Bosanskohercegovački pisac Aleksandar Hemon napisao je za američki “The New York Times” kolumnu o dobitniku Nobelove nagrade za književnost, Peteru Handkeu.

Kolumnu prenosimo u cjelosti:

U prošlom životu u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, čitao sam knjige austrijskog pisca Petera Handkea, bio ugodno zbunjen njegovim predstavama i gledao filmove za koje je pisao scenarije. Volio sam blještavu prazninu njegovog romana “Strah golmana zbog kaznenog udarca”. Volio sam ljepotu remek-djela Wima Wendersa “Krila želje”, na kojem je radio gospodin Handke.

Krajem osamdesetih bio sam mlad i tragao sam za onim što je pametno i cool. Gospodin Handke činio se ne samo pametan i cool, nego i kao pisac koji je širio granice književnosti. Bio je ona vrsta pisca kakav sam želio postati.

Ali stvari su se promijenile za gospodina Handkea i mene 1991. godine, kada su se Slovenija i Hrvatska odvojile od Jugoslavije. Jugoslavenska narodna armija, odgovarajući na Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije, uključila se u kratki rat u Sloveniji, a potom i u duži i mnogo krvaviji u Hrvatskoj, izravnavajući gradove i čineći zločine.

Ne želeći ostati u Jugoslaviji, većina naroda u Bosni i Hercegovini odlučila je na referendumu 1992. proglasiti nezavisnost. Gospodin Milošević je skočio. Njegova nacionalistička ambicija za stvaranjem „Velike Srbije“ zahtijevala je genocidnu operaciju nad bosanskim muslimanima. Radovan Karadžić, jedan od zastupnika Miloševića u Bosni, sproveo je kampanju “etničkog čišćenja”, koja je podrazumijevala silovanja i ubistva, masovna proterivanja, koncentracione logore i opsade. Država gospodina Miloševića pružila je punu finansijsku i vojnu podršku.

U julu 1995. Srbi su ušli u Srebrenicu, grad na istoku Bosne koji je proglašen sigurnom zonom i trebao je biti zaštićen od holandskog bataljona pod zastavom Ujedinjenih nacija. General Ratko Mladić, komandant vojske bosanskih Srba, bio je tu da proslavi zauzimanje Srebrenice. Izjavio je da je to posljednja pobjeda u 500-godišnjem ratu protiv “Turaka” – rasistički pojam za bosanske muslimane. Nekoliko dana kasnije, Mladićevi vojnici ubili su oko 8000 bosanskih Muslimana i pokopali ih u neobilježene masovne grobnice.

Ne sjećam se kako sam ili kad čuo da je gospodin Handke, čija je majka iz Slovenije, odlučio da su prave žrtve Jugoslavenskih ratova Srbi, te da su zapadne vlade i novinari o njima lagali iz mržnje.

Moglo bi biti da je moja početna reakcija bila puka nevjera – jer kako bi pisac koji je zamišljao anđele na nebu nad Berlinom koji brinu o svim svojim građanima u filmu gospodina Wendersa mogao vjerovati da su “muslimani” u multietničkom Sarajevu masakrirali sami sebe da bi optužili Srbe ili da su obje strane počinile zločine u Srebrenici. Gospodin Handke je insistirao da je broj ubijenih Bošnjaka uvelko pretjeran i da su Srbi patili kao Jevreji pod nacistima.

Ubrzo nakon što je rat završen 1996. godine, objavio je knjigu pod naslovom „Putovanje rijekama: Pravda za Srbiju.“ Otkrio je vrstu čistoće koja je bila 2000 godina stara u Srbiji i Republici Srpskoj (etnički očišćen srpski entitet u Bosni uspostavljen kao dio Daytonskog mirovnog sporazuma) i vjerovao je da istinska Evropa još uvijek postoji samo tamo.

Gospodin Handke bio je toliko drag gospodinu Miloševiću da ga je odlikovao Redom srpskog viteza za njegovu predanost srpskoj stvari. Čak i nakon što su ogromne količine dokaza o srpskim zločinima u Hrvatskoj i Bosni (i nakon 1999. na Kosovu) dovele do toga da g. Milošević i njegovi punomoćnici nakon rata budu uhapšeni i optuženi, podrška g. Handkea mesaru Balkana nastavljena je s nesmanjenom žestinom.

Gospodin Milošević pozvao ga je da bude svjedok na suđenju u Haagu, što je gospodin Handke pristojno odbio, iako je njegovo suđenje posjećivao više puta. Nakon smrti gospodina Miloševića 2006, g. Handke je na njegovoj sahrani govorio pred 20.000 ožalošćenih “patriota”. U Beogradu se smatra da je g. Handke “prijatelj kojeg Srbi nisu morali da kupuju.”

Izvan čistog srpskih teritorija i glave gospodina Handkea, odgovornost gospodina Miloševića i njegovih podređenih utvrđena je van razumne sumnje: gospodin Karadžić i gospodin Mladić osuđeni su na doživotni zločin protiv čovječnosti, ratni zločini i genocid.

Moglo bi se pomisliti da su ti zločini sada postali neosporna historija, ali Bosanci su naučili na teži način da „Nikad više!“, znači „Nikad više, do sljedećeg puta“.

Svaka osoba koja je preživjela genocid reći će vam da je nevjerica ili odbacivanje njihovog iskustva nastavak genocida. Negator genocida apolog je za sljedeći genocid. Što se tiče gospodina Handkea, izvijestio je Irish Times, “Kada su kritičari istakli da su leševi žrtava svjedočili o srpskim zločinima, pisac je odgovorio: ‘Možete si zabiti u dupe vaše leševe!”

Nemoralne zablude gospodina Handkea mogu se povezati s njegovom književnom estetikom, sumnjom u jezik i njegove sposobnosti prikazivanja istine, što u konačnici dovodi do stava da je sve podjednako istinito ili neistinito. Njegov moralni kolaps mogao se promatrati i u kontekstu vječne europske islamofobije, ili njezinog koktelnog katakturizma koji je sve dijelove bivše Jugoslavije podjednako smatrao odgovornim za njegovu propast, a sve je to vrlo lijepo išlo uz kolebanje nevolje zapadnjačkog imperijalizma koje su krvavih devedesetih zamišljali snažni umovi mnogih evropskih salona”

Ali čak i ako se može objasniti moralna negacija gospodina Handkea njegovim intelektualnim skepticizmom ili nekritičkom sentimentalizacijom Balkana ukorijenjenom u njegovoj porodičnoj historiji, teško je shvatiti što bi ga moglo navesti da obožava čudovište poput gospodina Miloševića.

Tupi aparatčik čija je ambicija tačno odgovarala njegovoj žeđi za krvi, Milošević se oslanjao na opresivne mašine svoje policije, tajne službe i paravojnih snaga. Bio je sklon rastvaranju protivnika u kiselim kupkama. Pretvorio je Srbiju u kleptokratiju ovisnu o ratu, upropastio je njenu ekonomiju, izgubio svaki rat koji je vodio i svrgao ga je vlastiti narod 2000. godine. Handkeu,  je on bio ‘prilično tragičan čovjek’ koji je radio ono što bi svako učinio u njegovoj poziciji.

Nisam bio u stanju pročitati djelo gospodina Handkea otkako se posvetio izgubljenoj stvari gospodina Miloševića i Srbije. Zahvaljujući tome što sam Bosanac, nisam toliko Evropljanin kao mudri Šveđani u Nobelovom odboru, koji su gospodinu Handkeu dodijelili Nobelovu nagradu za književnost u četvrtak. Stoga više puta ne uspijevam naći vezu između njegovog pisanja o, recimo, golmanu koji pati od kaznenog udarca i njegovog uvjerenja da su sarajevski branioci bacili granatu na prepunu gradsku tržnicu samo da za to krive Srbe.

Politika gospodina Handkea nepovratno je poništila njegovu estetiku, štovanje Miloševića poništilo je njegovu etiku. Na sahrani Miloševića rekao je: “Svijet, takozvani svijet, zna sve o Jugoslaviji, Srbiji. Svijet, takozvani svijet, zna sve o Slobodanu Miloševiću. Takozvani svijet zna istinu … ja ne znam istinu. Ali gledam. Slušam. Osjećam. Zbog toga sam danas ovdje, blizu Jugoslavije, blizu Srbije, blizu Slobodana Miloševića. “Pisac koji bi mogao izgovoriti te riječi ne može imati ništa vrijedno za reći.

Očito je da nepoznavanje istine o Miloševiću i genocidu nije bio problem da Nobelov odbor, kojem je Alfred Nobel dao mandat, nagradi  “osobu koja je napravila najistaknutija književna djela s idealnom porukom i ciljem“. Možda je to angažirana literatura velike Olge Tokarczuk, ali jedna je od mnogih estetskih, etičkih vrijednosnih opcija jednakih onome gospodina Handkea.

Možda je cijenjeni Nobelov odbor toliko posvećen očuvanju zapadne civilizacije da njemu jedna stranica g. Handkea vrijedi hiljadu muslimanskih života. Ili je to moguće da je u razrijeđenim komorama u Stockholmu tjeskobni golman g. Handkea daleko stvarniji od žene iz Srebrenice, čija je porodica iskorijenjena u masakru.

Nagrađivanje Handkea podrazumijeva koncept književnosti koji je zaštićen od surovosti historije i činjenica ljudskog života i smrti. Rat i genocid, Milošević i Srebrenica, vrijednost riječi pisca i djela u ovom trenutku historije, to su stvari koje su interesantne nesofisticiranom seljaku, koji je jednom bio predmet ubistava i raseljenja, ali ne i onima koji mogu cijeniti književničku genijalnost. Za njih genocid dođe i prođe, ali književnost ostaje zauvijek.

Usred globalne epidemije islamofobije i bijelog nacionalizma, Nobelova nagrada gospodina Handkea potvrdila je, nesputana estetskom pristojnošću, književni projekt čija bi se vrijednost trebala otopiti poput tijela u kiselini pred veličinom zločina koji je njegov autor više puta negirao i na taj način potvrdio. G. Handke je Bob Dilan u opravdavanju genocida. Nobelov komitet je pokazao da ne zna mnogo o književnosti i njenoj stvarnoj poziciji u ovom svijetu.