“Vjerujte svojim očima” – čuvena je rečenica kojom će vas mnogi učiti kako treba da se živi.

Međutim, ono što vidimo može i da obmane. Nekada se ta obmana desi sa nečijom namjerom, nekada slučajno nešto previdimo. Zato bi valjalo, uvijek i u svemu, tragati za suštinom. Divan primjer za to je jedna od najčuvenijih sportskih fotografija svih vremena.

Meksiko siti. Godina 1968. Olimpijske igre. Na podijumu, poslije finala na 200 metara, trojica takmičara. Dvojica su Amerikanci. Zlatni Tomi Smit i bronzani Džon Karlos popeli su se tamo bez obuće. A onda su, primivši medalje, podigli stisnute pesnice. Na njima su bile crne rukavice. Bila je to snažna poruka podrške ljudskim pravima, na koje je crno stanovništvo Sjedinjenih Američkih Država izuzetno apelovalo u toj crnoj 1968, u kojoj su u SAD već bili ubijeni i Martin Luter King i Bobi Kenedi, senator koji se zalagao za njihova prava i želio da postane predsjednik poput starijeg brata Džona, takođe ubijenog.

Ono što su Karlos i Smit uradili bilo je izuzetno hrabro, jer ih je po povratku maltene čekao linč, a svakako kazne. Dizanje glasa protiv represije, na jednom takvom, svjetskom događaju, nije moglo da prođe bez posljedica. Ali, na toj fotografiji je još neko. Neki bijelac.

VEĆI HEROJ OD KARLOSA I SMITA

“Taj se, sigurno, nije slagao sa njima”, pomisli čovjek. Logika mu to nalaže. Vidi se, uostalom, da ne radi isto što i oni, zar ne?

Ali, taj čovjek je, u tom trenutku, i posljedicama koje su zbog tog trenutka uslijedile, bio i ostao veći heroj od Džona Karlosa i Tomija Smita.

Zove se Piter Norman. Australijanac je. U to vrijeme, u Australiji su postojali oštri aparthejd zakoni, nalik onim u Južnoj Africi. I tamo je bilo raznih protesta, zbog zabrane dolaska emigranata koji nijesu bijelci, te strašne diskriminacije lokalnog, aboridžinskog stanovništva, kojima su čak i pojedinu djecu oduzimali da bi ih odgajali u bijelim porodicama.

“Aha, Piter Norman ne samo da nije uzeo učešće u protestu dvojice kolega, već je bio i protiv toga!”, nekome će se, kao logičan, nametnuti taj zaključak. Još jedan pogrešan zaključak.

Norman je mnoge iznenadio u polufinalu. Istrčao je 200 metara za 20,22 sekunde. Samo su Smit i Karlos bili bolji. U finalu je, ipak, smatran autsajderom. Međutim, čudesno je istrčao, naročito završnih 100 metara. Prestigao je Karlosa, osvojio srebro, a rezultat od 20,06 sekundi i danas je, 47 godina kasnije, nacionalni rekord Australije. Zlati Tomi Smit je sa 19,83 postavio novi svjetski rekord.

Niski momak, od samo 168 centimetara, pred odlazak na podijum razgovorao je s američkim sprinterima, koji su bili skoro po 190 centimetara visoki i pri tom zadivljeni Australijancem koji ih je spriječio da osvoje prva dva mjesta.

“UZ VAS SAM”

“Vjeruješ li ti u ljudska prava?”, upitali su ga.

 “Vjerujem”.

“A u Boga?”

“Veoma”.

“Ono što ćemo uraditi…”, rekoše mu, pa objasniše svoj plan za protest…

“Uz vas sam”, rekao im je omaleni Australijanac.

To ih je skroz zbunilo.

“Sjećam se, očekivao sam da ću u njegovim očima vidjeti strah, a umjesto toga vidio sam – ljubav”, prisjeća se Karlos.

Američki sprinteri su isprva riješili da na trenerke okače bedž “Olimpijski projekat za ljudska prava”, koji je označavao pripadnost pokretu za ravnopravnost u sportu. Htjeli su da izađu bosi, kako bi simbolizovali siromaštvo crnačke populacije. Onda su se sjetili i crnih rukavica, još jednog rasprostranjenog simbola, koji je u SAD uvela partija Crni panteri. Međutim, imali su samo jedan par.

“Neka svako od vas uzme po jednu”, ponudio im je rješenje Piter Norman.

Radosno su ga poslušali, ali on je tada imao i zahtjev.

“Ja vjerujem u ono u šta i vi vjerujete. Imate li još jedan takav bedž, za mene? Tako bih i ja mogao da vam pružim podršku”.

Bedž su pronašli kod jednog trećeg američkog olimpijca, Pola Hofmana.

“Kada su mi rekli šta im je Norman tražio, pomislio sam: ‘E, ako mi bijelac iz Australije traži bedž, onda će, Bože zdravlja, odmah i da dobije. Dao sam mu jedini koji sam imao. Svoj”, prisjetio se Pol Hofman.

Piter Norman nije mogao da na podijumu vidi ono što su uradili Amerikanci iza njegovih leđa. On je stajao ponosno, sa bedžom. Ali, znao je šta se dešava.

“Sve mi je bilo jasno iz razgovora sa njima, iz njihovih planova. A jasno mi je bilo i da su te planove sproveli u djelo kada je glas koji je pjevao američku himnu počeo da nestaje. Utišao se. I nestao. Cio stadion je ćutao”.

Smit i Karlos su odmah suspendovani iz američke olimpijske ekipe, izbačeni su i iz olimpijskog sela, a veslač Hofman je optužen za saradnju. Kada su sprinteri stigli nazad u SAD, dobili su veliki broj prijetnji smrću, a sačekale su ih i ozbiljne posljedice.

Oni su se, međutim, oslonili na podršku sebi sličnih. Pregurali su taj strašan period. Postali su heroji, sa pravom. Čak im je ispred Univerziteta San Hoze Stejt podignuta zajednička statua. Samo, na toj statui nema Pitera Normana. On ne postoji. Čak i u Australiji je bio “obrisan”. Naprasno zaboravljen. Aparthejd nije praštao onima koji su digli svoj glas protiv njega.

Iako je bio vlasnik nacionalnog rekorda, nijesu htjeli da ga povedu na sljedeće Olimpijske igre 1972. u Minhenu. Nijesu ga poveli, iako je oborio kvalifikacionu olimpijsku normu za trku na 200 metara čak 13 puta, a onu za trku od 100 metara u pet navrata.

RAZOČARAN I ODBAČEN

Razočaran, napustio je takmičarsko bavljenje atletikom, posvetivši se samo amaterskom. Samo, i pored toga, nailazio je na odbacivanje. Familija ga se odrekla. Timske kolege takođe. Isto i u savezu. Usljed jedne povrede koju je zadobio radeći kao mesar, dobio je i gangrenu, što je dovelo do depresije, na momente i alkoholizma.

“Dok smo mi dobijali sve veću podršku, Piter je stajao sam naspram čitave države. Patio je sam”, prisjetio se Karlos.

Piteru Normanu su iz Olimpijskog komiteta Australije ponudili posao, u komitetu, pod uslovom da osudi potez njegovih kolega Džona Karlosa i Tomija Smita.

Nije na to pristao.

Zato je cijenu plaćao godinama. Decenijama.

Iako je bio i ostao državni rekorder, cijenu je platio i 2000, kada nije pozvan na Olimpijske igre čiji je Sidnej bio domaćin. Poziv za Sidnej je dobio od legendarnog američkog sprintera Majkla Džonsona, olimpijskog šampiona koji je Pitera Normana smatrao uzorom i herojem, a kojeg je pozvao na svoj rođendan, dva dana pred početak igara.

“On je cijelog života plaćao cijenu svog izbora”, rekao je Tomi Smit. “Nije to bio samo jedan običan gest kojim nam je pružio podršku, to je bila njegova borba. Njegova. On je bio bijelac, bijeli Australijanac, koji je sa dva crna čovjeka zajedno stajao u tom pobjedničkom momentu. Sva trojica zajedno, u ime istog cilja”.

Šest godina poslije sidnejskih igara, 2006, Piter Norman je preminuo usljed srčanog udara. Nije dočekao da mu se država izvini za tretman kroz koji je prošao. To je učinjeno 2012. u australijskom parlamentu.

Na sahrani, skromnoj za heroja njegove veličine, kovčeg su nosila dva čovjeka koje mnogi koji su se tu zatekli nijesu prepoznali.

Pitera Normana su na svojim ramenima nosili Tomi Smit i Džon Karlos.

Pogledajte sada ponovo jednu od najčuvenijih fotografija svih vremena. Na prvi pogled moćna, ali na isti taj prvi pogled – zaista skriva punoću istine. A istina je lijepa. Važna. U njoj je suština.

Tragajte zato za suštinom, ne samo za onim što se vidi. Tako se i postaje heroj.

Primjer Pitera Normana će od sada biti vaš podsjetnik na to.

Izvor: Blic.rs