Zuvdija Hodžić – rizničar prokletijskog vilajeta

Dječak iz Radničke ulice, širom otvorenih očiju i načuljenih ušiju, upijao je naracije svog oca, te mnogih posjetilaca u njegovoj radnji, i skivao teme za svoje priče, pjesme, crteže, pišući ih vremenom u drugom licu, a nerijetko i tuđe sudbine smještao literalno u svoja dešavanja. Početni strah uslovljen bremenitim vremenima ubrzo je zamijenila hrabrost, koja se počela od malena odražavati na rukopis mladog gusinjskog dječaka. Žubor Ali-pašinih izvora je davao smiraj ruci u ovjekovječavanju starih kuća i gusinjskih kaldrma, u bloku za crtanje redom od “jedinice” do broja pet, nekom slabo zašiljenom olovkom koja ostavljala jasan trag

Pjesnik, romansijer, vičan pripovijedanju, nadaren slikar, humanista, antifašista, iako već poodavno bivši džudista, sa mnogo sportskog duha u sebi, sa humanom niti koja zrači na svakom koraku, jednom riječju – Zuvdija Hodžić.

Rođen u centru, centra svijeta, kako on često zna govoriti, Gusinju, ratne 1943. godine, dok se još miris baruta povijao okolnim brdima, od oca Šeća i majke Rabe, kao deseti muški nasljednik po redu.

Dječak iz Radničke ulice, širom otvorenih očiju i načuljenih ušiju, upijao je naracije svog oca, te mnogih posjetilaca u njegovoj radnji, i skivao teme za svoje priče, pjesme, crteže, pišući ih vremenom u drugom licu, a nerijetko i tuđe sudbine smještao literalno u svoja dešavanja.

Početni strah uslovljen bremenitim vremenima ubrzo je zamijenila hrabrost, koja se počela od malena odražavati na rukopis mladog gusinjskog dječaka.

Žubor Ali-pašinih izvora je davao smiraj ruci u ovjekovječavanju starih kuća i gusinjskih kaldrma, u bloku za crtanje redom od “jedinice” do broja pet, nekom slabo zašiljenom olovkom koja ostavljala jasan trag.

Možda ga je i udar groma u djetinjstvu podsjetio na obavezu da ljude, prilike, običaje i merak koji je krasio Gusinje smjesti u svoje literalne izraze.

A zasigurno je taj začarani krug umjetništva pojašnjen činjenicom da je, nakon dvije decenije od svog prvog nagrađenog rada u “Titovom pioniru”, postao i urednik tog časopisa.

Od nagrada koje krase vitrine treba izdvojiti Trinaestojulsku nagradu, Nagradu oslobođenja Titograda, “Pero Ćamila Sijarića”, “Miroslavljevo jevanđelje”, u nekoliko navrata “Majsko rukovanje”, regionalna nagrada “Teuta”, te nagrada “Danilo Kiš“.

Prvi stihovi su se skrasili u zbirci “Na prvom koraku”, putopisi i reportaže u “Jedan dan života”, crteži i zapisi u “Podgoricom starom”, i “Otkrivanje zavičaja”, pripovijedanja u “Gluvim zvonima”.

Nedavno su u izdanju izdavačke kuće “Unireks” objavljena izabrana djela u pet tomova, kao dio edicije u čast jubileja 50 godina postojanja, sa naslovima “Svi moji i ja”, gdje je razgolićavanje velikog broja prijateljstava i sjećanja potkrijepljeno velikim brojem fotografija.

A riječima:

“Sadašnja crnogorska književnost može se temeljiti na uzletima prometejske misli akademika Hodžića i biti ponosna na nasleđe koje je stekla vjekovima unazad, koje trenutno stiče i koje ima priliku da stekne na trenutnom književnom tlu.

U novom romanu “Svi moji”, autor ostaje vjeran sebi, svojim precima, nasljeđu, tradiciji, kulturi i vjeri iz koje je potekao”… Maja Grgurović daje sliku literalnog “svega” u štivu.

Hasnija Muratagić Tuna, likove u dvadesetak pripovjetki, sročenih u zbirci  “Neko zove”, pojašnjava:

“Zajedničko im je to što svakom od njih Hodžić zaustavlja tok vremena, izvlači iz njega ono što ima vrijednost vječnosti, rijetke trenutke i postupke zbog kojih je valjalo živjeti i umrijeti…”

“Davidova zvijezda” počinje glavom “u kojoj se ne događa ništa značajnije”, a radnja se odvija na Dalekom istoku. Arapski grad Bagdad, kroz koji čitalac ulazi u priču, kao kroz kapiju, mjesto je u kome je smještena okvirna priča romana”, tvrdi Ethem Mandić u predgovoru romana.

A Branko Jokić “Gusinjske godine” dočarava ovako:

“Tematski krug ove proze toliko se čvrsto drži i životno objedinjuje slučajne epizode iz života Gusinja da, uprkos vremenskoj ograničenosti kao estetskom obilježju hronike, ima sva obilježja romana”.

Monografijom”,Crnom Gorom” je crtežima ovjekovječio sjećanja na potese iz njegove Crne Gore, od sokaka iz Gusinja, Redžepagića kule iz Plava, Dizdareva grada, Đurđevih stupova, Ćelije piperske, mosta na Ribnici, džamije Osmanagića, Cetinjskog manastira, Žabljaka Crnojevića, Palate Venecije, Akvadukta, Svetog Stefana, Perasta, Gospe od Škrpjela do manastira Savine u Herceg Novom.

Teško je tako impozantno bivstvovanje, umjetništvo, čovječnost, nadarenost i viziju smjestiti u nekoliko redova.

Zuvdija živi i još uvijek stvara u Podgorici, predsjednik je SUBNOR-a CG i od 2018. god. redovni član CANU.

Gordan K. Čampar

 

 

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!