Goraždanin Izet Bučo danima je bio glavna vijest u bh i regionalnim medijima nakon što je s ekipom britanskog filma „1917“ nagrađen Oskarom za vizuelne efekte. Iako su se mnogi trudili, od te velike večeri niko nije uspio doći do njega. 

On je 1994. godine, tokom agresije na BiH, teško ranjen, tada je transportovan u inostranstvo i sada živi u Londonu.

Bučo je ekskluzivno za “Dnevni avaz” govorio o prestižnoj nagradi, saradnji s vrhunskim rediteljem Semom Mendezom (Sam Mendes), životu tokom i poslije rata te se osvrnuo i na još jednog bh oskarovca, Danisa Tanovića.

Kliše pitanje, ali kako se osjećate nakon osvajanja Oskara?

– Veoma sam uzbuđen i srećan. Ponosan sam što sam bio dio tima koji je osvojio ovu prestižnu nagradu. Sama nagrada predstavlja vrhunac moje dosadašnje karijere, jer je ovo prvi film na kojem sam radio, a koji je osvojio Oskara.

Gdje Vas je vijest zatekla?

– Bio sam u svom stanu kada sam dobio vijest. To je bio super osjećaj, koji je teško riječima objasniti.

Šta Oskar znači za Vašu karijeru?

– Ova nagrada znači mnogo, veliko je dostignuće biti dio vrhunske produkcije. Takođe, lijep je osjećaj vidjeti da se naporan rad prepoznaje. Ovo dostignuće mi daje samopouzdanje, ali će me izazvati da poboljšam tehničko znanje neophodno za dalji razvoj i uspjeh u “Moving Picture Company” (MPC).

Kada je Danis Tanović 2002. osvojio Oskara za najbolji strani film “Ničija zemlja”, rekao je da je ta nagrada za njegovu Bosnu i Hercegovinu. Koja je Vaša poruka?

– Te 2002. godine bio sam na fakultetu i sjećam se trenutka kada je “No Man’s Land” pobijedio. Nisam mogao biti ponosniji nego u tom trenutku kada je Danisu uručena nagrada. Danisovo dostignuće u svijetu filma meni, kao studentu, dalo je podsticaj da nastavim marljivo raditi i da učim još više. Ne sumnjam da je svojim govorom dodirnuo i mnoge druge širom svijeta. Film “No Man’s Land” je Danisova priča s radnjom u BiH. Kada bih se našao da radim na tako relevantnom filmu, moja bi poruka bila ista. Film “1917” je priča Sema Mendeza o Prvom svjetskom ratu i hrabrosti dva vojnika na zadatku da prenesu važnu poruku i spasu živote 1.600 britanskih vojnika. Bio sam dio tima od 600 talentovanih umjetnika iz različitih zemalja svijeta i nadam se da će naš rad inspirirati mnoge druge da se bave filmom, bilo da pišu, režiraju, rade na sceni ili sa vizuelnim efektima.

Kada ste 1994. godine transportovani iz Goražda, jeste li mogli sanjati da ćete imati svjetsku karijeru i ovoliki uspjeh?

– Godina 1994. bila je davno, ne sjećam se tadašnjih misli, ali zasigurno vam mogu reći da tada ni u snu nisam pomislio da ću raditi u vodećoj firmi za vizuelne efekte poput “Moving Picture Company” i u timu najvećih umjetnika industrije.

Od svečane ceremonije dodjele Oskara jedna ste od glavnih tema u BiH, možda ste i čitali brojne tekstove o Vama. Koliko ono što Vam se desilo u domovini utječe na Vaš život?

– Nisam aktivan na društvenim mrežama, nemam Twitter, a ni Facebook, jedine vijesti koje sam imao je ono što sam čuo od prijatelja i familije. Poslali su mi neke linkove da pogledam. Međutim, mi smo prije mjesec krenuli s novim projektom, na šta sam trenutno koncentrisan. To što se dogodilo u ratu ne utiče puno na mene. Na to gledam kao na dio prošlosti i pokušavam da ne razmišljam puno o tome, trudim se da svu svoju koncentraciju usmjerim na sadašnjost, budućnost i posao koji volim raditi.

Pričate li o tome u svom novom životu u Velikoj Britaniji?

– Iako su neki moji prijatelji i kolege zainteresovani za moju prošlost, trudim se da ne pričam puno o njoj i onome što mi se dogodilo. Radije pričam o ljudima, familiji i prijateljima, bosanskoj hrani, načinu na koji se šalimo, humoru i prirodnim ljepotama naše zemlje.

Nama se čini kao da živite holivudski san. Kako taj san, u stvari, izgleda? 

– Definitivno ne bih rekao tako, daleko sam od holivudskog stila života iz mnogih razloga. Rad na filmu je težak proces, ali je i nagrađen, i raditi na tako visokoprofilnom projektu s nevjerovatnim talentom je privilegija.

Često dolazite u domovinu. Kako Vam Bosna izgleda iz perspektive Velike Britanije? 

– Idem u Bosnu bar jednom godišnje. Čim avion sleti, osjećam se kao kod kuće. U trenutku kada promijenim govorni jezik i moja perspektiva se mjenja. U suštini ne volim porediti i nastojim provesti što više vremena s porodicom i prijateljima, razgovarajući o životu i uživati u tom provedenom vremenu s njima.