U vremenima kada se u Bosni i Hercegovini podižu brojne optužnice za ratne zločine, malo ko priča o onima koji u zlo vrijeme nisu željeli niti pristali da budu zločinci.

Jedan od njih je i Amir Reko.

U vihoru i ludilu rata u Bosni i Hercegovini teško je bilo biti čovjek. Amir Reko iz Goražda, ukratko opisujući svoj život, za DW kaže: “U jednom životu kao da sam proživio tri, a zadesilo me ono što nikada nikome ne bih poželio”.

SIMIĆ MU SPASAO ŽIVOT OD SRPSKIH POLICAJACA

Dragan Simić

Amir Reko je bio oficir JNA. Dezertirao je u aprilu 1992. godine. Preko srpskog područja, s kolegom, takođe oficirom JNA, Srbinom Draganom Simićem, prešao je na bošnjačku teritoriju – u Goražde, gdje je mislio da mu se sklonila porodica. Simić mu je, sjeća se Reko, tada spasao život od srpskih policajaca.

“Samo zahvaljujući njemu sada sam živ, jer su na srpskom punktu u Ustiprači namjeravali da me ubiju zato što sam Bošnjak”.

Uspomene ne blijede – Amir Reko s majkom Azizom

Ipak, tu za njega tek počinju najteža i najtragičnija životna iskušenja. Zahvaljujući diplomi Vojne akademije, postaje prvi komandant 43. Drinske udarne brigade Armije BiH iz Goražda – ali još nije mogao do porodice koja se nalazila u selu Gudelj, pod srpskom kontrolom.

Amirova majka Aziza sa strinom Eminom

“Jednog dana, ne znajući da je to moje selo, kurir je referisao o zločinima srpske strane u selu Gudelj i mještanima koji su zatvoreni u kuću i spaljeni. I navodi imena moje majke, mog djeda, svih onih koji su ostali u selu. Iako sam bio vojnik, oficir naučen vojničkom držanju, za mene je to bio kraj svijeta”, sjeća se Reko najtragičnijeg dana u svom životu.

Samo nekoliko dana nakon toga stigla je komanda iz Opštinskog štaba Teritorijalne obrane da se selo Bučje, s većinskim srpskim stanovništvom, “očisti” jer je predstavljalo potencijalnu prijetnju zbog srpskih snaga koje su napredovale. Za mnoge bi to bila idealna prilika za krvavu osvetu…

“Ali način na koji je zapovjedništvo željelo da realizuje napad na selo, za mene je bio potpuno neprihvatljiv. Na to nikako nisam mogao da pristanem. Čak mi je prigovarano da ne želim da uradim ono što je ‘potpuno normalno’, da sam slabić, izdajnik. Čak je poslata i druga jedinica da to učini i to sam morao da spriječim. Iako su neki od njih bili dobro naoružani, morao sam te ljude da spasim, jer to nije bio način. Zločin nije smio da se dogodi”.

ZA NEKOGA HEROJ, ZA NEKOGA IZDAJICA

Morao je, sjeća se, da dogovori mirnu predaju naoružanja i mještana. Dok se obraćao seljanima Bučja, tražeći od njih da se predaju, ni u sopstvenim redovima nije nailazio na potpunu podršku.

“Shvatam da je među njima bilo onih koji su izgubili članove porodice, da ih je vodila osveta, ali treba učiniti sve da se novi zločin ne dogodi. Da ostanemo ljudi, uprkos svojim tragedijama i bolu”.

Svi seljani Bučja ostali su živi – 45 Srba i nešto Bošnjaka. Ali, takav njegov postupak nije se, kaže, svima svidio. Neki su ga smatrali herojem, a neki izdajnikom.

“Nikada, do tada, nisam čuo povike ‘Alahu ekber’. To me je šokiralo. To nikada nije bilo u prirodi i običajima Bošnjaka iz BiH”.

Reko je u rodnom selu, na zgarištu kuće, podigao spomenik svojoj svirepo ubijenoj majci i porodici. Uskoro je sa porodicom otišao u Dansku, jer se, kaže, u BiH osjećao nepotrebnim i suvišnim. U Danskoj je počeo novi život kao uspješan biznismen, a posao danas širi i u BiH.

“SAMO SAM BIO ČOVJEK”

O Amiru Reku prije dvije godine snimljen je i dokumentarac “Makedonac” – po njegovom nadimku koji je dobio zbog dugog službovanja u Makedoniji, u Bitolju. Uskoro počinje i snimanje igranog filma o njemu, a postoje čak i inicijative da se taj čovjek predloži za Nobelovu nagradu za mir.

Kako je Amir Reko uspio da u vremenu zločina i lične tragedije odbrani čovječnost? Zašto i danas tvrdi da se rat u BiH mogao okončati i sa daleko manje žrtava na svim zaraćenim stranama?

“Moju baku u Drugom svjetskom ratu spasao je Srbin. Mene je spasao Srbin. Moja majka je okupljala susjede – i Bošnjake i Srbe – a ubijena je od zločinaca. Ali za to nije kriv čitav srpski narod. Sjetio sam se nje… Uvijek bi mi govorila: ‘Amire, budi to što jesi, onakav kakvim te tvoja majka odgojila’. Nisam nikakav heroj, samo sam bio čovjek”.

Vera Soldo (Dojče vele)