Danas se još uvijek vrlo malo zna o iseljavanjima u slovenačke krajeve, koji su u ranijim stoljećima bili u sastavu Habzburškog carstva a dijelom Mletačke republike.

Posebno je interesantna crnogorska iseljenička enklava Bojanci u slovenačkoj Beloj krajini. Preci današnjih Crnogoraca – Bojančana došli su u Belu krajinu 1593. godine ,,iz Crne Gore od rijeke Bojane“, po sačuvanom narodnom predanju, koje potvrđuje zapis na kamenoj ploči na mjesnom groblju. Po doseljenicima “od rijeke Bojane“ mjesto koje su naselili dobilo je naziv Bojanci, što je označavalo i njegove žitelje. Kasnije ih je okolno stanovništvo prepoznavalo kao Bojančane i Bojančanke, a i oni sami su se tako predstavljali. Ne zna se koje je to mjesto pored rijeke Bojane iz kojega su se preselili preci današnjih Bojančana u Beloj krajini niti se znaju vrijeme i uzroci njihovog iseljavanja iz staroga zavičaja, koliko je trajala njihova iseljenička “odiseja“ dok su stigli u mjesto naseljenja, niti se tačno zna ko ih je i zašto, kao uskoke, naselio baš na to područje koje se u ono vrijeme zvalo Metlika i bilo tik uz Vojnu krajinu.

Kamena ploča na groblju u Bojancima svjedoči da su prvi naseljenici i osnivačidanašnjih Bojanaca bili: Vrlinići, Radojčići i Kordići. Kasnije se pominju Vukčevići, Matkovići, Paunovići i druga uskočka prezimena.

Bela krajina je područje na jugoistoku Slovenije. Naziv Bela krajina potiče iz 19. vijeka po nekadašnjoj bijeloj nošnji njenoga stanovništva. Pored slovenačkog starosjedilačkog stanovništva Belu krajinu su u prošlosti naseljavali Hrvati, Vlasi, Srbi, Crnogorci, Bosanci i drugi doseljenici nazvani uskocima. Ta doseljavanja su bila masovna nakon pada pod otomansku vlast južnoslovenskih srednjovjekovnih država u drugoj polovini 15. vijeka i kasnije. U njoj su utočište i „mjesto za življenje“ nalazile brojne izbjeglice i prebjeglice iz turskom najezdom ugroženih krajeva.

Bela krajina je od 15. do 18. vijeka i sama bila izložena turskim upadima i provalama. Može se pretpostaviti da su preci današnjih Bojančana, koji su živjeli na prostoru oko rijeke Bojane u Crnoj Gori, od nevolje napuštili svoj zavičaj nakon trogodišnjeg Kiparskog rata između Otomanskog carstva i Mletačke republike (1570-1573) u kome su hrišćani, pravoslavci i katolici, duž Crnogorskog primorja učestvovali na strani Venecije protiv Turaka.

U takvim okolnostima je dio dukljansko- etsko-crnogorskog stanovništva, koje se u to vrijeme nalazilo pod Mletačkom republikom, bilo prinuđeno na iseljavanje, uglavnom u pravcu zapada – mletačke Dalmacije i krajeva pod habzburškom vlašću, tražeći spas i novo utočište, naročito poslije turskog zauzeća Ulcinja i Bara sa okruženjem, 1571. godine.

Dolazak Crnogoraca – Bojanaca u Belu krajinu, tačnije Metliku, poklapa se sa masovnim doseljavanjem hrišćanskog stanovništva usljed ratnih prilika ne samo iz graničnog pojasa (ničije zemlje) nego i iz udaljenijih krajeva i sa nastojanjem Karlovačkog generalata da naseli sela koja su bila opustjela od turskih provala i epidemije kuge. Bojanci su, kao i drugi uskoci, živjeli u Beloj krajini specifičnim načinom života, u porodičnim zadrugama, čuvali su stare običaje, ali i primali i ustanovljavali nove. Slovenački naučnici su se životom i običajima Bojančana bavili u okviru izučavanja uskočke baštine Bele krajine, najviše folklornog i muzičkog nasljeđa. Posebno treba istaći naučnoistraživački rad dr Marka Terseglava, koji je dva puta boravio u Bojancima, prvi put 1981. a drugi 2009. godine. (Emisija dr Marka Ter- seglava Uskoška dediščina Bele krajine prikazana na TV Slovenije 12. I 2010. godine u 21 sat, bila je glavni izvor informacija za pisanje ovoga teksta).

Stanje se od 19. vijeka, kad su u Belu krajinu dolazili prvi istraživači, do danas, vremenom mijenjalo. I poslije Drugog svjetskog rata uskočko nasljeđe je bilo još vrlo živo a onda je sa promjenama koje je donijelo vrijeme počelo da čili i nestaje.

Život i običaji Bojanaca, po dr Marku Terseglavu, dosta su slični kao i kod drugih uskočkih enklava. U Bojancima je vođen uskočki, patrijalhalni, način života. Stanovništvo se bavilo stočarstvom i zemljoradnjom. Bojanci se kao stočari i slobodni ljudi nijesu uklapali u austrijski feudalni sistem. Nijesu postali kmetovi. Došli su iz plemenskog društva u novu sredinu, i htjeli su da ostanu slobodni ljudi. Bojanci su pravoslavci, imaju svoju crkvu i popove koji su povremeno dolazili da vrše crkvene obrede i bogosluženja. U doba Kraljevine SHS – Jugoslavije bili su u sastavu Dravske banovine. Tada su pripali pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve, što je kod Bojanaca uslovilo izvjesnu promjenu identiteta, pa su Crnogorci “od rijeke Bojane“ preko noći prevedeni u Srbe, jezik crnogorski u srpski i skoro sve njihovo duhovno i kulturno nasljeđe, uz druge uticaje iz okruženja.

U posljednje vrijeme Bojanci u Beloj krajini su doživjeli dvostruku asimilaciju – srpsku i slovenačku. Bojanci su se kao crnogorska uskočka enklava održali i nakon 426 godina, koliko je prošlo od njihovog naseljenja. Običaji, jezik i pravoslavlje sačuvali su ih od asimilacije u katoličkom okruženju. Bojanci su stari dukljansko-zetsko-crnogorski soj i roj. To se po mnogo čemu i danas vidi, uprkos brojnim uticajima i prožimanjima. Oni su, uz sva iskušenja kroz koja su u prošlosti prolazili, brojne teškoće i istorijske potrese i lomove, sačuvali svijest o zavičaju svojih predaka, o svome porijeklu, vjeri, kulturi, jeziku i običajima. Sačuvane njihove narodne pjesme i kola to najbolje svjedoče. Pjesme su, tvrdi dr Marko Terseglav, nesumnjivo crnogorskog porijekla: „Pod onom, pod onom gorom zelenom / i onom, i onom Lovćen planinom“, “Oj javore, javore, ti si drvo najbolje“, „Zora rudi, dan se bijeli, a ja moram odlazit’“, „Pjevaj mi pjevaj sokole, ko što si nekad pjevao“, „Golubice bijela, što si nevesela“ itd.

Jezik i pjesme su očigledno donešene iz stare postojbine, kao izvorne – crnogorske. U Bojancima se uz rad uvijek igralo i pjevalo. Glavni instrument je tamburica. Narodna nošnja u Bojancima je bijela sa raznim detaljima, dok je slovenačka, takođe bijela, ali bez detalja. Bojančani i Bojančanke, što je u uskočkoj tradiciji, imaju raznovrsne detalje na nošnji, pogotovo ženskoj, koja je ukrašena motivima veza, srebrenjacima i zlatnicima, dukatima. Djelovi ženske nošnje su: haljina, pregača sa resama, zubun, skuta, čarape, opanci itd, a muške: košulja, prsluk, hlače, pojas sa levorom, te kapa koja je crna, nešto između uskočke i crnogorske.

Pošto su živjeli specifičnim načinom života, u patrijarhalnim zajednicama, običaji su bili izraz i odraz društva i vremena. Usljed teškog života i velike oskudice krajem 19. vijeka iseljavanja su tekla u Ameriku. Gotovo da nema porodice u Beloj krajini koja nema nekoga u dijaspori. Što je Bojance održalo da se sačuvaju kao posebna enklava, kao čestica crnogorske dijaspore?! Bez sumnje: vjera pravoslavna, običaji, jezik… Crnogorski doseljenici u Bojance zadugo su se samo između sebe ženili i udavali, ali i iz pravoslavnog bližeg i daljeg okruženja.

Do Drugog svjetskog rata u Bojancima nije bilo mješovitih brakova. Ženilo se isključivo pravoslavkama, ali se to kasnije mijenjalo. Iseljavanja iz Bele krajine i Bojanaca, po ispitivanju M. Terseglava, su se nastavila i poslije Drugog svjetskog rata. Masovne su bile migracije sa sela u grad, u industrijske centre. Poslije Drugog svjetskog rata sve je više miješanih brakova, naročito od početka šezdesetih godina prošlog vijeka.

Zanimljivi su svadbeni običaji i pjesme, svatovi i svadbe, vjenčanja i kumstva, babinje i slično. Na crnogorsko nasljeđe podsjeća i balada o nevjesti koja je na umoru („Razbolje se prošena đevojka, na umoru majci govorila“). Istraživači su ukazivali kako su se običaji brzo mijenjali jer je imperativ bio pratiti promjene u društvu i vremenu – i opstati.

Takođe, kod Bojanaca su, po Terseglavu, sačuvani običaji vezani za smrt i sahranjivanje, što dosta podsjeća na iste običaje u Crnoj Gori. Do kraja osamdesetih godina prošlog vijeka održalo se bilo i naricanje za pokojnikom. Na grobovima ranije nijesu imali nadgrobne ploče, već samo krstače. Spomenike su podizali oni koji su bili bogatiji i ekonomski moćniji ili uz pomoć iseljenika koji su bili na radu u Americi. Poslije sahrane davao se objed (sofra), ručak za dušu pokojnika.

Vjerski praznici se slave redovno. U mješovitim brakovima dva puta: po pravoslavnom i katoličkom običaju, po julijanskom i gregorijanskom kalendaru. Vjernici su se ranije držali strogog posta, pogotovo božićnog. Čestitanje Badnjeg dana i Božića podsjeća na zemlju predaka, loženje badnjaka, polaznici, posipanje žitom. Bojančani crkvu imaju u Milićima. posvećenu Sv. Petru i Pavlu. Petrovdan je u Bojancima veliki praznik. Crkva je u duhu slovenačkouskočkog graditeljstva. Bojanci žele da sačuvaju tradiciju, a sa njome običaje, vjeru, jezik i identitet, iako im vrijeme ne ide na ruku.

Ali dok ima Vrlinića, Radojčića, Kordića, Vukčevića, Paunovića, Matkovića, Ivkovića, Kokovića, Lučića i drugih iseljenika iz „Črne Gore od rijeke Bojane“ postojaće Bojanci i u njima Bojančani i Bojančanke, kao možda najstarija čestica crnogorske dijaspore u Sloveniji.

Nažalost, neshvatljiv je odnos države Crne Gore, kao matične, prema ovoj staroj enklavi njene dijaspore, o kojoj se do skoro malo ili nimalo znalo, sve do istraživanja slovenačkog etnologa dr Marka Terseglava.

Istaknuta fotografja: Bojanići