Ljudi koje sam imala sreću da sretnem darivali su mi svoje riječi – onako, za ljubav susreta, za ljudsku ljubav, za moju ljubav za njihove knjige i njihove riječi… Jednostavno, poklonili su mi ih, a ja ih, s moje strane, prenosim svima onima koji vole da čitaju, koji vole knjige. Tako moj susret s tim ljudima postaje mjesto rasprostiranja njihovih riječi, mjesto odakle će one otići još dalje i stići do onih koji će ih primiti kao darove koji će ih obogatiti. I to rasprostiranje njihovih poklona je moje uzdarje za njihov dar. Naslov se takođe odnosi i na sve susrete s prijateljima, kao i dobronamjernim ljudima za koje Drugi nešto znači. Ima li išta ljepše od susreta s čovjekom, a to pokazuje i veliko vaše prisustvo ovdje u Beranama“, istakla je Bogavac ne skrivajući suze radosnice

Foto: “Komun@”

Sala „Ivangrad“, hotela Berane, bila je tijesna da primi sve poslenike kulture i ljubitelje pisane riječi iz grada na Limu, ali i okolnih opština, koji su propratili promociju knjige „Susret je najveći dar“, autorke Branke Bogavac.

Kako kod govornika, tako i kod publike, posebna emocija prema knjizi, ali i autorki- nosiocu Ordena Vitez umjetnosti i književnosti Francuske, iskazana je tokom čitanja pjesme Rada Jolića, beranskog pjesnika, posvećene autorki, koja je usljed emocija koje su vladale u sali zaplakala.

Tokom promocije, koja je svojim duhom podsjećala, kako su navodili neki od učesnika, „na neka davna ivangradska vremena“, govornici su podsjetili na životni put poznate novinarke i djelatnika kulture, ali i ukazali na kvalitet knjige koja je promovisana u Beranama.

Kako su istakli Slobodan Vuković, Miraš Martinović, prof. dr Draško Došljak i mr Amer Ramusović, ovoga su puta u fokusu Brankina sjećanja na dug i zanimljiv put koji je prešla od svoga sela Bora i Petnjice, preko Berana i Beograda, do Pariza. To je, takođe, i freska jedne epohe, nastala bez namjere da bude više od ličnog svjedočanstva, pa je, naglašavano je, samim tim riječ i o dokumentu izuzetne vrijednosti.

Kako je istakao Slobodan Vuković, dugogodišnji glavni urednik Pobjede i Tanjuga, novinar i publicista, svaki susret sa Brankom Bogavac i njenim djelima predstavljao je i predstavlja poseban doživljaj. On je podsjetio da je Branka uspjela da svojim djelima dokaže da i jedna djevojka iz bihorskog sela Bor, učenica beranske Gimnazije, naše Sorbone, može da stigne i do francuske Sorbone i da u toj zemlji, svojim radom, ostavi toliki trag da postane nosilac Ordena Vitez umjetnosti i književnosti.

Foto: “Komun@”

Vuković je naglasio da je Bogavac obavljala intervjue sa velimim svjetskim imenima, da je majstor tog novinarskog žanra, ali da se knjigom “Susret je najveći dar” usudila da piše o sebi.

Naglašavajući da je imao čast da napiše predgovor knjige, Miraš Martinović je istakao da je, čitajući knjigu „Susret je najveći dar“, a čitao ju je, kako je kazao, predano, rekao sebi: “Nema toga ko ne bi napisao predgovor za ovakvu knjigu“.

“Rado bi to učinili njeni sagovornici Miloš i Borhes, Amado, Sioran, Ljosa, Jonesko, Paradžanov, Dirasova, Klod Simon, Ponž, Kadare… Svi veliki i dobronamjerni. Nadasve i zato što je knjiga dobronamjerna, kao život što ju je pisao. Živjeti s dobrim namjerama, to je najveći smisao. Ova knjiga je kao život, kao živo biće”, naglasio je Martinović, dodajući da je “od sjećanja koja su najprije bila namijenjena samo djeci i unucima, Branka Bogavac izatkala jednu veoma zanimljivu knjigu za mnoge radoznale duhove koji se zanimaju za životopise i biografije”.

Amer Ramusović, direktor časopisa Komun@, podsjetio je da je Bogavac dobitnica i nagrade „21 jul“, najvećeg opštinskog priznanja grada Berana, da je Crnogorka, Parižanka, svjetska putnica, spisateljica, neprevaziđena umjetnica intervjua. On je kazao da su otmeno postavljana pitanja Branke Bogavac izmamila odgovore ljudi koji su kreirali i kreiraju svijet, kako književni, tako i ovaj stvarnosni.

Foto: “Komun@”

“Skoro da nema životne teme, ali i literarne, koja nije našla mjesto u Brankinom dijalogu sa velikanima našega doba”, istakao je Ramusović, napominjući da je na Branku i te kako ostavilo traga život sa ljudima u Bihoru i Beranama, običajima, teškoćama i veseljima, zbog čega uopšte i bez ikakvog kompleksa, ne sakriva svoju veliku i iskrenu vezanost za Bihor i Berane, a posebno, kako uvijek ističe, na njen jedan od najljepših perioda života proveden u Beranama, gdje je bila učenik čuvene beranske Gimnazije. Ona tako, u duhu svoje časne porodice, nastavlja i nadograđuje otvorenost prema svima i sposobnost da gradi mostove među ljudima koje je stekla u krugu svoje familije još u vremenu kada je kao čobanica i učenica provela svoje djetinjstvo. A Bihorci i mi, Beranci, često pominjemo njenu neposrednost i dobrotu zahvaljujući joj na svemu. Jer Branka svoj Bor i Berane nosi sa sobom i kada je u Parizu, i kada je u Moskvi, i kada je u Budimpešti, Beogradu ili Podgorici, Beranama, Budvi, Petnjici i njenom Boru. Ona, zapravo, nikada i nije napustila Crnu Goru“, kazao je Ramusović

Govoreći o najnovijoj Brankinoj knjizi, prof. dr Draško Došljak, rekao je „da je sadržaj opredijelilo da ovo bude velika knjiga.

“Branka je zaustavila i ukoričila jedno vrijeme. Istinski! Pa, ako je naslov jedne od knjiga Dušana Bogavca, Brankinog brata: ‘Daleko je istina’, ova Brankina knjiga je mogla nositi i naslov ‘Ovo je istina’. Branka ne prikriva ništa. Nijedan detalj. Stoga je ovo knjiga obnovljive energije, u kojoj Branka, ‘dama sa ešarpom’, pokazuje da sjećanja nijesu izgorjela, da snovi sve pokreću i da je smisao u rečenici Žana Genoa: ‘Možete ostariti, ali zabranite sebi da se ponašate kao starac’“, istakao je, između ostalog, Došljak.

Foto: “Komun@”

A ko je Branka Bogavac bila u Parizu osamdesetih godina (1977) dvadesetog vijeka, rekao je on, najbolje svjedoče rečenice koje je u svoj Dnevnik zapisao Jezdimir Radenović, uoči i nakon prvog susreta sa Brankom.

“Misleći o zavičaju počeh da mislim i na to kakva je ta žena Branka: bijela breza ili vita jela  –  takve su, bez patetike, žene u mom zavičaju, ali ovoga puta da zamislim tu neznanku nije mi pomagala folklorna metafora. Jer, Branka je bila naša breza, berjoska, u tuđini, na tuđem jeziku. Znači, Karadžića Mina? Slijedi njihov prvi susret: ‘… srećem se sa jednom mladom ženom od koje se ništa ne vidi nego oči. Kao dva luča na katunu, na Komu, našim Vasojevićima. Meni od tih očiju  –  tuga za zavičajem: kako cvjeta trešnja, i kako miriše lipa… Ja je gledam, oka ne sklapam, kako kažu u Polimlju’“, završio je je Došljak citat Radenovića, uz gromoglasni aplauz brojne publike.

Na kraju promocije, u emotivnom obraćanju autorka je iskazala zahvalnost organizatorima i prisutnima koji su upijali svaku iskazanu riječ o knjizi, autorki i njenom životnom putu naglašavajući:

„Ljudi koje sam imala sreću da sretnem darivali su mi svoje riječi – onako, za ljubav susreta, za ljudsku ljubav, za moju ljubav za njihove knjige i njihove riječi… Jednostavno, poklonili su mi ih, a ja ih, s moje strane, prenosim svima onima koji vole da čitaju, koji vole knjige. Tako moj susret s tim ljudima postaje mjesto rasprostiranja njihovih riječi, mjesto odakle će one otići još dalje i stići do onih koji će ih primiti kao darove koji će ih obogatiti. I to rasprostiranje njihovih poklona je moje uzdarje za njihov dar. Naslov se takođe odnosi i na sve susrete s prijateljima, kao i dobronamjernim ljudima za koje Drugi nešto znači. Ima li išta ljepše od susreta s čovjekom, a to pokazuje i veliko vaše prisustvo ovdje u Beranama“, istakla je Bogavac ne skrivajući suze radosnice.

U muzičkom dijelu programa učestvovali su trio violina – Amila Ašimović i Tea Lekić, polaznice škole za muzičke talente “Andre Navara” iz Podgorice, i Dragana Popović, njihova profesorica iz Niže muzičke škole u Beranama, kao i gitarista Vuk Radunović, učenik Srednje muzičke škole “Vasa Pavić” iz Podgorice.

Promociju knjige organizovali su časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore “Komun@“, NVU “Beranda” i NVO “Spona”, u saradnji sa hotelom Berane.