Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti (VIII): Crnogorci u istarskom Peroju

Uprkos svim teškoćama koje su perojske Crnogorce pratile, od njihovog doseljavanja do danas, ova crnogorska iseljenička kolonija je u najvećoj mjeri sačuvala crnogorsko biće, identitet i svijest o sebi i svome porijeklu. Na neki način, pored neminovnog i snažnog uticaja sredine, kod perojskih Crnogoraca se sačuvalo čak podosta toga što je i u samoj Crnoj Gori doživjelo promjene ili je skoro ili sasvim nestalo. Na prostoru Istre jedino su Crnogorci u Peroju ostali vjerni pravoslavlju. I pored žestokih pritisaka katoličke sredine, mletačke pa austrijske vlasti, nijesu ni pomišljali da promijene vjeru. Uz jezik, običaji, duhovno i kulturno nasljeđe bili su najsnažniji činioci pretrajavanju i opstanku

Autor: Marijan Mašo Miljić

Po odobrenju vlasti Mletačke republike, 21. jula 1657. godine Peroj je naselilo petnaestak crnogorskih porodica, sa 77 duša i 300 grla stoke. Njegovo ranije stanovništvo uništila je kuga, koja je tu harala preko 100 godina. Naselje se zvalo i Pedroli, a bilo je više pokušaja njegovog naseljavanja i prije dolaska Crnogoraca.

Doseljenici u Peroj su bili iz Crmnice, Ljubotinja, Njeguša i Primorja. Deset porodica doveo je Mišo Brajković a pet Mihajlo Ljubotina (prezime po mjestu iz kojega potiče). Svake godine pomenuti datum se obilježava kao Dan doseljenja pravoslavnih Crnogoraca u Peroj, dok se naročito svečano slave jubilarne godišnjice.

Najvažniji dokument u istoriji ove enklave crnogorskih doseljenika jeste tzv. Perojska povelja, od 26. novembra 1657. godine, kojom mletačka vlast crnogorskim doseljenicima dodjeljuje zemlju u trajno vlasništvo, zajedno sa pašnjacima i šumama. Perojska „čestica“ crnogorske dijaspore je pretrajavala u teškim prilikama i održala se sve do danas.

Sličnih preseljavanja iz Crne Gore u Istru bilo je i ranije, čak i masovnijih. Ali vremenom, na žalost, te iseljeničke grupe nijesu sačuvale svoj nacionalni, vjerski i kulturni identitet. Peroj i perojski Crnogorci su zaista fenomen, po mnogo čemu jedinstven. Crnogorci u Peroju su najvjerovatnije najstarija sačuvana enklava ukupne crnogorske dijaspore.

Crkva u Peroju

Doskoro se o Peroju i perojskim Crnogorcima relativno malo znalo, a i oni sami nijesu imali baš sasvim izoštrenu i jasnu predstavu o sebi, mada su preko tri i po stoljeća čuvali i sačuvali svoj crnogorski identitet, ljubav prema postojbini svojih predaka.

Uprkos svim teškoćama koje su perojske Crnogorce pratile, od njihovog doseljavanja do danas, ova crnogorska iseljenička kolonija je u najvećoj mjeri sačuvala crnogorsko biće, identitet i svijest o sebi i svome porijeklu. Na neki način, pored neminovnog i snažnog uticaja sredine, kod perojskih Crnogoraca se sačuvalo čak podosta toga što je i u samoj Crnoj Gori doživjelo promjene ili je skoro ili sasvim nestalo. Na prostoru Istre jedino su Crnogorci u Peroju ostali vjerni pravoslavlju. I pored žestokih pritisaka katoličke sredine, mletačke pa austrijske vlasti, nijesu ni pomišljali da promijene vjeru. Uz jezik, običaji, duhovno i kulturno nasljeđe bili su najsnažniji činioci pretrajavanju i opstanku.

Posredstvom crnogorskog vladike Save Petrovića, Perojci su 1771. uspjeli da dobiju sveštenika Vasilija Perazića, ali je on ubrzo, pod pritiskom katoličkog klera, kao strani državljanin bio protjeran. Tek je 1787. mletački Senat odobrio da sveštenik može stalno živjeti i vršiti božju službu. Crnogorci u Peroju su se postepeno izborili i za svoju mjesnu crkvu, gdje se i danas liturgija održava u hramu Sv. Spiridona.

Peroj je postao nezavisna opština, u odnosu na pulsku, 1850. godine. Perojci susvoga starješinu, u duhu tradicije, u početku nazivali knezom a kasnije županom. On je imao svoga zamjenika i pečat. Zanimljivo je da je nekada u Peroju postojala velika, razgranata Košćela, nalik na znameniti Brijest na Cetinju, ispod kojega su crnogorski gospodari „primali narod i dijelili pravdu“.

Postojanje Perojske opštine je bilo vrlo bitno, pogotovo u 19. vijeku, zato što je i to bio jedan od važnih faktora u očuvanju identiteta i nacionalnog bića Crnogoraca. Izuzetan događaj u tom pogledu predstavlja i osnivanje škole, za koju su se, kao i za sve ostalo, jedva izborili 1840. godine. Sveštenici su istovremeno bili i učitelji. Đaci su učili ćirilicu i latinicu. Škola je zatvorena 1915. a ponovo otvorena tek 1925. Uoči Drugog svjetskog rata postala je državna, za ratnih godina nije radila, ali je po njegovom završetku rad obnovljen i nastavlja se sve do danas.

Za vrijeme Mletačke republike i Austrije Perojci nijesu imali svoga predstavnika u vlasti koji bi zastupao njihove interese, iako je naselje imalo oko 600 stanovnika. Zato su uvijek držali dogovor s Hrvatima i glasali za hrvatskog kandidata. U Peroju su se borili i za življenje i za umiranje, a često su umirali i bez sveštenika i opijela. Teško su se izborili i za svoje groblje 1767. godine.

U životu su Perojci sačuvali mnoge crnogorske navike, osobine, običaje, predrasude, duhovne i moralne vrijednosti, nekih sad nema ni u Crnoj Gori, kao da su „konzervirane“, sasvim svjesni njihovog značaja za samoodržanje. Imali su i dobre sveštenike koji su umjeli da utiču na pastvu i da to svoje „duhovno stado“ čuvaju i sačuvaju spolja i iznutra. Tako i danas slave dva krsna imena: Sv. Nikolu i Sv. Dimitrija, dok je seoska slava Sv. Spiridon.

Da bi se odbranili od asimilacije uveli su i pravilo da se žene samo između sebe. No, kad je zaprijetila opasnost da dođe do degenaracije potomstva, ženili su se đevojkama iz Crne Gore, Boke, Krivošija, Dalmacije i Hercegovine. Kasnije su sklapani i mješoviti brakovi, ali je postojalo nepisano pravilo da nevjesta, ako je druge vjere i nacije, pređe u pravoslavlje. Čak i zet (domazet) koji je ostajao da živi u Peroju morao je promijeniti vjeru. U nauci su opisani perojski običaji: pogrebni, svadbeni i vjerski, kao i oni vezani za različite poslove i način života uopšte.

Perojska ženska nošnja

U očuvanju narodnog bića perojskih Crnogoraca veliku ulogu su imale njihove žene: odive, majke, babe, sestre i snahe. Podižući đecu one su im ulivale prva saznanja o životu, vaspitavale ih u duhu pravoslavnom, na tradiciji junačkoj, crnogorskoj. S koljena na koljeno, sačuvale su tako narodno predanje, folklor i jezik. Ipak, folklorno nasljeđe se nije sasvim sačuvalo, ali i danas se kod njih, igra kolo crnogorsko i pjevaju crnogorske pjesme. Narodni muzički instrumenti su gusle, gajde i diple.

Narodna nošnja, muška i ženska, takođe je svjedočanstvo etničke pripadnosti Perojaca, ali i izraz kulturnih prožimanja i uticaja u novome zavičaju. I drugi elementi materijalne kulture perojskih Crnogoraca svjedoče o njihovoj prošlosti i identitetu.

Posebno i interesantan je njihov govor, odnosno jezik, koji je bio predmet ispitivanja i naučne obrade. Njegovo glavno obilježje je „ijekavska štokavština“, što ih odvaja od štokavsko-čakavske „ikavštine“. Izvori njihovog govora su Crmnica i podlovćenska Crna Gora. Svoj crnogorski govor, i pored brojnih jezičkih uticaja iz okruženja, dobro su sačuvali zahvaljujući tome što su pretežno, i zadugo, bili okruženi romanskim a ne slovenskim stanovništvom. Perojski govor je zanimljiv sam po sebi, ali je interesantan i za izučavanje istarskih govora i dijalekata, a naročito za istoriju crnogorskog jezika, za njegove arheološke slojeve.

Lingvističke osobenosti perojskog govora (etimološke, fonetske, morfološke, sintaksičke i uopšte leksičke) sadrže i glasove za koje u zvaničnom jeziku još uvijek nema znaka. Zbog svoje viševjekovne izolovanosti, sačuvali su se autentični slojevi ne samo Crmničke nahije nego i crnogorskog jezika u cjelini.

Na očuvanju tradicije, kulture i afirmaciju Peroja veliki doprinos daje Društvo perojskih Crnogoraca 1637, osnovano 15. novembra 2001. godine. U okviru njega vrlo je aktivno nekoliko sekcija: pjevačka, folklorna, sportska i sekcija za očuvanje povijesne i kulturne baštine Peroja. Tu je i biblioteka „Njegoš“, koja sadrži vrlo vrijednu i raznovrsnu bibliotečku građu. Naučnom izučavanju i afirmaciji Crnogoraca u Peroju, pored ostalih, najviše je doprinio prof. dr Milorad Nikčević.

Zaista, Peroj je jedinstvena čestica crnogorskog nacionalnog i kulturnog bića koja traje na radost domovine Hrvatske i na sreću Crne Gore – postojbine i otadžbine perojskih Crnogoraca.

Oni su naučili da čuvaju sebe i ostanu ono što su i, zahvaljujući Ustavu hrvatske države, da njeguju svoju duhovnost i kulturu, jezik i običaje i, što je najvažnije, svijest o sebi i odlučnost da opstanu, dok ih vode imperativ postojanja i radost života, vjera njihova pravoslavna, duša crnogorska, perojska. A to će biti sve dok u njemu žive Braići, Drakovići, Ljubotine, Popovići, Radulovići, Škoko, Vučerići, Vučetići, ali i spomen na Babiće, Brčele i Maričeviće… Preci prenose baklju života potomcima, u buduća stoljeća!

Prva fotografija: Perojski Crnogorci na okupu

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!