Foto: Facebook/KUD “Vrelo Ibra”

Ibiš Kujević je čovjek koji se potpuno posvetio zavičaju raspirujući u njemu oganj kulture i ljubavi prema ljudima i kraju kojem je cijeloga života ostao vjeran. Nesvakidašnja je ličnost na kulturnoj pozornici Crne Gore, koja više od pedeset godina neumorno skida patinu sa skrivenog kulturnog blaga ovdašnjih Bošnjaka, kao i Sandžaka u cjelini, a koje opet protkano kroz njegove folklorne koreografije, ne samo da oživljava nego dobija novi, do tad neviđeni sjaj i ljepotu, što još jednom potvrđuje da je kultura jedno od naših najbitnijih identitetskih obilježja. Svih tih godina on je polje kulture, na samo njemu svojstven način – širinom pogleda, znanjem, talentom, profesionalnim i iskrenim odnosom a nadasve dobronamjernošću, učinio sredstvom kojim omekšava i ruši vidljive i nevidljive granice i barijere, gradi mostove i utire puteve saradnje, razumijevanja, uvažavanja i poštovanja među građanima i narodima. Zato, za muhabet sa njim bilo je bezbroj povoda. Propustili smo priliku prije desetak godina kad nas je posjetio u Luksemburgu i strpljivo vodio kroz njegovu seharu bošnjačke kulture Sandžaka. Ali, evo, dočekali smo, i on i mi, da za “Reviju Bihor” u njegovim i našim Rožajama razgovaramo o velikom jubileju – pedeset godina postojanja i nevjerovatno uspješnog rada KUD-a “Vrelo Ibra” iz Rožaja.

Revija “Bihor”: Ovih dana iz štampe izlazi monografija KUD-a “Vrelo Ibra” posvećena njegovom poluvjekovnom postojanju i radu. Pripremajući obimni materijal vratili ste se u protekli period. Koliko su još svježa sjećanja na početak i otkud ideja o osnivanju?

Kujević: Ideja o osnivanju ovog duštva začela se u OŠ “Mustafa Pećanin” u Rožajama. Krajem 1969. radio sam kao nastavnik muzičkog vaspitanja, sa već značajnim folklornim iskustvom koje sam sticao školovanjem i radom u srednjoj školi u Novom Pazaru. Profesor fizičkog vaspitanja Delija Kurpejović i ja formirali smo folklornu sekciju koja je odmah poslije prvih priredbi krenula da prerasta u gradski ansambl. Ubrzo su počeli da nam se priključuju odrasli građani, kojima se dopadao način rada kao i sami rezultati folklorne sekcije. Oni su vrednovali i cijenili narodnu umjetnost i prepoznali značaj kulturnog nasljeđa. Do kraja ove godine treba da izađe iz štampe monografija KUD-a “Vrelo Ibra” iz Rožaja koja je posvećena jubileju 50 godina postojanja i uspješnog rada, kao i 50 godina od kada je ovo društvo dobilo svoju prvu značajnu nagradu na Festivalu narodnog stvaralaštva u Novoj Varoši, koji je organizovala Međurepublička kulturno-prosvjetna zajednica, sa sjedištem u Pljevljima, povodom 29. novembra, Dana republike. Na tom festivalu KUD “Vrelo Ibra” iz Rožaja je osvojilo prvu nagradu i tako steklo pravo da predstavlja Jugoslaviju na svjetskom festivalu folklora u Kartagini u Tunisu 1972. godine.

Osvajanje ove nagrade imalo je snažan odjek u sredstvima informisanja tog vremena u Jugoslaviji. To je bio povod da se 16. januara 1971. godine organizuje osnivačka skupština na kojoj je i zvanično formirano KUD “Vrelo Ibra”. Nagrada u Novoj Varoši bila je prekretnica za dalji rad i afirmaciju ovog društva. Odmah su snimljene prve televizijske emisije za Jugoslovensku radio televiziju, za Televiziju Beograd, na Zlataru i Zlatiboru. Sve je to imalo odjeka u široj okolini, a posebno u Rožajama. Nakon toga bilo je ogromno interesovanje mladih, te smo bili u prilici da, kroz rad, odaberemo one najtalentovanije, koji su na sceni mogli da iznesu ono što se tražilo od njih. To je bila dobra osnova da se dođe do poželjnog kvaliteta.

Revija “Bihor”: KUD “Vrelo Ibra” je ostvarilo nevjerovatan uspjeh i postalo sinonim i zaštitni znak Vašeg grada. U čemu je tajna, da u jednoj ondašnjoj varošici izraste ovakav kulturni brend?

Kujević: Uspjeh KUD-a “Vrelo Ibra” iz Rožaja nije zasnovan ni na kakvoj tajni nego na dobro poznatim činjenicama. Ne samo u folkloru i Rožajama nego uopšte, u svakom poslu i svuda potrebni su ozbiljan, korektan i pošten rad, visoko moralan odnos sa omladinom, pedagoški pristup svakom pojedincu, nesebično zalaganje uz ogromna odricanja. U radu za društvo čovjek mora posvetiti vrijeme čak i na uštrb porodičnih obaveza. Podrazumijeva se entuzijazam bez ikakvih ličnih interesa, stalno usavršavanje, praćenje dostignuća drugih, već odavno afirmisanih ansambala, što smo pratili u SFR Jugoslaviji.

Ibiš Kujević

Želja da se izuči, istraži i trajno sačuva kulturno nasljeđe ne samo rožajskog kraja, nego i šire, bar onaj dio koji nije otišao u zaborav. Ranije nije niko ovu oblast terenski istraživao na ovim područijima, što navodi na zaključak da se namjerno išlo na to da se kulturno nasljeđe zatire. Mi, koji smo bili svjesni šta to znači za jedan kraj i narod, nesebično smo se dali tom poslu. Nažalost, o svom trošku i na sopstveni teret, i sve tako do današnjih dana. Ljudi koji bi o tome trebali da vode računa bili su zaokupljeni ličnim interesima. Nijesu bili svjesni šta znači sačuvati kulturu koja predstavlja jednu od osnovnih poluga identiteta jednog naroda, za to nijesu imali dovoljno razumijevanja. Sve je bilo prepušteno vrlo rijetkim entuzijastima koji su uglavnom u nezavidnim materijalnim okolnostima. No, daju sebe da se nešto na ovom planu uradi iako su svjesni da se odavno entuzijazam u ovoj oblasti, od onih koji, što bi naš narod rekao, “kroje sudbinu” na lokalnom nivou, smatra dokonlukom pa čak i budalaštinom. KUD “Vrelo Ibra” je, i pored ovakvog stanja u kojem se radilo i stvaralo, pokazalo svijetu da tamo u nekim krajevima, koji se ne mogu ni pronaći na geografskim kartama tih država (a bilo ih je pedesetak za ovaj poluvjekovni period), postoji narod koji ima veoma bogato kulturno nasljeđe čime ne mogu da se pohvale ni na desetine puta brojčano veće nacije i narodi. Narodno blago, koje sam na mukotrpan način istraživao, na studiozan i znalački način je scenski obrađivano, uz maksimalno sačuvanu originalnost muzikološki, etnološki i koreografski i tako prezentovano širom planete. KUD “Vrelo Ibra” je zaista bio i ostao pravi ambasador kulture ovih krajeva i ovog naroda, što je dobro poznato u Crnoj Gori i na prostorima bivše nam države Jugoslavije.

Revija “Bihor”: Uradili ste mnogo koreografija za razne ansamble širom one velike države, a nedavno ste nas obradovali još jednom u nizu, koju ste radili za KUD “Bihor” iz Petnjice. U novopostavljenom “Babovom kolu” ugradili ste i pjesmu “Kaja”, koju s pravom baštinimo kao bihorsku sevdalinku. Kao vrstan poznavalac naše kulture recite Vaša prva saznanja o njoj, njenim estetskim dometima, značaju za našu kulturu i šta treba uraditi da postane istinski bihorski zaštitni znak, iako ona, na neki način to jeste i sada?

Kujević: Tačno, radio sam koreografije u nekoliko desetina folklornih ansambala u svim republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije i to u najboljim ansamblima, pa čak i u profesionalnom ansamblu “Kolo” iz Beograda. U gradovima Sandžaka i Crne Gore radio sam i u ansamblima sa manje iskustva, pa čak i sa ansamblima u začetku postojanja, samo da bih dao doprinos u razvoju kulturno-umjetničkog amaterizma na tim prostorima. KUD-u “Bihor” iz Petnjice uradio sam 6 koreografija. Među njima je i “Babovo kolo”, u koje sam ugradio karakterističnu pjesmu za to podneblje – “Kaja”. Za nju sam, kao dugogodišnji istraživač, prvi put čuo od uvaženog kulturnog stvaraoca i pregaoca Mirsada Rastodera. Mirsad je tom muzičkom unikatu posvetio značajnu pažnju. Trajno je zapisao i objavio tekst u dvije verzije i sa izvornom ženskom grupom je snimio, za Radio Podgoricu, u originalnom izvođenju. Pjesnik Faiz Softić je objavio mini esej o “Kaji”. Da se nađe u ovoj koreografiji insistirao je i Sinan Tiganj, direktor Doma kulture u Petnjici. Pjesma “Kaja” je zaista jedan muzički biser bihorskog kraja. Veoma je pjevljiva. Po svim muzičkim parametrima uklapa se u red najljepših sandžačkih sevdalinki iako je uglavnom karakteristična za petnjičko područije. Nju treba čuvati i sačuvati u izvornom obliku, bez ikakvih obrada i dorada, jer njoj nije potrebno melodijski bilo šta dodavati. Samo se može za nju uraditi muzički aranžman sa izvornim instrumentima, ali bi to morao da uradi neki zuzetno iskusan, što bi se reklo “prepečeni znalac” za izvornu muziku. Sve ostalo bi bilo degradiranje. Za bihorski kraj ima još izuzetno interesantnih melodija (pjesama) u stilu izvođenja rahmetli Muslije Osmanovića iz Kalice. Iza njega je ostalo nekoliko nekvalitetnih amaterskih snimaka na audio kasetama snimljenim na raznim posijelima i posjetcima.

Foto: Facebook/KUD “Vrelo Ibra”

Revija “Bihor”: Dugo ste prisutni na kulturnoj sceni. Stvarali ste u onom jednopartijskom, a aktivni ste i u ovom pluralnom, demokratskom društvenom sistemu. Kako ocjenjujete odnos jednog i drugog prema kulturi, odnos države, a posebno lokalnih vlasti prema KUD-u i Vama kao glavnom nosiocu njegovih aktivnosti?

Kujević: Iskreno i pošteno odgovoriti na ovo pitanje je dosta rizično iz više razloga. Prvo, sve je manje ljudi koji pamte taj period Jugoslavije, a još manje ljudi koji su radili i stvarali u tom periodu, u oblasti kulture, pa je teško vjerovati ovom mom iskustvu. Ta dva perioda skoro da se ne mogu upoređivati. Ova konstatacija se posebno odnosi na lokalni nivo, a posebno Sandžak i sjever Crne Gore. Znam da mnogo drugačije stanje nije bilo ni na drugim prostorima bivše Jugoslavije. Kulturi se u tom prethodnom periodu poklanjala veća pažnja. Iskreniji i dobronamjerniji je bio odnos, posebno u masovnoj kulturi, bez obzira na tadašnje slabije materijalno stanje države i opština. Za takvu konstataciju mogao bih da navedem na stotine primjera, ali ovo nije prilika za to. Danas kulturno-umjetnički amaterizam je prepušten bitisanju i preživljava uglavnom od sponzora i razumijevanja dobrih ljudi koji imaju malo više afiniteta i razumijevanja prema kulturi. Razlika postoji u rijetkim opštinama što, naravno, zavisi od ljudi koji vode te opštine. Kao primjer u tom pravcu se može uzeti baš opština Petnjica u kojoj čelni ljudi imaju malo više osjećaja i razumijevanja za kulturne potrebe. Sebi ne mogu da objasnim kako je KUD “Vrelo Ibra” opstalo i opstaje u ovakvom stanju i doživjelo je ovaj veliki jubilej – 50 godina postojanja. A za cijeli taj period postojanja ne bi se mogao pronaći nijedan dan u kojem “Vrelo Ibra” nije moglo dati cjelovečernji program.

Revija “Bihor”: Poznato je da kultura na našim prostorima nema jako institucionalno utemeljenje i da počiva na entuzijazmu pojedinaca. S obzirom na to da ste u poznim godinama, postoji li svijest u okruženju o važnosti opstanka društva i imate li podršku i razumijevanje u stvaranju ambijenta, tima ili pojedinca, kako bi se nastavio put uspjeha?

Kujević: Ako se ne promijeni odnos prema amaterizmu i uopšte prema masovnoj kulturi teško je očekivati kvalitetniju budućnost u ovoj oblasti, već samo još veću stagnaciju. Entuzijazam je već isčezao i biće ga sve manje, sasvim opravdano, ne samo u kulturi nego uopšte. Na drugim poljima se već odavno sve pretvorilo u goli interes tako da moj odgovor na ovo pitanje ne može biti optimističan. Ima iskusnih u ovoj oblasti koji su radili uz mene i KUD “Vrelo Ibra”, muzički pismenih koji bi mogli solidno održati ovaj KUD. Ostavljam bogatu arhivu sa terena i stručnu literaturu, ali nijesam siguran da više neko, ko je normalan u ovakvim društvenim okolnostima, može biti spreman da se toliko žrtvuje istinskim radom koji je potreban da bi se društvo kvalitetno održalo bez nekog značajnijeg stimulansa.

Revija “Bihor”: Sa “Vrelom Ibra” ste osvojili brojne nagrade na ex-YU prostorima i mnogim festivalima širom svijeta. Ima li neka koja Vam je posebno draga?

Foto: Facebook/KUD “Vrelo Ibra”

Kujević: Za 50 godina uspješnog rada od mnogobrojnih priznanja posebno izdvajam:

– Drugo mjesto na svjetskom festivalu u Kartagini, Tunis 1972. godine;

– Prvo mjesto na evropskom festivalu u Janjini, Grčka 1976. godine;

– Prvo mjesto na svjetskom festivalu u Tripoliju, Libija 1976. godine;

– Prvo mjesto na međunarodnom festivalu folklora u Bilbau, Španija 1983. godine, na kojem su učestvovali ansambli iz 43 države sa svih kontinenata;

– Nagrada “Miladin Perović” koja se dodjeljivala za najveća dostignuća u oblasti kulture u Crnoj Gori;

– Plaketa Saveznog udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije za izuzetne rezultate i veliki doprinos razvoju bratszva i jedinstva;

– “Grand prix”, najveće svjetsko priznanje iz oblasti narodnog stvaralaštva za dobijeno prvo mjesto u takmičenju 50 ansambala iz 50 država u Valbžihu, Poljska 1986. godine;

– Zlatna statueta “Kosta Abrašević”, najveće priznanje Narodne umjetnosti Jugoslavije u Valjevu 1989. godine.

Revija “Bihor”: Posljednjih godina značajan impuls u radu KUD-a dolazi od naše brojne dijaspore. Kakva su iskustva u saradnji sa njenim brojnim udruženjima i imate li neku poruku za njih?

Kujević: Moja saradnja sa udruženjima naše dijaspore datira još od 1970. godine. Tada je bilo mnogo manje nacionalnih udruženja. Hrvati su uvijek imali svoja nacionalna udruženja. Kasnije su i Srbi krenuli sa formiranjem svojih, a ostali narodi su se okupljali oko udruženja jugoslovenskog karaktera koja su imala podršku države preko diplomatskih predstavništava. Tih udruženja je bilo mnogo više i moja iskustva sa njima su zaista impresivna. Kada se Jugoslavija raspala i ta udruženja su nestala. Danas naša dijaspora formira udruženja uglavnom lokalnog ili regionalnog karaktera. Ljudi iz sandžačkih gradova nemaju dovoljno osjećaja ni potrebe za takav oblik udruživanja. U tom pravcu se zaista izdvajaju ljudi iz bihorskog kraja.Teško da ćete čuti za neko rožajsko, tutinsko, novopazarsko udruženje, dok u mnogim državama postoje bihorska udruženja. Mi sa njima imamo izvanrednu saradnju i smatraju naše “Vrelo Ibra” svojim KUD-om. Postoje sandžačka udruženja koja okupljaju i dijasporu iz tih gradova, ali i u njima su Bihorci glavni aktivisti. Razlog za takvo stanje je što se sve to radi volonterski, a uspjeh podrazumijeva žrtvovanje dragocjenog vremena uz ogromni rad i trud. To mogu samo osviješćeni ljudi koji vide značaj takvih organizovanja. A on je ogroman. Pod broj jedan – očuvanje sopstvenog identiteta, i da dalje ne nabrajam jer bi nam to oduzelo mnogo prostora. Za sada, oko jubileja 50 godina KUD-a “Vrelo Ibra” pomoć su poslala dva udruženja iz Luksemburga: ZK “Bihor” i Bošnjački donatorski fond. Oni su značajno doprinijeli izradi i štampanju monografije koja ima oko 340 strana i drugih sadržaja planiranih programom proslave.

Foto: Facebook/KUD “Vrelo Ibra”

Revija “Bihor”: Vi ste u javnosti s pravom personifikacija uspjeha “Vrela Ibra” i to nekako baca sjenku na neke Vaše druge angažmane i istraživanja na polju kulture svih naroda Sandžaka, a posebno Bošnjaka, što je, po meni, jednako važno za očuvanje naše tradicije i identiteta. Recite nam bar neke segmente iz tog dijela Vašeg bogatog stvaralaštva?

Kujević: U potpunosti ste u pravu i ne samo da se to odražava na moja istraživanja, očuvanje i zaštitu kluturnog nasljeđa nego i na mnogo toga što sam pokrenuo i uradio iz oblasti kulture u Rožajama. Pokušaću da izdvojim samo ono što je najznačajnije:

– Izgradnja Doma kulture, od inicijative do realizacije, zahvaljujući mojim prijateljima i saradnicima iz Podgorice, koji su bili u izvršnim organima tadašnjeg SIZ-a koji je finansirao kompletnu izgradnju i opremanje;

– Pokretanje izdavačke djelatnosti i Rožajskog zbornika kroz zajednicu naučnih i književnih radnika, koju smo formirali iz KUD-a od sekcije književnih stvaralaca;

– Stručno osposobljavanje kadrova za rad u oblasti kulture, a posebno iz oblasti muzike, stipendiranje u srednjim muzičkim školama i akademijama:

– Organizovanje Dječijeg festivala “Zlatna pahulja” i muzičkog festivala za mlade “Zlatna staza”

– Organizovanje više naučnih skupova. Samo na jednom od njih, 1986. godine, učestvovalo je 119 doktora, magistara i akademika, a o čemu svedoči zbornik naučnih radova sa tog skupa koji smo štampali u obimu od oko 900 strana;

– Razvio izvanrednu međuopštinsku, međurepubličku i međudržavnu saradnju i još mnogo, mnogo toga.

Ruždija Kočan (Revija “Bihor”)