Brazil je savezna republika, najveća južnoamerička država i jedna od najvećih u svijetu. Nalazi se u središnjem dijelu Južne Amerike, s obalom koja izlazi na Atlantski okean. Ima površinu državne teritorije 8.547.393 km2 na kojoj živi 175 miliona stanovnika.

Iseljenici sa jugoslovenskog prostora nijesu pokazivali naročito interesovanje za Brazil sve do završetka Drugog svjetskog rata.

Razlozi za to bili su različiti i brojni, a tome je najviše doprinijela nesređena društvenopolitička situacija u zemlji, spori privredni razvoj i lična nesigurnost. Hrvatska javnost je često obavještavana o stanju u zemlji, čak se apelovalo da se ne useljava u tu zemlju.

Zanimljiv je apel lista „Crvena Hrvatska“, još od 20. marta 1907. godine. „Bezdušni agenti namamiše nekoliko seljaka u Hrvatskoj da isele u Braziliju, tako da ih je dosta prodalo kuću i kućište i otišlo u bijeli svijet, nadajući se da će onamo naći zlatne poljane. Ali mnogi se moradoše vratiti svojoj domovini, pak sada pripovijedaju kako je tamo užasno i nepodnošljivo stanje, te kad bi i ostali imali sredstva da se vrate, da bi svi to učinili.

Valja preporučiti prijateljima puka, da narod upućuju neka se čuva zavodnika“. Valjda je klima bila ubitačna za ljude sa južnoslovenskog prostora i diktirala je ostanak ili povratak. Mnogi su stradali, mnogi nijesu stigli da se vrate. Pored klime, tu su i drugi razlozi da iseljenici bježe iz Brazila, uprkos izuzetnim prirodnim bogatstvima ove ogromne zemlje, akcijama koje je vlada vodila da kolonizuje unutrašnjost zemlje.

Useljenike su u Brazilu čekala i druga neprijatna iznenađenja, a naročito bezdušna eksploatacija posjednika plantaža i raznih prevaranata.

Ni za Brazil nema pouzdanih podataka kad su prvi Crnogorci počeli odlaziti u tu prostranu zemlju. Ali nesumnjivo je da je to bilo krajem 19. vijeka. Kako su stizali i u kom broju ne zna se, ali na to pitanje bi valjalo odgovoriti.

U bibliografskim izvorima, slično pomenutom apelu hrvatskog lista „Crvena Hrvatska“ jeste i pismo Milije Dedovića i Alekse Dedovića objavljeno u Narodnoj misli 1907. godine. Pismo je upućeno iz Južne Amerike, ali se ne vidi iz koje države. U njemu na početku stoji: „O svemu onome što sam o Americi tamo čujao, ovamo od toga ništa ne nađoh – nađoh muke i veliku patnju, ta patnja ne služi na mene, nego to tako pravo uživaju svi Crnogorci, koji se nalaze u Americi“.

Sa ovom dvojicom, autorima pisma, prešlo je u Brazil 80 Vasojevića koji, vidi se, žive vrlo teško. Zato oni preporučuju komandiru Lakiću Laboviću da se zauzme da Crnogorci ne odlaze u Južnu Ameriku.

Mnogi su svoju mladost i život tamo ostavili, dok su drugi pretrajali i potomstvo imali. Brazil je bio ne samo „obećana“ nego i sudbinska zemlja izvjesnom broju crnogorskih iseljenika.

Masovno iseljavanje Evropljana u Brazil započelo je sredinom 19. vijeka, kada su doneseni vrlo povoljni zakoni za emigrante. Ti zakoni su useljenicima garantovali besplatan parobrodski prevoz, vrlo jeftinu zemlju i šansu za posao i zaradu, iako se zakoni istvarnost nijesu u svemu podudarali.

Istraživači su konstatovali da je Brazil, za razliku od ostalih država Latinske Amerike, u koje su se doseljavali pojedinci i grupe, uglavnom muškarci, kao radna snaga, insistirao na porodicama. Izvori govore da se u ovu ogromnu zemlju „do polovine 19. vijeka uselilo čak 4,5 miliona Evropljana“, a među njima i veliki broj podanika Austrougarske carevine, Crne Gore i njenog okruženja Boke.

U periodu do Prvog svjetskog rata i Crnogorci su, pored ostalih iseljenika sa južnoslovenskih prostora, aktivno učestvovali u društvenom životu ove zemlje, a posebno južnoslovenskih iseljenika. Godine 1903. osnovan je Jugoslovenski tamburaški zbor. Iz njega je kasnije izrastao Jugoslovenski soko, kao i ogranak Jugoslovenske odbrane „Rijeka“. Mada su u njima dominantnu ulogu imali hrvatski iseljenici, Crnogorci su lijepo primljeni i aktivno učestvovali u svim aktivnostima.

Nakon prvog iseljeničkog talasa sa jugoslovenskog prostora, krajem 19. vijeka, veće grupe su se doselile u periodu između 1922. i 1925. godine. Izvori navode da je jedan korpus južnoslovenskih iseljenika, njih oko 2000, a među njima i Crnogoraca, stigao u Brazil 1922. godine. Taj korpus činili su pretežno ljudi iz Istre i Slovenačkog primorja.

Većina njih su bili građevinski radnici koji su posao našli u brazilskoj državi Sao Paulo.

Između 1924-1925. stigla je druga grupa sa Hrvatskog primorja i Boke, a vjerovatno i Crne Gore. Po statističkim podacima Kraljevine SHS (od 1929. Jugoslavije) iz Crne Gore – Zetske banovine, u Brazil se iselilo od 1924. do 1929. ukupno 10 a od 1930. do 1940. ukupno 37 ljudi.

Statistički podaci o našim iseljenicima u Južnoj Americi su nepouzdani. Službena statistika u Braziliji počela je da se vodi nedavno. Prema procjenama u toj zemlji je oko 40.0000 jugoslovenskih iseljenika.“*

Neki putopisci neoprezno procjenjuju da je „broj useljenih Slovena u Brazil sve do 1914. godine bio beznačajan“. Prema zvaničnoj statistici 1920. godine u Rio de Žaneiru su bila 8.794 Jugoslovena a među njima nesumnjivo bilo je i Crnogoraca. Taj broj, prema drugom istraživaču, do 1940. godine dostiže 10.000,* dok treći* smatra da je 1932. u Brazilu bilo 40.000 naših ljudi (Jugoslovena).

Mada se ne zna koliko je u toj masi bilo i Crnogoraca, ali ih je svakako bilo, što će pokazati naredna istraživanja.

U toku Drugog svjetskog rata prva pomoć NOP-u iz dijaspore (partizanima) upućena je 1945. godine iz Brazila, iako je bio diktatorska zemlja, desno usmjerena.

Po službenim podacima SFRJ, u Brazilu je bilo 60.000 Jugoslovena, pretežno zaposlenih u industriji i zanatstvu 31 %, zatim u komunalnim djelatnostima 26 %, u trgovini i ugostiteljstvu 15 % i poljoprivredi samo 8 %.

Nakon Drugog svjetskog rata najveći dio jugoslovenskog iseljeništva u Brazilu bio je skoncentrisan na područje Sao Paola. Po nacionalnom sastavu dominirali su Hrvati sa područja Dalmacije, doseljeni uglavnom između dva rata. Ostalih nacionalnosti ima u znatno manjem broju, pa i Crnogoraca, odnosno onih crnogorskog porijekla.

Društvo prijatelja Jugoslavije u Sao Paolu predstavljalo je glavnu organizovanu grupaciju, koja je imala osnovne predusloveza djelovanje (dom, relativno brojno članstvo, sekcije i slično). U to vrijeme sukob interesa tzv. „stare“ i „novih“ generacija prijetio je pasiviziranjem djelovanja društva. Konzervativizam i neinventivnost u radu učinili su da se mlađe generacije okreću uglavnom domaćoj, brazilskoj sredini, iako i te generacije posjeduju odgovarajući interes za etničko nasljeđe i porijeklo svojih predaka (poznavanje folklora, jezika, muzike).

I danas, na početku novog vijeka i milenijuma, Crnogoraca ima u Brazilu, pretežno u Sao Paolu i Porto Alegreu. U višemilionskojmetropoli oni su samo čestica crnogorske dijaspore i bića Crne Gore. Crnogorci, iako čestica, nalaze načina da skrenu pažnju na sebe, na svoju ontološku prisutnost, značaj i ugled, tradiciju, istoriju i korijene. Oni to ne čine tašto, već dostojanstveno, s ponosom. Ranije je postojalo Udruženje prijatelja Jugoslavije, oko koga su se okupljali i djelovali.

U isticanju svoga palimpsestnog identiteta, kao duhovne legure južnoameričkog i evropskog duha, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, organizovali su priredbe, zabave, izložbe i druge vidove kulturnog i duhovnog potvrđivanja. Pasoš je bio jedina ulaznica. U Sao Paolu je 1985. godine proslavljena šezdesetogodišnjica doseljavanja Crnogoraca u Brazil.

Mada je i prije 1925. bilo pojedinačnih dolazaka, ali to je nestalo u zaboravu i vremenu. Na održanoj izložbi tim povodom predstavljeni su predmeti, dokumenta i druge stvari vezane za doseljavanje predaka, život i običaje te po mnogo čemu jedinstvene crnogorske kolonije.

Tada, i inače, brazilski Crnogorci dušu razgaljuju folklorom, muzikom i plesom, ispunjeni nekom tajanstvenom vezom sa svojim precima i njihovom zemljom Crnih Brda i svojim počelom kao iskonom. Vertikalom dukljansko-zetsko-crnogorskom i, dvostruko, latino-američkom, brazilskom – kosmičkom. U lučkom gradu, na jugu Brazila, Porto Alegreu takođe žive iseljenici iz Crne Gore.

Danas se i u Brazilu, kao i diljem svijeta okupljaju naši iseljenici oko imena Crne Gore, njene zastave i grba, ushićuju se himnom i drže ruku na srcu za dvije domovine – Brazil i Crnu Goru.

Foto: Pasoš Mila Krstova Martinovića, 1921. godina