Branka Bogavac, književnica i novinarka iz Pariza: Crna Gora mi grije dušu

Krenula sam od malog bihorskog sela Bora iz crnogorskih planina gdje sam čuvala ovce, čitajući život Marije Kiri i preko Beograda stigla do Sorbone, gdje sam bila student i docent na njoj. Poslije romanistike u Beogradu i slavistike u Parizu, nastupilo je doba susreta s velikanima svijeta. Nekad nam same okolnosti pruže priliku da se posvetite nečemu što nijeste predviđeli, što bi vam izmaklo da ih nije bilo. Da bi se čovjek našao među, kako rekoste, poznatim svjetskim ličnostima, treba imati sposobnosti koje vam omogućavaju da se nađete u sredini gdje mogu da se sretu te ličnosti. Za to je potrebno posjedovati znanje iz raznih oblasti kulture – pošto sam u mojim razgovorima obuhvatila apsolutno sve vrste umjetnosti. Ta velika želja za znanjem, želja da se upozna veliki svijet, nastala je još u djetinjstvu, kada, kao đače u osnovnoj školi, nijesam imala nijednu knjigu izuzev čitanke. Čini mi se da je težnja da nadoknadim nedostatak te lektire bila moj prvi poriv za kulturom  –  neka vrsta žeđi koju je trebalo stalno utaživati. A to sam postizala novim susretima koji su mi pružali veća saznanja. Sve me je to dovelo do čudesnih susreta s velikim stvaraocima XX i XXI vijeka

Nedavno je objavljena knjiga tekstova o knjigama Branke Bogavac, književnice i novinarke rodom iz Crne Gore koja živi u Parizu. Izdavač dvotomne knjige „BRANKA, Vitez umjetnosti i književnosti”, je porodica Bogavac Le Comte, a suizdavači časopis “Komun@” iz Podgorice i Centar za kulturu iz Petnjice.

Knjiga sadrži 150 tekstova, prikaza i eseja vezanih za četrnaest Brankinih knjiga: „Razgovori u Parizu“ u pet tomova, „Razgovori s Dadom“, „Slikarstvo kao neracionalna sreća“, „Crna Gora u Parizu“, “Deset nobelovaca”, “Pisanje kao izvor nade”, ”Susret je najveći dar” …

Ponos Crne Gore – Branka Bogavac

Branka Bogavac je rođena u Virpazaru. Djetinjstvo je provela na selu Bor, u Bihoru. Gimnaziju je završila u Beranama, a romansku grupu jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 1964. godine živi u Parizu. Četiri godine kasnije završila je slavistiku na Sorboni, gdje je i magistrirala, a potom, u zvanju docenta, predavala srpskohrvatski, takođe na Sorboni. Direktorica Kulturnog centra Srbije i Crne Gore bila je od 2004. do 2006. godine.

Branka Bogavac je, kako su rekle mnoge poznate ličnosti, Crnogorka koja na dostojan način decenijama predstavlja Crnu Goru i njenu kulturu. Svojim stvaralaštvom dala je trajni doprinos kulturi i Jugoslavije i Crne Gore.

“Ja sam u Crnoj Gori živjela dovoljno dugo da je ona neodvojiva od mene. U meni su njeni običaji, govor, moral, pa možda i neke mane, jer niti smo mi idealni, niti su to naši zavičaji” – Branka Bogavac

Jednom ste rekli da nikad niste prekidali vezu sa Crnom Gorom i da Vam ona grije dušu?

BOGAVAC: O mom zavičaju sam dosta pisala u mojim sjećanjima, jer nas je on stvorio, urastao u nas toliko da ćemo uvijek nositi neko njegovo obilježje ma kud otišli ili izučili velike škole. Ja sam u Crnoj Gori živjela dovoljno dugo da je ona neodvojiva od mene. U meni su njeni običaji, govor, moral, pa možda i neke mane, jer niti smo mi idealni, niti su to naši zavičaji. Ali naše uspomene ga uvijek uljepšavaju i zato nas duša boli ako ga dugo ne vidimo. Iako postoji opasnost da se razočaramo. Vraćanje njemu je uvijek vraćanje jednom idealu. U doba voljene i “normalne” Jugoslavije, svaki put kad bih čula našu himnu obavezno sam plakala. Ja samo ove godine nijesam bila u Crnoj Gori, poslije više od pola vijeka života u Francuskoj, i to zbog više sile koja se zove korona. Nekada sam dolazila i dva ili više puta godišnje. Što ne znači da se nijesam odomaćila u Francuskoj, već da sam sačuvala ono što mi se činilo da je bitno i što sam ponijela sa sobom.

“Dolazila sam do tih značajnih ličnosti na najrazličitije i čak nevjerovatne načine: preko izdavačkih kuća, pismom, telefonom, a najviše ličnim susretom na nekom važnom događaju, koktelu ili svečanosti” – Umberto Eko i Branka Bogavac

Vi ste građanka svijeta koja je na raznim meridijanima razgovarala sa najvećim svjetskim umjetnicima. Crnogorski književnik Sreten Perović rekao je da je Branka Bogavac savremeni intelektualni globtroter slijedeći po bijelom svijetu svoju crnogorsku sjenku?

BOGAVAC: Lijepo rečeno, Sreten je moj veliki prijatelj, pjesnik, veliki stvaralac koji je zadužio Crnu Goru i time što je posvetio svoj život crnogorskoj kulturi. Hodanje kroz svijet je uvijek neko traženje, traženje nečega čega nijesmo sasvim svjesni. Ali uvijek naiđemo na nešto što nam je bilo potrebno što opravda to lutanje. Istina je da sam prilično obišla taj bijeli svijet koji je toliko raznovrstan, toliko fantastičan, toliko čudnovat, zasjenjujući, zaprepašćujući, u kome, kada pobijedi poezija, on blista, a kada pobijedi mrak, tada je crn. Svega toga ima u mojim knjigama koje sam pobrala kao globtroter na raznim meridijanima. Pored svega što sam pomenula, dodaću da me mnogo pomogao moj muž Žan, koji me je uvijek podržavao.

“Poslije prvog objavljenog intervjua sa velikom istorijskom ličnošću Žanom Kasuom u Književnoj reči, shvatila sam da ću otkrivanjem tih velikih stvaralaca kroz razgovore najbolje zadovoljiti i svoju i čitalačku radoznalost u zemlji” – Branka Bogavac

Kako danas gledate na pređeni put, od Vaše rodne Crne Gore do Pariza, i na tolike objavljene knjige o drugima, a sada evo i onih koje se bave Vama?

BOGAVAC: Taj put je bio zaista neočekivan: krenula sam od malog bihorskog sela Bora iz crnogorskih planina gdje sam čuvala ovce, čitajući život Marije Kiri i preko Beograda stigla do Sorbone, gdje sam bila student i docent na njoj. Poslije romanistike u Beogradu i slavistike u Parizu, nastupilo je doba susreta s velikanima svijeta. Nekad nam same okolnosti pruže priliku da se posvetite nečemu što nijeste predviđeli, što bi vam izmaklo da ih nije bilo. Da bi se čovjek našao među, kako rekoste, poznatim svjetskim ličnostima, treba imati sposobnosti koje vam omogućavaju da se nađete u sredini gdje mogu da se sretu te ličnosti. Za to je potrebno posjedovati znanje iz raznih oblasti kulture – pošto sam u mojim razgovorima obuhvatila apsolutno sve vrste umjetnosti. Ta velika želja za znanjem, želja da se upozna veliki svijet, nastala je još u djetinjstvu, kada, kao đače u osnovnoj školi, nijesam imala nijednu knjigu izuzev čitanke. Čini mi se da je težnja da nadoknadim nedostatak te lektire bila moj prvi poriv za kulturom  –  neka vrsta žeđi koju je trebalo stalno utaživati. A to sam postizala novim susretima koji su mi pružali veća saznanja. Sve me je to dovelo do čudesnih susreta s velikim stvaraocima XX i XXI vijeka. Poslije prvog objavljenog intervjua sa velikom istorijskom ličnošću Žanom Kasuom u Književnoj reči, shvatila sam da ću otkrivanjem tih velikih stvaralaca kroz razgovore najbolje zadovoljiti i svoju i čitalačku radoznalost u zemlji. Ti tekstovi su zaista imali puno odjeka u Jugoslaviji. To me je odvelo do Borhesa, Siorana, Joneska, Eka… i ti tekstovi su uticali, kako rekoste, decenijama na približavanje tokova svjetske literature, politike i kulture našim čitaocima. Kako su se ređali ti fantastični susreti, tako su se pretvarali u knjige. I svako pojavljivanje tih knjiga pratile su kritike i promocije.

Kako je nastala najnovija knjiga?

BOGAVAC: Što se tiče ove knjige o meni, nastala je sasvim neočekivano. Prof. dr Draško Došljak s Univerziteta u Nikšiću, koji odlično poznaje moj rad, došao je na ideju da se objavi sav materijal kritika i promocija. Knjige je priredila njegova kćer Jovana Došljak, a objavio ih je Centar za kulturu u Petnjici, mom zavičaju. Usprotivila sam se tom projektu u početku, ali sad vidim da tu nije Branka u centru, nego sadržaj tekstova koje su napisali značajni pisci i kritičari koji su se zainteresovali za moje knjige.

“Nikada moji sagovornici nijesu tražili autorizaciju i nikada nijesam imala neku neprijatnost!” – Mića Popović i Branka Bogavac

Kako ste uspijevali da dođete do najznačajnijih ličnosti našeg doba iz različitih jezika i kultura?

BOGAVAC: Dolazila sam do tih značajnih ličnosti na najrazličitije i čak nevjerovatne načine: preko izdavačkih kuća, pismom, telefonom, a najviše ličnim susretom na nekom važnom događaju, koktelu ili svečanosti. Tako sam srela Ljosu na jednoj velikoj svečanosti lista Nuvel Observater, kada su slavili trideset godina tog značajnog nedjeljnika. Tu sam srela i Alena Ginzberga. Margerit Diras, na vrhuncu slave, pozvala me je telefonom, kao znak da me je izabrala od mnoštva novinara koji su želeli da razgovaraju sa njom. To su uzvišeni trenuci kada ste nagrađeni za sav trud. Kadarea, koga je čuvala policija, srela sam u metrou, skoro ispred moje zgrade. Dok sam kod Ljose morala ići u London, jer njegov ataše za štampu iz Galimara nije htjela da pozajmi ni na trenutak svog obožavanog pisca. A za susret sa Borhesom je zaslužan onaj moj  magični slučaj, kada sam u pratnji dva francuska velikana, Mišela Fukoa i Remona Arona, ušla u salu u Kolež de Frans, gdje se on nalazio… Vidite i sami da je to ponekad dio sreće i puno slučaja. Za te takve intervjue jednostavno treba biti spreman. A što se tiče teških pitanja, mislim da su ona neophodna, jer se tada iznenađeni sagovornik zaista zamisli i sam trudi da nešto novo pronađe u sebi, nešto što i on sam tada otkriva i izrekne neko blago koje je i njemu bilo skriveno. Tako su tekli skoro svi razgovori. Nikada moji sagovornici nijesu tražili autorizaciju i nikada nijesam imala neku neprijatnost! Moj slučaj intervjua je specifičan. Nikada nijesam bila zaposlena kod nekog lista, niti radila za novinarske norme, nikada nijesam bila član nijedne redakcije, nikada mi neka redakcija nije platila put do nekog pisca, u neku zemlju, ili me preporučila u ime redakcije da se obratim nekom važnom piscu preko izdavača, honorar je bio toliko beznačajan da sam na kraju odustala. Za razgovor s Klodom Simonom, francuskim nobelovcem, honorar je iznosio koliko košta poštanska marka za unutrašnjost zemlje! Zbog toga nemam nikavu penziju. Ali zato su sve novine tražile moje tekstove.

“Godine 2018. objavljena je knjiga Deset nobelovaca u kojoj su se našli još: Orhan Pamuk, Mario Vargas Ljosa, Nadin Gadimer, Gao Sinđijan, Toni Morison, Imre Kerteš, Mihail Gorbačov” – Branka Bogavac i Mišel Bitor

U prvom tomu knjige “Razgovori u Parizu” nalaze se intervjui i sa tri nobelovca. To su Česlav Miloš, Klod Simon, Eli Vizel.

BOGAVAC: Godine 2018. objavljena je knjiga Deset nobelovaca u kojoj su se našli još: Orhan Pamuk, Mario Vargas Ljosa, Nadin Gadimer, Gao Sinđijan, Toni Morison, Imre Kerteš, Mihail Gorbačov. Knjigu su objavili Narodne knjiga iz Podgorice i MIBA BOOKS iz Beograda. Nobelovci dobijaju oreol veličine tom nagradom, ali ako ste se spremili za susret s takvim ljudima, razgovor se odvija kao da ste sa nekim prijateljem koga puno poštujete. Kada on vidi šta mislite o njegovom djelu, naravno kroz pitanja, on rado učestvuje kad je to drugačije od ustaljenih pitanja i sam se trudi da to ne bude šablonski odgovor. Trud je obavezno nagrađen odgovorom zlata vrijednim. Miloš Česlav mi je rekao: “Branka, Vi mi postavljate takva pitanja da se svaki put pitam da li sam ja to napisao”. Smatram da je Nobelova nagrada, najprestižnija svjetska nagrada, dovoljan znak za kvalitet i značaj nekog djela. Ali sam svjesna da to nije možda jedini kritrijum, pa sam zato objavila, u istoj ediciji, Pisanje kao izvor nade, razgovori sa stvarocima koji su isto tako mogli da je dobiju: Borhes, Kundera, Jonesko, Sioran, Eko, Kundera, Kiš, Boske, Kadare, Diras, Oz i Adonis.

“Za te takve intervjue jednostavno treba biti spreman. A što se tiče teških pitanja, mislim da su ona neophodna, jer se tada iznenađeni sagovornik zaista zamisli i sam trudi da nešto novo pronađe u sebi, nešto što i on sam tada otkriva i izrekne neko blago koje je i njemu bilo skriveno” – Imre Kerteš i Branka Bogavac

Mnogi su rekli da ste intervjuu dali poseban i uzvišen status, jer ste znali da ti susreti sa stvaraocima ne budu ni nešto dnevno ni nešto obično?

BOGAVAC: Drago mi je, naravno, kada to čujem. Ali ja sam i sama veliki čitalac razgovora s umjetnicima. Iz njih sam puno saznavala, za onaj presudni podsticaj da se što bolje pripremim za susret. Nije to za mene bio ni posao, ni obaveza, ali jeste izazov i iznad svega želja – za Susret.

“Za susret sa Borhesom je zaslužan onaj moj magični slučaj, kada sam u pratnji dva francuska velikana, Mišela Fukoa i Remona Arona, ušla u salu u Kolež de Frans, gdje se on nalazio…” – Horhe Luis Borhes i Branka Bogavac

Emil Sioran je rekao: “Pisanje je beskrajno istraživanje samog sebe“. Može li se to reći i za Vaš književni i novinarski opus?

BOGAVAC: U izvjesnom smislu da, jer sam napisala samo jednu knjigu sjećanja i puno tekstova za razne listove. Ostalo su razgovori, susreti… U njima sam pisala o drugima, podsticala ih da zajedno istražujemo ono što su uradili, da ih slušam i ne prekidam bez potrebe… Ali i to je način istraživanja samog sebe, uz pomoć drugih, onih koji su već nešto istražili, kojima vjerujem… Ali nijesam sigurna da je sve što sam radila bilo pisanje u smislu koji mu je dao Sioran.

“Miloš Česlav mi je rekao: ‘Branka, Vi mi postavljate takva pitanja da se svaki put pitam da li sam ja to napisao’” – Branka Bogavac i Toni Morison

Poslije toliko razgovora i susreta sa poznatim svjetskim ličnostima šta možete da zaključite?

BOGAVAC: Iz razgovora sa velikanima shvatila sam da je svaki čovjek svijet za sebe, koji treba svoj problem da riješi sam. Mislim da su svi ti veliki ljudi istovremeno jednostavni u ophođenju i veličanstveni onim što su stvorili, što su opisali nevjerovatne ljudske egzistencije. Umjetnost se uvijek stvara u slavu postojanja, a ljepota života uvijek izbije iz magije stvaralaštva, zato što je život veći i tajanstveniji od sile mraka. Ako čovjek nađe svoj put u životu on je najsrećniji, jer je teško naći taj put. Jednom je Dalaj Lama rekao da ne treba dramatizovati, treba se pomiriti sa nekim stvarima. Pitali su ga kako to da je stalno nasmijan, a 30 ili 40 godina je istjeran iz zemlje, a on je odgovorio: “Ako postoji problem pokušavam da ga riješim, a ako ne mogu da ga riješim – onda problem ne postoji”.

“Svaki uspio intervju davao mi je elana za nove, uvijek malo teže” – Branka Bogavac

Otkud Vam tolika intelektualna radoznalost i stvaralačka energija za tolike intervjue i pisanje knjiga?

BOGAVAC: Pretpostavljam da je bila u pitanju želja za znanjem koja se stalno uvećavala sa novim susretima, koji su mi otkrivali svoje svjetove, koji su me još više podsticali da nastavim sa svojim otkrićima koja su me opet dalje snažila… I ulivala povjerenje. Razgovori sa Kunderom i Borhesom su bili pravi događaji kod nas. E, kad sam uspjela da savladam njihove svjetove, još više sam se ohrabrila. Tako da ne postoji nijedna oblast u kulturi za koju se ja nijesam interesovala. Poslije pisaca došli su slikari, vajari, glumci, reditelji, jedan klovn, balerina, operska pjevačica, muzičari, dirigent, režiseri, kompozitori, političari, novinari… Svaki uspio intervju davao mi je elana za nove, uvijek malo teže. Znači, to je jedna ljestvica koja se uzdizala sa svakim novim susretom. Ta radoznalost lančano se povezivala s urađenim i budila nova interesovanja koja su me upućivala na druge vrste zanimanja. Možda mi je teško vjerovati, ali tako je i danas. Kad bi sve drugo bilo kao moja znatiželja…

“O mom zavičaju sam dosta pisala u mojim sjećanjima, jer nas je on stvorio, urastao u nas toliko da ćemo uvijek nositi neko njegovo obilježje ma kud otišli ili izučili velike škole” – Branka Bogavac i Zuvdija Hodžić

Jedna Vaša knjiga nosi naslov “Susret je najveći dar”?

BOGAVAC: Susret je najveći dar odnosi se prvo na moje susrete s velikim ljudima koje sam imala sreću da sretnem. Oni su mi darivali svoje riječi za ljubav susreta, za ljudsku ljubav, za moju ljubav za njihove knjige i njihove riječi. Poklonili su mi ih, a ja ih prenosim onima koji vole da čitaju, koji vole knjige. Uostalom, ima li išta ljepše od susreta s čovjekom?

“U izvjesnom smislu da, jer sam napisala samo jednu knjigu sjećanja i puno tekstova za razne listove. Ostalo su razgovori, susreti… U njima sam pisala o drugima, podsticala ih da zajedno istražujemo ono što su uradili, da ih slušam i ne prekidam bez potrebe…” – Branka Bogavac i Vojo Stanić

Dobitnica ste prestižne nagrade Francuske – Viteza umjetnosti i književnosti 2013. godine, koje su dobili i Danilo Kiš, Dado Đurić i Predrag Matvejević.

BOGAVAC: Kada sam prisustvovala ceremoniji uručenja tog priznanja Danilu Kišu, nijesam ni sanjala da ću ga i ja dobiti jednog dana. Vijest sam primila usred ljeta u Budvi i mnogo se poradovala. Za mene je to priznanje od velikog značaja i doživjela sam ga kao krunu mog cjelokupnog višedecenijskog rada, kao priznanje, potvrdu da vrijedi nešto raditi posvećeno. A kad je u pitanju Francuska, zemlja kulture, onda je to priznanje još značajnije. Tim mojim dugotrajnim kulturnim angažmanom u Parizu željela sam da povežem umjetnike sa prostora bivše Jugoslavije sa francuskim umjetnicima i Parizom. Sa druge strane, afirmisala sam francusku literaturu i kulturu kroz brojne tekstove i intrevjue sa njenim stvaraocima, ali i brojnim stranim autorima koji žive u Francuskoj. To sam takođe radila i kao direktor Kulturnog centra Srbije i Crne Gore. Uvijek sam za uspostavljanje mostova, a ne za njihovo rušenje. I kada pogledam, sa distance mojih sadašnjih godina, moj cjelokupni rad, taj za koji sam i nagrađena, vidim, kao što su to primijetili neki kritičari, da su većina mojih razgovora bili upravo posvećeni toj vječitoj i svetoj borbi protiv rušenja mostova – života, smisla, duha i samoga čovjeka.

Uvijek sam za uspostavljanje mostova, a ne za njihovo rušenje. I kada pogledam, sa distance mojih sadašnjih godina, moj cjelokupni rad, taj za koji sam i nagrađena, vidim, kao što su to primijetili neki kritičari, da su većina mojih razgovora bili upravo posvećeni toj vječitoj i svetoj borbi protiv rušenja mostova – života, smisla, duha i samoga čovjeka – Branka Bogavac sa Veseljkom Koprivicom

Je li Pariz i dalje mjesto okupljanja nosilaca evropskog duha?

BOGAVAC: Pariz je još uvijek mjesto okupljanja, ali ideje su nešto drugo, one mogu da izbiju na bilo kom mjestu, ne samo zbog moderne tehnologije. A što se evropskog duha tiče, vidjećemo kako će se on mijenjati u ovom dramatičnom periodu. Ja sam i ovdje optimista, a moj muž, Francuz, mnogo manje. Pariz je za mene bio i ostao nešto magično. U njemu su nastali mnogi moji intervjui i on će za mene uvijek biti poseban centar. Pa sve velikane sam u njemu srela, znači da ih on izuzetno privlači.

Veseljko Koprivica

Foto: Privatna arhiva

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH