Napuljsku kraljevinu (ili Kraljevinu dviju Sicilija) osnovali su Normani 1130. godine, sa prijestonicom u Napulju. Na državnom prijestolu se smijenilo nekoliko dinastija: Hoenštaufovci, Anžujci, Aragonci (španska dinastija, koja je od Južne Italije stvorila Napuljsku kraljevinu), pa Burbonci, takođe španska dinastija.

U vrijeme kada su uspostavljene veze između Napuljske kraljevine i Crne Gore, u doba vladikâ Save i Vasilija, vladali su Burbonci (1735-1860). Međutim, znatno ranije Crnogorci su u borbi za opstanak i bolje uslove života stizali na Apeninsko poluostrvo, u Apuliju (Pulja), ispred najezde Turaka 1517. i 1519. Doseljavali su se preko Budve, u čemu su im pomagali Paštrovići i Bokelji, koji su tamo već bili proputili radi vojne službe kod napuljskog dvora, trgovine pa i naseljenja.

Uz posredovanje Austrije, u toku priprema za borbu protiv Turaka, 1727. radilo se na zaključivanju sporazuma sa Crnogorcima o preseljenju „nešto crnogorskog naroda u okolinu Rima i Napulja“, ali do toga, kao i u drugim pokušajima, nije došlo.

Vladika Vasilije Petrović Njegoš

Vladika Vasilije Petrović se 1741. godine, koja je bila gladna, obratio napuljskom kralju da bi se organizovao jedan puk Crnogoraca i Bokelja za službu kod napuljskog dvora. Njegov sestrić Jovan Kaluđerović je trebalo da dovede 50 izabranih Crnogoraca i bude njihov kapetan. Obećavana im je dobra plata i povratak kućama poslije pet-šest godina. Smatra se da je te godine ipak pošla grupa mladića. Sljedeće godine stigao je kraljev izaslanik, za čiji interes su regrute vrbovali Peraštani i Krtoljani.

Do iseljavanja u Napuljsku kraljevinu došlo je poslije sukoba sa Turcima u čevskim Ublima 1750, a godinu dana kasnije vladika Sava moli napuljskog kralja da omogući preseljenje oko 300 crnogorskih porodica u Apuliju iz Zete, Crmnice, Građana i Riječke nahije i iz okoline Cetinja, pošto je godina bila gladna.

Međutim, Mlečani su iz svojih razloga nastojali da ne dođe do preseljenja u Apuliju, da drugi ne „otkriju ovaj bogati majdan ljudski“. Onima koji bi pokušali da prevezu Crnogorce prijećeno je kaznama, posebno Paštrovićima.

S druge strane, mletačke vlasti su lukavo izbjegavale da prime ugroženo crnogorsko stanovništvo na svoju teritoriju. Stoga je vladika Sava, sa prvim crnogorskim pasošima (1751), uputio dva svoja izaslanika u Napulj da se dogovore o preseljenju, ali su ih mletačke vlasti uhapsile i tako spriječile dogovor o preseljavanju veće grupe Crnogoraca.

Napuljski kralj je namjeravao da iz Crne Gore preseli u svoju kraljevinu 800 porodica, uz obavezu da ih izdržava sedam godina. U maju te godine blizu Sv. Stefana na trabakulu je ukrcano 95 lica, dok ih je 75 čekalo na povratak broda, među kojima je bilo i nekoliko crnogorskih porodica iz Crmnice. Krajem jula očekivao se veliki brod da preveze više od 200 lica u Apuliju. Ali pošto su dobili glas od iseljenih Crnogoraca da su razočarani uslovima na novom staništu, mnogi su odustali od iseljenja, dok je jedan dio, uprkos strogih zabrana i prijetnji smrću ipak uspio da iz Zadra i Kotora nekako pređe u Apuliju. Oni koji su se već iselili, pošto su bili ostali bez ičega u Crnoj Gori, nijesu mogli ni pomišljati na povratak u Crnu Goru.

Vladika Sava Petrović Njegoš

Crnogorci i iseljenici s Primorja su 1756. prelazili ulcinjskim lađama, noću, u Apuliju. Vladika Vasilije se iste godine zanosio mišlju da u cilju oslobodilačke borbe pošalje oko 2-3000 Crnogoraca kao najamnike napuljskom kralju, a time obezbijedi da se prehrani i vojska i narod, ali do toga nije došlo.

No gonjeni oskudicom i drugim mukama Crnogorci su u manjim grupama ipak odlazili u Napuljsku kraljevinu. Zna se da su 1760. tamo pošla 24 Vojvodića iz Građana.

U doba Petra I Petrovića Njegoša iz Napulja su 1792. godine došla dva oficira da bi od Crnogoraca i drugih pravoslavaca organizovali puk pješaka od 1200 vojnika, u čemu je učestvovao i pustolov Dimitrije Vujić, ali je vladika to odbio i protjerao toga samozvanca.

Teški uslovi života i borba za goli život primoravala je stanovnike Crne Gore da se odlučuju da napušte svoja ognjišta i naseljavaju u Apuliji đe su bili loši uslovi, ali su ih na iseljavanje tjerale gladne godine, turski napadi, razure i pohare. Smatra se da u Apuliji i danas ima potomaka crnogorskih iseljenika, ali su oni odavno asimilovani i izgubili crnogorski nacionalni identitet, ali možda, bar neki, ne i svijest o svome porijeklu.

Glavna fotografija: Napuljska kraljevina zahvatala je južnu polovinu današnje Italije