Milorad Đurković je uživo vidio i “Božju ruku” i gol vijeka: Maradona je bio i ostao neprevaziđen

Tako se rodio jednostavno – on je broj jedan. Argentina je posebna zemlja, poseban narod. Ono što se sada dešava tamo posle njegove smrti… To je nešto iznad svega, kaže Đurković

Dok milioni iz čitavog svijeta oplakuju Dijega Maradonu, dio privilegovanih se sa sjetom prisjeća kako je bilo uživo ga gledati u Beogradu, Italiji, Meksiku… I biti dio istorije.

„Ne znate šta ste propustili”, glasio je sada već čuveni transparent ispisan 1987. na zidinama jednog groblja u Napulju.

Dijego Maradona je te godine predvodio Napoli do prve titule šampiona Italije u istoriji (do tada punoj šampiona sa bogatog sjevera).

Siromašni jug je dobio heroja, a Napulj nešto više od toga – božanstvo – pa navijači Napolija i dalje pjevaju pjesmu o mami, Dijegu i srcu koje kuca kao ludo:

„O mamma mamma mamma, o mamma mamma mamma, sai perche’ mi batte il corazon?Ho visto Maradona, ho visto Maradona, eeeeh, mamma’, innamorato son”.

(„O mama mama mama, o mama mama mama, da li znaš zašto mi srce tuče? Vidio sam Maradonu, vidio sam Maradonu, eeeeh mama, zaljubio sam se”.)

Ipak, u Maradoninim čarolijama uživo nisu uživali samo Sicilijanci već i ljudi sa ovih prostora, jer je El Pibe igrao i protiv Zvezde i reprezentacije Jugoslavije.

Ti ljudi bili su svjedoci istorije.

„Život novinara obilježe dva ili tri trenutka u 50, 40 godina. Namjesti se tako”, kaže za BBC na srpskom Milorad Đurković, čuveni sportski novinar i komentator iz perioda SFRJ, koji je 1986. u Meksiku uživo vidio i “Božiju ruku” i gol vijeka.

„Svi su ustali i aplaudirali Maradoni, cijela Marakana. Nikad to nisam vidio”, dodaje Nenad Ranković, koji je 1982. na Zvezdinom stadionu gledao kako Maradona lobuje Diku Stojanovića i radi ono u čemu je najbolji – stvara istoriju.

“BOŽIJA RUKA”

„Maradona je igrao u vrijeme velikih igrača”, kaže Đurković kratko.

„Ali, ako za nekoga može da se kaže da je sam osvojio Svjetsko prvenstvo u fudbalu, koji je ekipni sport, onda je to Maradona u Meksiku 1986″.

Te godine Argentinci su u finalu savladali Zapadnu Njemačku, ali se mnogo više pamti četvrtfinalni duel protiv Engleske.

U tom meču Maradona je pokazao fudbalsko umijeće, ali i neke druge stvari.

„Možete na razne načine da opišete njegovu karijeru, ali ništa je nije tako dobro zapisalo, ispisalo, opisalo, obilježilo i obojilo kao ta četiri minuta protiv Engleske”, kaže Đurković.

U 51. minutu prvo se, kako je rekao posle meča, dogodila “Božija ruka”.

„Taj stadiona Asteka je ogroman teatar, tako da je sve bilo prilično zagonetno, iako je postojao televizijski prenos – nije se baš odmah sa tribina vidjelo da je udario rukom loptu”, kaže Đurković.

Nekoliko minuta kasnije Maradona je uzeo loptu na centru igrališta, predriblao gotovo cio tim Engleske i zatresao mrežu, što je kasnije proglašeno za gol vijeka.

„Publika je bila uz njega. To su uglavnom bili ljudi iz srednje i južne Amerike i svi su bili uz Maradonu”, kaže Đurković.

„Englezi nisu mogli da prihvate to što se desilo… Sada ima VAR, tako da više neće biti toga, ali zna i VAR da vara”, dodaje uz osmijeh.

Đurković kaže da je o Maradoni sve rečeno i da ne treba porediti različite generacije fudbalera, ali da je on „ipak bio i ostao neprevaziđen”.

„Tako se rodio jednostavno – on je broj jedan. Argentina je posebna zemlja, poseban narod. Ono što se sada dešava tamo posle njegove smrti… To je nešto iznad svega”.

LOB

Samo četiri godine ranije Maradona je sa Barselonom, u drugom kolu Kupa pobjednika kupova, gostovao na stadionu Crvene zvezde.

Kalendar je pokazivao 20. oktobar 1982. godine, stadion je bio pun, a na sjevernoj tribini Marakane bio je 12-godišnji Nenad Ranković.

„Imao sam 12 godina, ali se živo sećam svega, to mi je bila prva velika utakmica u životu… Ogroman broj ljudi, svi smo htjeli da vidimo Maradonu i Šustera”, prisjeća se on.

„A do dva sata pred meč nisam ni znao da ću ići – ćale došao sa posla i rekao: ‘Ajde, pakuj se, idemo na utakmicu’. To je bio doživljaj”.

Nedaleko od njega, na sredini sjevera, pri vrhu tribine, bio je Zoran Maričić – moj otac.

„Normalno, stajanje je bilo, nije bilo sedenja. Đoka Bomba je igrao, Dika Stojanović… Pun stadion, 80.000 ili 90.000 ljudi je bilo sigurno”, kaže.

Na pitanje čega se sjećaju, odgovor je jasan – gola.

Maradona je uzeo loptu, nanizao nekoliko Zvezdinih fudbalera i sa ivice kaznenog lobovao Aleksandra Diku Stojanovića – a sa njim i svih 90.000 gledalaca – postigavši jedan od najljepših golova ikada viđenih na stadionu Crvene zvezde.

I za to dobio aplauz beogradske publike.

„Jeste, cio stadion je aplaudirao, nikada to ranije nisam vidio. Naježio sam se kad se to dogodilo, svi su ustali i aplaudirali, bukvalno cio stadion”, kaže Ranković.

„Aplauz je bio dugačak, pravi domaćinski, prijateljski… Oduševljenje cijelog stadiona”, kaže moj otac.

„To je tako ušlo u istoriju. Svi su aplaudirali samo Maradoni, nikom drugom”, dodaje.

Meč se završio pobjedom Barselone 4:2, a Ranković se sjeća kako su u povratku sa meča pričali o tome koliko je Maradona bio nevjerovatan.

„Mogao je sve sa loptom i nije mala stvar što sam bio tamo. Naravno da sam sačuvao kartu sa tog meča – barem na neko vrijeme”, navodi.

„Stavio sam je negdje na sigurno, tj. sakrio sam je sam od sebe i nikada je više nisam našao. Negdje u nekom rječniku je ostala i to se izgubilo u selidbama, ali čuvam sve drugo prije i poslije toga. To je nestalo. Možda se pojavi nekad”.

SAHRANJEN PORED RODITELJA, NAVIJAČI PRATILI VOZILO SA KOVČEGOM

Dijego Maradona sahranjen je u Buenos Ajresu na privatnoj ceremoniji, kojoj je prisustvovalo dvadesetak ljudi.

Na posljednjem vjerskom obredu bili su samo članovi porodice i bliži prijatelji.

Maradona je sahranjen pored roditelja, Dijega i Dalme.

Navijači su ispratili vozilo sa kovčegom od grada do groblja, a mnogi su dodirivali automobil dok je stajao zbog saobraćaja.

Prethodno se od njega oprostilo više desetina hiljada ljudi.

Kovčeg sa tijelom Maradone bio je izložen u predsjedničkoj palati u Buenos Ajresu, ispred koje se stvorio kilometarski red koji se pružao kroz 20 kvartova.

Ljudi su se u mimohodu oprašteli od Maradone, mnogi su aplaudirali, bacali cvijeće, šalove, zastave i dresove.

SUZE

Danijel Bukumirović, novinar

Imao sam 10 godina, bio sam četvrti osnovne i već sam bio zadojen fudbalom i Zvezdom.

I prije toga sam išao na utakmice sa ocem, ali za tu utakmicu protiv Barselone nije mogla da se nađe karta.

Obično sam na manje mečeve ulazio sa njim na Zapad preko njegove sezonske, ali to ovog puta nije bilo moguće.

Zbog toga mi je ustupio sezonsku, sproveo me do ulazne kapije, odakle me je obezbjeđenje odvelo do mog mjesta, a on je kupio kartu od tapkaroša i ušao na jug.

Tako da sa tog meča pamtim tu situaciju, nevjerovatnu Barselonu i odličnu Zvezdu koja jednostavno nije mogla više.

Maradona je dao taj nezaboravan gol…

Do tada nikada nisam vidio da cio stadion aplaudira protivničkom igraču, ne pamtim ni posle da se to dogodilo.

Bio sam klinac i teško mi je to sve palo – prvo to što smo primili gol, a onda i to što nisam razumio zašto mu svi aplaudiraju, pa sam bio sav u suzama…

Barem dok Zvezda nije dala gol.

ITALIJA

Đurković Maradonu nije gledao samo u Meksiku – bio je tu i na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španiji, kao i onom 1990. u Italiji.

Reprezentacija Jugoslavije je u Italiju otišla sa mnogo samopouzdanja, predvođena nizom zvezda poput Stojkovića, Savićevića, Prosinečkog, Šukera, Sušića, Vujovića…

U četvrtfinalu naišli su na Argentinu i – Maradonu.

„Uf, kako sam strašno bio motivisan za taj meč s Maradonom. Sudar dvije desetke. „Htio sam da mu pokažem da malo i ja znam da igram fudbal”, izjavio je Dragan Stojković Piksi za Novu.

Piksi je Maradonu nazvao „čarobnjakom u kopačkama”, ističući da je „imao tu čast i privilegiju da igra sa njim (reprezentacija svijeta protiv Engleske) i protiv njega”.

„Prvo sam pratio ono njegovo čuveno zagrijevanje, po kojem je bio jedinstven, prepoznatljiv. Razvezane pertle poskakuju, dok on u ritmu muzike pleše s loptom, žonglira…”

Meč je završen 0:0 i uslijedili su penali – Stojković je prvi promašio.

„Onda je promašio i Maradona i rekoh sebi: ‘Ma, kad može on da promaši, mogu i ja”, rekao je Piksi.

„Bio je veliki emotivac, nije se skrivao, vidio sam mu tada suze, nije mu bilo lako”.

Sa tog meča u Italiji ostaće upamćeno upravo to – Tomislav Ivković je odbranio penal slavnom Maradoni, što je uradio i godinu dana ranije u meču Napolija i Sportinga.

„Ostaje u istoriji da sam mu jedini odbranio dva penala, ali oba puta je on prošao dalje”, izjavio je Ivković za B92.

„Čuvena je priča u Napulju. Bio sam sa Sportingom i igrali smo penale. Kladio sam se sa Dijegom u 100 dolara da mi neće dati gol.

„Dao mi ih je, uz dres, evo i dalje ih čuvam u mojim knjigama uspomena”, navodi nekadašnji golman Dinama iz Zagreba.

Kako kaže, pred meč protiv Argentine novinar ga je pitao šta će uraditi ako opet budu penali.

„Odgovorio sam mu da ću mu opet odbraniti, na šta mi novinar rekao da sam lud.

„Nije imao snage (Maradona) opet da me gleda… Rekao sam mu: ‘Znam gde ćeš da šutiraš i gde ide lopta’. Cimnuo sam ga i opet odbranio. Praktično mi je dodao loptu”, istakao je Ivković.

Argentina je ipak prošla dalje, a Stojković i Maradona su posle meča razmijenili dresove.

„Tu njegovu desetku čuvam u svom muzeju u Beogradu i sad mi je pogotovo draga”, kaže Stojković.

ISTORIJA

Od te Italije prošle su tačno tri decenije, a od beogradskog loba gotovo četiri.

Svijet se promijenio, mnoge stvari otišle su u zaborav i ništa više nije kao prije, ali bitne stvari se pamte – one koje su istorija.

„Nismo mi bili svjesni da je to istorija”, kaže Bukumirović.

„Jesmo bili svjesni da gledamo najbolji napad na svijetu, predvođen Šusterom i Maradonom, ali to da će on postići gol koji će se prepričavati 40 godina… Toga nismo bili svjesni”.

Sagovornici BBC-ja su tu saglasni – privilegija je bila biti tamo tog dana.

„Imao sam tu sreću da tu posle na Marakani gledam i Ronalda i mnoge druge velikane, ali niko nije tako dominirao kao Maradona. Pa, Ronaldo se nije vidio u Beogradu”, ističe Bukumirović.

„Ne pamtim da je neko ostavio takav utisak na mene, a ni na ostale ljude na stadionu… Zato je valjda zaslužio i taj aplauz od 90.000 ljudi”, dodaje.

Sa njim je saglasan i moj otac.

„Jeste, bila je privilegija biti tamo kao što je privilegija bio onaj Bajern 1991. kad je bilo 2:2 ili Real u Beogradu kad smo pobijedili 4:2 po onoj zimi.

„To je istorija. I Maradona je istorija”.

A istorija se pamti. Zauvijek.

Izvor: BBC na srpskom

Foto: FC Barcelona/Twitter

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!