Brano Mandić: Uspenje Crne Gore

Slavni bugarski umjetnik divnog imena Hristo, jednom je uspio da prekrije Rajhstag gigantskim platnom, da ga umota u kesu, demistifikuje, simbolički ukine, vjeruj ti sad hašišarima i likovnoj kritici šta mu je sve to trebalo. E, nakon tog drogeraškog čina nije se dešavalo većeg iščezavanja državne i političke strukture do minule nedjelje i Krivokapićeve besjede novinarima. Od kad je Svetozara Marovića ujela pčela jedan lider nije bio bliži onoj drugoj, nadajmo se, boljoj strani. Dok se svijet zamlaćuje e-vladama, premijer nudi mističko jedinstvo, umjesto rješavanja problema zemlje, on priziva Logos i suvereno se smiješi reporterima kao sinajski stolpnik:

Vi mene svodite na priču da postoji samo zemaljski svijet!?

Najveći problem balkanskih država je u tome što postoje. Da je vječna Crna Gora, Bože spasi, Bože čuvaj, i ostale himnične ćorsokake na stranu, ovo bi bila mnogo ljepša regija kad bi sa nejakih pleća naroda i narodnosti sjahao demon države. Kad bi se raspustio povijesni imperativ njihovog čiraškog postojanja.

U nepostojanju, naši su narodi najkreativniji. Dokazali su to više puta. Sve velike bitke i moralni uznosi desili su se pod okupacijama, u stanju formalnog nebitka. Naučni dometi ostvareni su kad su naši ljudi napustili fizičku stvarnost država u kojima su rođeni. Ovdje države prosto smetaju. U postojanju one ne nalaze slasti i napretka, već se iscrpljuju. A zapravo bi ključ političkog uspjeha i katarza svih stoljeća bila da ih prosto nema.

Kakve bi to samo bile imperije nepostojećeg – Srbija, BiH, Crna Gora, Hrvatska, S. Makedonija – kakav bi to predio nikad rođenih problema bio, kakva predivna pobjeda prirode i miran komšiluk…

Jedan čovjek, jedna misija, jedan san, mogao bi učiniti da se stvari okrenu u tom pravcu. Ime mu je Krivokapić Zdravko. On pokušava da dosegne konačnu tačku državne misterije – onostrani svijet. Znam da ste čuli, znam da je tema dojadila, ali stalnim ponavljanjem fakiri dostižu nivo levitacije, a misao se kristališe u načelo. Tamo gdje gaze samo najhrabriji jogaši i gdje državne nedaće gube na značaju, tamo vodi njegova žarka misao, koja usijanje dostiže nakon tucanja jajima. Izvjesno je, premijer Krivokapić najveći je metafizički mačor ovog podneblja, jer uspio je da državni aparat prekrije maglom mistike. Slavni bugarski umjetnik divnog imena Hristo, jednom je uspio da prekrije Rajhstag gigantskim platnom, da ga umota u kesu, demistifikuje, simbolički ukine, vjeruj ti sad hašišarima i likovnoj kritici šta mu je sve to trebalo. E, nakon tog drogeraškog čina nije se dešavalo većeg iščezavanja državne i političke strukture do minule nedjelje i Krivokapićeve besjede novinarima. Od kad je Svetozara Marovića ujela pčela jedan lider nije bio bliži onoj drugoj, nadajmo se, boljoj strani. Dok se svijet zamlaćuje e-vladama, premijer nudi mističko jedinstvo, umjesto rješavanja problema zemlje, on priziva Logos i suvereno se smiješi reporterima kao sinajski stolpnik:

Vi mene svodite na priču da postoji samo zemaljski svijet!?

Tajac, stvarnost se dezintegriše, nešto teško ali opojno gmiže kroz atome vazduha koji udišu novinari. Mnogi od njih nisu ni postili, poganska mrs izbija im kroz graške znoja; da li će uzletjeti, hoće li se premijer posvetiti naživo? Hoće li se sasvim odvojiti od zemljice, ili će napraviti truležni kompromis i pasti nazad u ovaj prokurvani život. Važi li tamo odakle se javljaju proroštva ona stara ruska: ako u prvom činu poljubi kašiku, u trećem će kao Perhan podići viljušku?

Onaj koji nije u stanju da otpusti jednog ministra uspio je da otpusti cijeli politički sistem. Društvena zbilja se rašila kao kanavaca vrijedne popadije, iskrzala se na suncu plamteće vjere. Država je poljubila svoj lik u ogledalu, zašla s one strane, i sad je sve moguće.

A da si me juče pitao, mislio sam kako Crnoj Gori fali okupator koji bi je lišio muka postojanja. Taman sam se poradovao to će Kinezi časom, kad ono, novozavjetni obrt! Neka samo dođu ti tričavi budisti, komunisti, šta li su, premijer će im reći, evo uzmite na primjer Bibliju. Glavni Kinez će Bibliju otvoriti i već nakon nekoliko stranica dići glavu, smoren Daničićevim prevodom – ali premijera više neće biti, ni države, ni autoputa, samo jedna duhom oparena nematerijalna prašina, lakša od one što je dižu damperi slavnog Bemaksa.

Mislio sam da je vaznesenju države najbliži Aleksandar Vučić, da je Republika Srbija prvak nebeskih integracija, i da će prva zasjati u bestežinskom stanju. Ali nisam bio u pravu. Alfa je slovo crnogorskih lidera, oni mijenjaju tokove istorije. Do juče su Zdravka Krivokapića optuživali da ima rezervnu domovinu, a on je dokazao da ima rezervni svijet. Ključar onostranog Balkana, on je autoput ka četvrtoj dimeniziji, zato se veseli, slavska inteligencijo, vadi višnjake i česnice, dajte brlje i glutena, da se siti oprostimo od ovoga svijeta, prije nego postanemo čisti duh.

Foto: Brano Mandić

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!