Al Avdža, mirno selo nedaleko od Tikrita, rodno mjesto nekadašnjeg iračkog predsjednika Sadama Huesina, umalo nije postalo i mjesto njegove smrti, jednog aprilskog dana 1988.godine, kada su Iranci borbenim avionom F-4 pokušao da ga likvidiraju.

Sadam je pukom srećom izbjegao likvidaciju dvijema bombama Mk. 82, a i svi članovi njegove porodice su preživjeli zahvaljujući iračkim protivavioncima koji su topovima ZU-23 kalibra 23 mm omeli iranskog pilota da izvrši zadatak.

Pokušaj likvidacije otkriva veoma interesantnu priču, poslije koje će obezbjeđenje Sadama Huesina sve do njegovog hvatanja decembra 2003. godine biti znatno pojačano.

Foto: Printscreen

Priča počinje prvih dana aprila 1988. godine u rodnom selu iračkog predsjednika Sadama Huseina (Saddam Hussein Abd al-Majid al-Tikriti), Al Avdža. Tamo je Sadam, na mjestu nekadašnje svoje trošne porodične kućice u kojoj je rođen, izgradio velelepnu palatu, jednu od mnogobrojnih koje je posjedovao širom Iraka. Sadam je u okolini palate podigao vještačko jezero u kome je uživao tokom posjeta. Oko palate su bili načičkani bunkeri sa protivavionskim topovima ZU-23 kalibra 23 mm i portabl prenosni raketni sistemi Strela 2 (SA -7), koji su pružali vatrenu zaštitu oko predsjedničkog kompleksa od uljeza iz vazduha.

Sadam je nekoliko dana prije dolaska u Al Avdžu odlučio da mu je potrebno opuštanje i da malo više vremena provede sa porodicom, ali nije ni slutio da će se desiti nešto važno.

TAČKA NA HORIZONTU

Tog 5. aprila nad Al Avdžom osvanulo je sunčano jutro, pa je Sadam odlučio da malo prošeta baštom prepunom cvijeća, prije odlaska u lov. Kasno noću 4. aprila Sadamu se pridružila i porodica koju je iz Bagdada dovezao predsjednički helikopter. Tog dana u palati su se nalazile Sadamova prva supruga Sadžida i njegove tri ćerke. Najstarija Ragad, koja je bila udata za Huseina Kamela, šefa Komisije za vojnu industriju, koji je kasnije uspio da prebjegne i postane Sadamov protivnik (kasnije je za CIA ispričao pikanterije iz prodičnog života iračkog predsjednika). Tu je bila i srednja ćerka Rana, udata za Kamela Husana, Huseinovog brata, ađutanta i takođe kasnije prebjega poslije Prvog zalivskog rata, i treća Sadamova ćerka Hala, koja nije bila udata.

Dok su članovi porodice spavali, a Sadam se pripremao da krene u lov čekajući ukrcavanje u terence, na horizontu se pojavila jedna crna tačka, koja se pribiližavala i uvećavala, a iz daljine je dopirala buka, nešto što je navodilo da je u pitanju neka letilica. Kako se približavala, irački protivavionci su vidjeli su da se zapravo radi o avionu F-4 Fantom, iranskog vazduhoplovstva.

Bio je to stvarno F-4, kojim je upravljao pukovnik Mahmud Iskandari, legenda iranske avijacije, koji je u vrijeme Iračko-iranskog rata izvršavao isključivo specijalne zadatke. Iransko političko vođstvo planiralo je da ovom operacijom uz likvidaciju Sadama Huseina okonča rat u svoju korist. Kako bi takvu akciju bilo nemoguće izvršiti u Bagdadu, to je izabrana ova palata za koju je procijenjeno da je pogodnija za uspješnu likvidaciju avionom. Ovde valja napomenuti da su Iranci još 1982. pokušali da likvidiraju Sadama Huseina u Bagdadu, ali zbog višeslojne PVO u gradu i oko prijestonice, to im nije pošlo za rukom. Iranci su tada izgubili jednog od najboljih svojih pilota, Abaza Durana.

Operaciji u Al Avdži prethodila je ogromna obavještajna priprema i temeljno praćenje koje je trajalo više od tri godine, da bi se stekli pogodni uslovi za odabir momenta Sadamove likvidacije. Pogodan trenutak desio se upravo kad je Sadam stigao u Al Avdžu, jer ova oblast, za razliku od Bagdada, nije predstavljala problem za iznenadni napad, a i budnost posada nije bila stalna, pa čak ni kad je Sadam bio u palati. Sam cilj (palata) je bilo lako pogoditi avio bombama.

Iranski lovac-bombarder po polijetanju sa aerodroma Meherbad zauzeo je kurs prema zapadu. Kod grada Hamadana dopunjen je u vazduhu, a po ulijetanju u irački vazdušni prostor spustio se nisko, da bi na 80 km od Al Avdže prešao u brišući let na samo 15 m visine, jureći brzinom od 1.000 kilometara na čas. Negdje na 4 kilometra od Sadamove palate, Iskanderi iskače na visinu od nekoliko stotina metara, uočava cilj, pravi zaokret u vazduhu i počinje da ponire prema cilju.

Iračke posade koje su se pribrale od prvog šoka, uskaču na svoja mjesta i otvaraju vatru iz topova prema avionu koji je u poniranju. Pukovnik Iskanderi, valjda u strahu da će biti oboren, prerano je otkačio dvije bombe Mk 82 i munjevito napustio Al Avdžu. Obje bombe su promašile palatu za skoro 300 metara. Eksplozija jeste bila razorna, dok je sama palata ostala netaknuta. Iranski pilot je nestao iz prostora iznad koga se dizao visoki stub dima, a Sadam, koji se već nalazio na izlazu iz Al Avdže, kada je začuo eksplozije naredio je povratak, piše Kurir.

Kada je ušao u palatu svi su ga sa veseljem dočekali, a njemu je laknulo od saznanja da niko od članova porodice nije povrijeđen. Istog trenutka službi bezbjednosti naredio je istragu kako je došlo do propusta i kako su Iranci saznali podatak o tome da je on u palati, sa svom svojom porodicom. Smatrao je da iranski napad nije slučajnost, već plod dobre pripreme i obavještenja o njegovom kretanju, a koja je bila tačna i pouzdana. Osnovana je tajna grupa za istragu, a nosilac operacije je bio lično Husein Kamel, jedan od predsjednikovih zetova.

ISTRAGA

Grupa je u potrazi za dokazima prevrnula sve. Sumnjalo se da su Iranci možda presreli neku iračku komunikaciju, jer je Sadamova porodica koristila predsjednički helikopter od Bagdada do Al Avdže. Međutim, kako je utvrđeno, ti helikopteri su pripadali predsjedničkoj eskadrili i njihova komunikacija je bila strogo zaštićena i vodila se paralelnim kanalom veza. Sumnjalo se na korišćenje moderne prislušne stanice u provinciji Ilam, pa su pretpostavljali da je možda neko iz predsjednikove porodice, dok je telefonirao nekim prijateljima, rekao da idu u Al Avdžu, ali ni to nije bilo potvrđeno. Poslije izvjesnog vremena, istražna grupa je iscrpjela sve teorije a bilo ih je više od 50. U konačnom se pretposavilo da je u pitanju najvjerovatnije „kritica“ iz kruga predsjednikovog obezbjeđenja, koja je na neki način dojavila Irancima informaciju o dolasku Sadama u Al Avdžu. I to se poslije izvjesnog vremena pokazalo kao zabluda, jer su provjerene sve komunikacije iz Al Avdže i Tikrita. Sumnjalo se na kraju na nekakvog kurira koji je prenio ovu informaciju, ali direktnih dokaza nije bilo.

Foto: Printscreen

Sadamov komentar bio je da će vjerovatno biti i sljedećih napada i donio je odluku da se promijeni obrazac njegovog putovanja u razna mjesta. U međuvremenu, formirani su bili i lažni konvoji i pokreti kako bi se isprovocirala aktivnost „krtice“. Ti pokreti su bili poznati nekolicini ljudi, a obično su bili planirani nasumično i mijenjali su se u posljednjem trenutku. Prava istina, kako se saznalo za prisustvo Sadama u Al Avdži toga dana, otkrivena je „sasvim slučajno“ kada se u sve umiješao „prst sudbine“.

AKTERI

Izvjesni Ali je bio oficir nižeg ranga u Opštoj upravi za bezbjednost iračkog grada Bakuba. Isti posao je radio i u Karbali u kome je rođen i koji je inače za Šiite sveti grad. Većina stanovnika krajem 1970-tih nisu bili irački državljani, pa je Sadam donio odluku da svi oni budu protjerani u Iran. Taj zadatak je dat iračkoj Opštoj upravi za bezbjednost, a spiskove onih koji trebaju biti protjerani sačinila je lokalna BAAS partija. Među onima koji su trebali biti protjerani našao se i Alijev drugar Abas, tada srednjoškolac i aktivni učesnik lokalnih pjesničkih susreta. Priča se sada pomjera na jul 1988. godine kada je Ali, prilikom prolaska kroz pijacu u Bakubi, ugledao muškarca u tridesetim godinama, koji je nevjerovatno ličio na njegovog druga Abasa. Ali je pratio „Abasa“ do siromašne četvrti, gdje je utvrdio da je on iznajmio sobicu u kojoj živi i da se prijavio pod lažnim imenom. Postavilo se pitanje kako je on uspio, dok je rat još trajao, da se vrati u Irak, pa je, shodno tome, alarmirao lokalnu službu bezbjednosti. Budnim iračkim agentima nije trebalo dugo da opkole stan i uhapse Abasa. Prilikom hapšenja utvrdili su da ima lažnu ličnu kartu na obrascu koji je važio prije rata, a pretresom sobe pronađena je i „sumnjiva ampula“ sa blijedožućkasom tečnošću.

Abas je ekspresno poslat u Bagdad na saslušanje, a dva dana kasnije predat Iračkoj obavještajnoj agenciji„Al Muhabarat, jer su oni bili zaduženi za strance. Uslijedilo je ispitivanje u „crvenoj sobi“ (ona je, zapravo, bila obojena u crvenu boju). Abas je nakon 24 sata provedena u toj sobi sve priznao, i da je pripadnik elitne jedinice koja je u Iranu formirana od iračkih deportiraca, te da rade pod komandom Islamskog korpusa Iranske revolucionarne garde. On je još dodao da su ih obučavali stručnjaci iz Sjeverne Koreje u preživljavanju u neprijateljskoj pozadini i u vršenju sabotaža. Abas je priznao da je već nekoliko puta 1986. i 1987. dolazio u Irak radi vršenja sabotaža u planinskim zonama koje su naseljavali Kurdi. Takođe, Abas se tokom saslušanja „istrtljao“ i o vezi sa porodicom Salih koja živi u Al Avdži.

Porodicu Salih sačinjavali su otac Mohamed, majka Fatima, sin Adnan i ćerka. Otac je bio bivši irački vojnik iz grada Bakube, koji je služio zajedno sa kapetanom Hajrlahom Tilfhanom, inače penzionisanim oficirom i Sadamovim ujakom. Hajrlah se sažalio na sudbinu Mohameda pa mu je ponudio da iz Bakube preseli u Al Avdžu i bude čuvar njegove kuće. Mohamed je to prihvatio i sagradio kuću pored Hajrlahove. Salihova žena je u primitivnoj peći svakog dana pekla hljeb koji je prodavala nekim stanovnicima Al Avdže. Kada im se rodio sin dali su mu ime Adnan po Hajrlahovom sinu, a u znak zahvalnosti za sve što je učinio za njih. Posle dolaska na vlast Sadama Huseina Al Avdža je doživjela preporod. Salihovi su od blatnjave kuće sagradili velelepnu kuću od cigli, a otac je uspio da otvori minimarket. Sin je uspio da završi tehničku školu i upisao tehnički fakultet u Bakubi, gdje došao je do brošura pokreta DAWA (Islamic Dawa Party), proiranske patrije i protivnika BAAS. Postao je član ove organizacije, a poslije uspona Homeinija na vlasti DAWA je smatrala da je došlo pravo vrijeme za podizanje ustanka. Međutim, ustanak je bio kratkog daha, jer su iračka vojska i policija snažno odgovorile, a manjak koordinacije i loši odnosi kod ustanika su doveli do kraha pobune. Adnan nije učestvovao u pobuni, a kada je vidio mrtvog kolegu uspio je da pobjegne. I članovi njegove ćelije koji su se spasili pobjegli su u Iran. Adnan je ostao u Bakubi, dok mu u ljeto 1987. nije prišao neki mladić koji mu je spomenuo imena njegovih mrtvih drugova. Adnan je negirao plašeći se da su u pitanju provokatori, ali stranac je ostao dosljedan u navaljivanju i citiranju imena poginulih. Poslije nagovora za razgovor, stranac se  predstavio kao Salim, protjerani Iračanin.

HLJEB

Salim se Adnanu javio ponovo te 1988. zahtijevajući od njega informaciju o tome da li i koliko često Sadam Husein posjećuje palatu u Al Avdži, pošto je znao da je rodom iz Sadamog sela. Adnan, koji je radio u kancelariji za poljoprivredu iračkog predsjedništva, bio je oslobođen vojske pa je nesmetano putovao. Pristao je na Salimovu igru, a ovaj ga je savjetovao da kada Sadam stigne u Al Avdžu odmah napusti selo, dođe u Bakubu i o tome obavijesti Abasa. Strogo mu je naglašeno da ne smije koristiti telefon iz Al Avdže, jer bi mogao biti uhvaćen. Početkom aprila Adnan je stigao kući u Al Avdžu i primijetio da njegova majka peče hljeb iako je bilo popodne. Upitao je zašto to radi, kada je obično to činila ujutro ili predveče. Ona mu je saopštila da je u Al Avdžu stigao Sadam Husein sa pratnjom i da je želio od nje hljeb koji je jeo još u djetinjstvu. Adnan je smjesta istrčao iz kuće, sjeo u automobil i odjurio ka Tikritu, a odatle u Bakubu. Čim je stigao tamo uzeo je taksi, odvezao se do Salima i saopštio mu vijest da je Sadam u Al Avdži. Kako je došao, na isti način se vratio u Al Avdžu, dok je Salim okrenuo jedan telefonski broj u Njemačkoj. Tamo je čovjeku na vezi rekao lozinku: „Majka ti je bolesna, moraš doći da je vidiš“. Čim je iranski agent čuo lozinku pozvao je Iran i ponovio njen sadržaj. To je bio signal da Hadžitalislam Hašim Rafsandžani, predstavnik ajatolaha Homeinija na sednici Vrhovnog savjeta odbrane, da zeleno svijetlo za Sadamovu likvidaciju. Iste večeri donijeta je odluka o udaru, koji će izvršiti jedan lovac F-4 Fantom. Odabran je pilot i strogo mu je naređena ćutnja tokom akcije, jer se sumnjalo da će Iračani prisluškivati.

Kasno uveče 5. aprila iransko rukovodstvo je gledalo iračku televiziju, kada je objavljena informacija da je pokušan atentat i ubistvo predsjednika Huseina, ali je on izbjegao atentat u palati Al Avdža. Dakle, operacija likvidacije nije uspjela, ali su iranski obavještajci procijenili da je informacija tačna pa su odlučili da agent Adnan bude maksimalno iskorišćen za novu operaciju likvidacije. Ovaj put bez učešća avijacije, već trovanjem, pošto su znali da njegova majka peče hljeb za Sadama. Iranski obavještajci su Salimu predali specijalnu ampulu, a ovaj Abasu, koji je trebao dati Adnanu da sipa tečnost po hljebu kada bude pečen i nošen Sadamu.

Sat vremena poslije Abasovog priznanja, Sadamovi obavještajci su uletjeli u kuću Adnanove familije, uhapsili cijelu porodicu i potom ih strijeljali, a preostale članove familije protjerali zauvijek iz Al Avdže.

Ova epizoda je šokirala Sadama, kao i oficire službe bezbjednosti, pa je odlučeno da se hitno formira laboratorija za pregled Sadamove hrane. Laboratorija je morala da zadovolji sve standarde, a zaposleni su strogo birani iz službe bezbjednosti.