemanjom.

Da ne mračim, hvala Milu Đukanoviću što je još živ – da njega nema, ne znam ko bi obukao onu kožnu jaknu i pojavio se na Cetinju da prkosi helikopterima, kao što su esenpeovci u kožnjacima nekad prkosili avionima. Okreće se kolo sreće, reče Kemal Malovčić, što me podsjeti da ova država još nije pravoslavno ustrojena, nego građanska. Možda je neko zaboravio građane koji su morali da prate ovu obredno-medijsku orgiju iz vizure inovjernih, nevjernih, agnostika, ateista, ili prosto onih koje zabolje nježnik za sve pomenuto.

Na kraju, sasvim papučarski, okrenimo se najbližima, i dozvolite da zahvalim svojoj ženi koja je igrom slučaja pjesnik pa mi je priredila ananas tortu sa krstašem na dan ustoličenja, ispod koje je kakao prahom ispisala kurziv parafrazu slavne rečenice Koče Popovića:

„Ne znam što je danas u Crnoj Gori gore, klerikalni brabonjci ili Crnogorci po profesiji, sa svojim fejsbuk objavama.“

Volim te, mala.

Izvor: Vijesti